Čovek sa vrha Šešeljeve liste

Politika

Tomislav Žigmanov, predsednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini

Naravno da mi nije lagodno živjeti s teretom prijetnje smrću, no mora se ići dalje. Bio bih spokojniji da sam od predstavnika vlasti čuo riječi osude takvog, za svako demokratsko društvo, nedopustivog čina, a posve siguran da su uslijedile sankcije mjerodavnog državnog tijela. Ovako je ispalo da je prijetnja smrću koja se iskazuje političkim protivnicima danas u Srbiji politički korektna gesta, što, složit ćete se, nikako ne smije biti! Dodatni je problem s tom prijetnjom taj što je Vojislav Šešelj rekao da će ,,početi od Žigmanova i Čanka’’, u čemu se onda prepoznao i svaki građanin hrvatske nacionalnosti. Tim je monstruoznost same geste postala još veća.

Tomislav Žigmanov, predsednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, iz dana u dan se suprotstavlja divljanju Vojislava Šešelja, te je, stoga, i prvi na Šešeljevoj listi za odstrel. Ćutanje institucija, ili trapava, šmirantska reakcija države, se, nažalost, u poslednjih mesec dana podrazumevaju. Iako se jasno vidi da je reč o iživljavanju ratnog