Treba se izboriti za ubijene snove

Politika

Leon Lučev, glumac, tumač glavne uloge u filmu Teret, dobitnik Srca Sarajeva


Foto: Obala Art Centar

Imamo u regionu milione slijepo religioznih ljudi koji vjeruju u politiku. Oni su slijepo religiozni. I ono što mislim da je naša odgovornost je udarati u slijepo vjerovanje ljudi, u religiju. Jer ovaj sustav opstaje ovakav samo zato što ljudi vjeruju u njega. Kako uzdrmat ta vjerovanja? Ogi udara ovim filmom šakom u glavu. Mislim da su naši zadatak i odgovornost kako što više uzdrmat temelje ove iluzije, a ona se bazira na vjerovanju. Da su ovo jedine moguće stranke, da je ovo jedini mogući sustav, da su baš ti lideri jedini mogući.

Leon Lučev govori za Remarker nakon prve projekcije filma Teret na Sarajevo film festivalu. Odmičemo se od gužve i obožavateljki koje bi “samo jednu fotografiju”, na šta naš sagovornik učtivo pristaje. Razgovaramo u kultnom knjižara-kafeu Buybook, dovoljno blizu centra zbivanja i prijatnom mestu za druženje. Još smo pod utiskom razgovora sa publikom nakon projekcije. Na konstataciju jednog gledaoca o tome da je film Teret proglašen za antisrpski, pre nego što ga je iko pogledao, Leon Lučev kazao je da zbog prikrivanja istine, prekrajanja povijesti i izbegavanja odgovornosti - film može biti i “antihrvatski i anti bilo šta”.

Neke stvari se ne mijenjaju, kada je Vinko Brešan 2003. napravio film Svjedoci, ja sam glumio u njemu, koji se indirektno bazira na ubojstvu obitelji Zec, bili smo u Berlinu, a na HTV je bila emisija o filmu. Jedan od gostiju je zastupao stavove kako je film OK i dobar, a drugi je bio protiv tog filma. Na kraju emisije su rekli da ni jedan ni drugi nisu pogledali film.
To se ponavlja sada, film nije viđen, ali je osuđen, svi imaju neki stav o njemu, a da ga nisu ni gledali. I to je problematika društva u kojem živimo - kolektivno slijepilo. Dakle, da se govori na nivou “čuo”, “neko rekao”, “neko napisao”. A u stvari nema nekog osobnog promišljanja, nema pristupa “pogledaću, pa ću naći svoj stav, možda me iznenadi”.

Tu dolazimo do faktografije, odnosno izbegavanja činjenica. Masovna pojava?

Masovna pojava je, jebi ga, činjenica da je život na ovim prostorima postao neizdrživ. I da je puno lakše odmoriti se uz šaku laži, nego suočiti se sa istinom. Znaš, imao sam iskustvo tokom predizborne kampanje za predsjedničke izbore. Tu sam se večer, nakon sučeljavanja predsjedničkih kandidata, bili su Kolinda, Sinovčić, Josipović, vozio gradskim prevozom. Kaže jedan radnik nešto genijalno, “Slušam Sinovčića, onaj mali sve govori istinu. Meni je to strašno, ja to ne želim slušati!” Dakle, on je konstatirao da nešto što Sinovčić govori ima veze s istinom. I njemu je istina strašna, on to neće slušati. On će glasati za Kolindu, ona lijepo priča, da će Hrvatska biti Švicarska.
I onda sam ja to povezao sa time kad djetetu pričaš bajke, pa se dijete raduje: “Vau”, “Super!” U stvari to je neki dječji vrtić, kužiš. Jebi ga, predsjednički izbori su jedan veliki rijaliti. Ovaj mi je simpatičan, ovaj nije. Stranke na isti način funkcioniraju, mi smo vojska ovih, bez obzira na to što rade. U stvari, retko ko od birača pročita šta ovi kažu.
Tako da, ako se vratim na temu, osuđivanje filma u Srbiji - istina uvijek odmiče od sfere poznatog. A mi živimo u vremenu kad su ljudi spremni ubijati, samo da ostanu u poznatom. Samo nas nemoj uvoditi u nepoznato, samo nam nemoj govoriti o drukčijem - hoćemo ovo što imamo.
Tako da o osudi filma mogu reći, stvarno nemam problem s tim da je neko Srbin, ili Hrvat, divno. Obično postavim pitanje: Šta to znači?

U kontekstu identiteta?

Da, ajmo malo dalje, koje vrijednosti si ti, kao Hrvat, uspio sačuvati na teritoriji na kojoj živiš: sve ti je rasprodano (nije sve, ali veći deo), izmanipuliran si, pokraden si. I ti, kao Hrvat, i dalje govoriš da si Hrvat - jebi ga, ja ne znam šta to znači. Ne znam!
Ne mogu se poistovjetiti sa tim šta to znači, jer ne kužim značenje. Divno mi je kako Hrvatska igra nogomet, volim nogomet, ali šta to znači u državama koje su nekakav kostur onoga što su nekada bile. Šta to znači da bi ljudima bilo jedino bitno. Mislim da je to jedino što je ostalo ljudima, za šta se drže.

Možda su potpuno bez identiteta, pa se prvo dohvate zastave?

Ne znam. Otvorilo mi se dok sam gledao utakmice, postoji ogromna frustracija i ogorčenost na društvo u kojem se živi. One se ispoljavaju prema najranjivijim delovima društva, jer tu je ta ekipa najsigurnija. A u stvari, nikada se ne okreće prema nekim izvorima odgovornosti. Tu sad propitujem i sebe, da li je ovo što govorim i moja odgovornost. Postoji i ne postoji.

Rekli ste nakon projekcije da ostajete na istim frekvencijama, da i dalje imate motivaciju da govorite istinu?

Iskreno, kad smo završili Teret, rekao sam ovo mi je poslednji film sa ovom tematikom. Jer, fakat sam ove teme obradio u Sloveniji, i u Bosni, i u Srbiji. Jednostavno, imam osjećaj da mi se potreba menja, da je potreba drugačija.

Dobro, nije u Vašoj karijeri bilo samo filmova sa ovakvom temom, bila je prošarana?

Ključne stvari su bile, odmorio bih se tu i tamo.

Mučno, kao što ste rekli gledaocima?

Negdje mi je ostalo mučno, ali neki filmovi su napravili pomak. Najveći je napravila Grbavica. Rekao sam da je Grbavica priznala status ženama silovanim u ratu, što je užasno bitno. Generalno, ako gledam tih deset godina, jebote, mi živimo u gorim društvima nego što smo živjeli. Pre deset godina su ljudi koji su danas na vlasti meni, nama bili smiješni. Moje duboko osjećanje je da živimo u velikoj iluziji i velikoj laži. Međutim, kako je potaknuta sa jako puno vjerovanja, ona postaje realnost. A vjerovanja su potaknuta strahom od bilo kakve promjene, strahom od nepoznatog. Strahom da može drugačije. I potkrepnuta od političara koji kažu, ako nema vlasti, doći će anarhija. Međutim, ja, gledajući kada su bile poplave da se u jednoj noći izgubio identitet, ko je Hrvat, Srbin, Bošnjak, javila se predivna organizacija ljudi koji su spremni pomoći jedan drugome; kada sam video požar u Splitu, kada se narod u roku od par sati samoorganizirao i ugasio ga bez ikakve pomoći vlasti - u taj slijedeći korak kojim nas plaše, da posle vlasti dolazi anarhija, ne vjerujem. Nego vjerujem u samoorganizaciju po kvaliteti, kada će se znati ko šta zna raditi.
Tako da imam osjećaj da se ljudi boje vlastitih snova i vlastitih iluzija, na koje imaju pravo isto kao što ova iluzija ima neko svoje pravo, jer mnogo ljudi vjeruje u nju. I to je moje pitanje, moja bitka, moj rat, osobni, lični, privatni, imati pravo na vlastitu iluziju. Na vlastiti svijet, na vlastiti san. I borit se za njega. Jako je teško, zajebano, jer malo ljudi vjeruje u njega, možda vjerujemo samo ja i par meni bliskih ljudi.
I to je, za mene, egzistencijalno pitanje. Pitanje ovog sustava koji ljudima ubija snove. U nekoj egzistencijalnoj trci gube mogućnost vlastitih snova i njihove realizacije. A oni su bitni, jer svako od nas ima pravo na svoj san.

Pomenuli ste prava žena žrtava rata, onih koje su silovane. Nameće mi se pitanje o Vašem iskustvu sa snimanja filma Muškarci ne plaču. Reč je filmu o ljudima sa margine, o ljudima koji su ozbiljno bolesni, ali od izlečive bolesti, kakva je posttraumatski stresni poremećaj. U Srbiji se o toj bolesti ne govori, izuzev u incidentnim situacijama, kakve su masovna ubistva. Kako je u Hrvatskoj?

Ako bismo se bavili uzrocima, nestale bi posledice kojima se manipulira. U ovom trenutku se, na ovim prostorima, generalno manipulira posledicama. Održava se tinjanje nečije bolesti jer je to u interesu trenutne vlasti. Kada im ti ljudi trebaju, treba im njihova bol. A riješavanje uzroka, generalno, ne znam da li postoji, to je ozbiljna stvar.
Ja sam imao PTSP, jebi ga, bio sam u ratu. Mislio sam da je sve OK. Pa sam se bavio s time, ne znajući da imam PTSP. Teško je to, zajebano.
Kada smo za pripremu tog filma (Muškarci ne plaču, prim. Aut.) radili psiho drame, šta se dešavalo: dođeš do čovjeka, do njegove esencije. Nema tu Srbin, Hrvat, Musliman, to se gubi, događaju se dodiri dva čovjeka. A nije u interesu nacionalizma da se ljudi dodiruju. U interesu nacionalizma je da se ljudi dijele. A tema tih radionica, pogotovu kako smo radili, su dodiri ljudi. Naravno da nekima ne odgovara da su ljudi zdravi. Da su ljudi ljudi. Jer, onda ne možeš čovjekom manipulirat. Zamisli da sutra nema nacionalizma, kako bi se vladalo. Neko bi postavio pitanje šta je s ekonomijom, a ne sa Srbima ili Hrvatima. Gubi se vlast, nemaš s kim vladati, ako nemaš nacionalizma, ako nemaš jake nacionalne identitete, ako se oni ruše.
Zato i imam osjećaj da smo getoizirani. Ali i jesmo i nismo. Mislim da umjetnike spašava jedino to što mi ovo radimo iz potrebe. Ne za lovu, ne zbog stolice, pozicije, nego iz potrebe. Jeste, nekada je užasno frustrujajuće, pa nekad se upitaš, da nisam ovo radio, mogao sam...a nisam. A ja baš...

Možda se upitaš je li baš do mene došlo, da moram ja?

Pa, jebi ga, morao sam.

Je li vam to bio osećaj i kada vas je Ognjen pozvao?

Ne, samo sam osjetio da je Ogiju stalo do filma i da će ga napravit. To osjetiš kada vidiš čovjeka. I skužio sam da je užasno bitna tema, i tema koja mene zanima. To mi je bilo dovoljno.

Šta ste pre toga znali o masovnim grobnicama u Srbiji?

Počeo sam to istraživati, a pre toga sam ušao u temu pripremajući se za film Rudar, o Blajburgu. To sam istraživao, jer, kako su moji komunisti, nisam uopće imao dodir s tim. Bila mi je zanimljiva i ta perspektiva, da vidim šta se tamo dešavalo. Za Teret sam pogledao Dubinu 2, Ognjen mi je slao dokumentaciju.
To nije samo sa masovnim grobnicama. Ovdje kao da postoji neki zavjet šutnje. I to ne globalni, nego obiteljski. Posle 30 godina otkrivaš stvari.

U Srbiji kao da ne postoji toliko velika masovna grobnica koja se neće negirati. Ova u Batajnici je na desetak kilometara od Terazija – da bude i na samim Terazijama, još veća, da je ljudi zaobilaze svaki dan, rekli bi “navodne grobnice”?

Šta to znači, u stvari. Pročitao sam to što je napisano o “navodnim grobnicama”, to je održavanje iluzije.

Ljudi žele da veruju?

U sve ono što podržava tu iluziju. Sve ono što smeta tu iluziju bi poništili.

I šta misliš, šta Teret postiže. Ili, šta bi trebalo da postigne?

Gledaj, Ogi je u jednom svom cilju uspeo, udario je šakom u iluziju i prošao kroz nju. Istinom. To znači krenulo je krpanje. Nije, nije, nije, ali, čekaj, udareno je šakom u iluziju. A još nije ni krenulo prikazivanje u Srbiji. Sad iluziju pokušavaju zakrpiti, ali, kasno, drugi val tek dolazi. Tek će sad da krene.
I šta nekome znači ta uluzija, to ne razumjem. Međutim, jedne stvari nisu svjesni, poslijedicama koje nisu očišćene može se manipulirati, istinom koja je čvrsta, konkretna i čista, ne može. I biće odgovorni ti koji su pokušali manipulirati. Možda ne danas, ne za pet godina, ali će tekst o “navodnim masovnim grobnicama” ostati zapisan. Jer, to je ID čovjeka koji je to napisao, njegova laž. Njegova odgovornost da podrži laž. Ko što je Ogijeva odgovornost da izreče istinu.

Da li će film delovati edukativno, ma koliko to zvučalo kao opšte mesto i kao nešto nerealno?

Da živimo u nekom smislenijem društvu, koje nije ovo, ovaj film bi se prikazivao u školama. Dva dečaka koja gledaju upaljač, ne znaju šta je Tjentište, za šta su ginuli njihovi djedovi i bake, to je najveći poraz generacije, najveći uspjeh nacionalizma i najveći poraz ljudskosti. Da poništavamo vlastitu povijest, a, s druge strane, da izjednačavamo fašizam i komunizam. Što mi nikad nije bilo jasno. A jedna kolegica mi je objasnila, zvuči dosta zanimljivo, da je to čisti ekonomski spin, da bi se iz socijalizma izbacilo ono što je najvrednije, a to je socijalna država. Jer, ona ne paše neoliberalnom kapitalizmu i treba je uništiti.

Ima logike, suština je u pljački?

U pljački.

Kako lično doživljavate prekrajanje istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji?

To se stalno dešava i to mi strašno smeta. Kad su me zvali da radim Rudara, ja sam duboko istraživao, rekao sam, “Pa, dobro, pička vam materina, ako ste napravili taj zločin, zašto deset godina poslije rata niste rekli 'dogodili su se zločini protiv čovječnosti', osudili krivce i zatvorili tu priču?” Sada se to stalno ponavlja. To nije genocid, ali jeste zločin protiv čovječnosti - ubili ste zarobljenike. Isto se dešava nakon ovog rata, stalno neko potiskivanje, ali, stalno nešto isplivava. Nacionalisti se 70 godina kasnije bave Blajburgom. OK, ali, hajdemo ga nazvati pravim imenom, nije genocid, genocid je Jasenovac. A to je davno trebalo reći.

Učestvovali ste u ratu, da li ste imali dileme da se odazovete pozivu?

Ne, jer, na početku sam bio u JNA; u Sarajevu, čak je bila i jedna operacija na Lištici, srećom, nije se opalio niti jedan metak. Bilo mi je užasno čudno da se nalazim na strani JNA protiv Hrvata, kužiš? Odgojen sam u jugo obitelji, tako da mi taj identitet Hrvata nije nikada bio bitan, još mi je cura bila u Beogradu. U rat sam ušao kad je Šibenik bio napadnut. Iz ideje slobode, da moji klinci sutra žive u slobodi, iz jedne iluzije. Da li sam imao dileme u ratu? Nisam, jer, rat je užasno teška stvar. Teško je suditi o ratu poslije rata, jako je teško govoriti 20 godina poslije. Dok nisi tamo. Jer, postoji u ratu nešto užasno zajebano, zbog čega sam otišao iz rata. U jednom momentu se rađa nešto jako animalno. Jer, jednog trenutka ćeš mrtvog neprijatelja, nazovi to tako, gledati kao mrtvu kravu, ili psa, da se ne raspadneš na paramparčad. A onda ćeš se raspadat godinama poslije, kužiš? To je činjenica.
A tek onda ti slijedi period kad misliš da si normalan. A onda, imao sam mnogo teških dana, kad me je tvoj kolega Bojan Munjin u intervjuu za Novosti pitao: “Šta misliš o 250.000 raseljenih Srba”. I razbio me s tim pitanjem. Prvo mi se javio braniteljski instinkt, a onda mi je trebalo pola sata promišljanja da dođem do svog odgovora. Kad ti neko postavi temeljna pitanja, ti se zamisliš.

Da li je nacionalizam pobediv?

Danas?

Uopšte, pre svega danas?

Možda je ovo odgovor na tvoje pitanje. Kada smo radili Teret, stali smo u nekom selu, jedan frajer mi je prišao i pričao - ja sam govorio srpski - kako je bio u ratu, kako se borio protiv ustaša. I ja osjetim, nije zlikovac, i u jednom trenutku prebacim na dalmatinski. I krenem, kao, vidiš, ja sam bio s druge strane, a danas sjedimo i pričamo. On se iznenadio i nastavili smo priču i skužili da obojica imamo slične probleme danas. Dakle, iz perspektive mene i njega, nacionalizam nije pobedio.
Koji su to trenuci u kojima gubimo svijest o nacionalnom, bilo kakvom identitetu? Ono što otkrivam je da su to smrtna opasnost i ljubav. Mislim da je ljubav pravilima najomeđenija reč: šta se može, šta je, kako se može, ko s kim mora, ko s kim smije, kako se mora, kako se ne smije. Moja partnerica i ja razmišljali smo da pravimo film o tome, u Iranu, rekli su da ne može, jer je preopasno.
Radili smo film o bliskosti, što je bliskost. Tu se isto gubi identitet, nema nacionalizma. Prebliski smo da bi mi prosipao ideje, poslaću te u... Jer, smo bliski, to ti imam pravo reći, ti meni imaš pravo reći, jer smo bliski, ma idi u... Al ćemo ostat bliski. To je meni bio divan touch sa ovim vojnikom u Srbiji, bliski smo.

Da budemo precizniji, koji su krajnji dometi filma?

Malo dublja priča, tiče se ovoga. Imamo u regionu milione slijepo religioznih ljudi koji vjeruju u politiku. Oni su slijepo religiozni. I ono što mislim da je naša odgovornost je udarati u slijepo vjerovanje ljudi, u religiju. Jer ovaj sustav opstaje ovakav samo zato što ljudi vjeruju u njega. Kako uzdrmat ta vjerovanja? Ogi udara ovim filmom šakom u glavu.
Mislim da su naši zadatak i odgovornost kako što više uzdrmat temelje ove iluzije, a ona se bazira na vjerovanju. Da su ovo jedine moguće stranke, da je ovo jedini mogući sustav, da su baš ti lideri jedini mogući. Meni je tu odličan primjer Beli iz predizborne kampanje, koji je rekao, naravno da ću krasti. Kroz jedan igrokaz sve je ogolio, neka je uzdrmao dva posto, on je napravio veliki posao.
Treba razbijat uverenja ljudi da je jedino ovako moguće. Da je normalno imati ženu i ljubavnicu – pa, nije. Hoću reći da su to uvjerenja koja su oko nas, imamo slijepe vernike. Iako realnost govori suprotno, da se države raspadaju, ti ljudi dalje glasaju za isto. Kako udarati na takva vjerovanja – ne znam, tražimo modele. Udaramo na naša vjerovanja, prvo sebe rušimo, a kroz to ćemo dotaknuti još nekog. To je težak posao. Jer, ja bih zadržao neke svoje identitete, velikog glumca, na primjer, iza kojih se ja mogu vješto sakrit k'o čovjek. Ali izabirem neki svoj put.

Izgleda da se ne može drugačije?

Na kraju dolazimo do toga da radimo sve iz potrebe, iskreno, Da li će ta potreba podstaknuti nekog drugog da on uradi nešto iz svoje iskrene potrebe, pa makar to značilo da zasadi deset pomidora, da to bude njegov vrt – to je uspjeh. Jer, nema generalnog i globalnog, nego stotine malih pomaka.
Tako da, mislim da film udara u sustav, šakom, dosta jako. Drma se, tek se počelo drmati. Napadi će biti još snažniji kad film dođe u Srbiju. Možda i neće.

Možda, sistem ima svoje metode marginalizacije, ignorisanja?

Jako se mnogo pisalo...

Jeste, jedan od naslova je bio Šamar srpskom narodu na Kroazeti?

Vidiš, bili smo u Bangkoku, radili nešto i - sve je moguće. U Amsterdamu - sve je moguće. Briselu - sve je moguće. Ovde ništa nije moguće, jer su ljudima ubijeni snovi i svedeni su na partijske ideologije. Ljudima treba vratiti snove, da imaju pravo na svoje snove. Što je jako teško, jer su zastrašeni. Treba se izboriti za snove. To je teško. Ako napraviš nešto, da drugi mogu vidjeti, onda oni kažu čekaj, nisam ni ja budala. To nije pitanje priče, to je pitanje djelovanja.
Igra je riječ koja je potcenjena u ovom sustavu. Kad smo bili klinci, kad nas je mala zvala, hej, kući, šest je sati. Već šest, još samo malo! Vrijeme nije imalo komponentu, gdje smo to zaboravili da na takav način možemo živjeti. Jebote, igrao sam se u pjesku, trčao, padao, radio sam to sa punom strašću, sa ispunjenošću, sa ludilom. Gdje se to izgubilo? I nije pitanje da se sada vratim i budem dijete, to je i dalje u meni, ja sam takav, kad snimam sam takav. I to je put do snova. Igra je put do snova. Bavim se baš tim kroz umjetnost, ajmo se poigrat malo, brinuli, ne brinuli, biće tako.

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Kultura, Tekst, Vesti and tagged , .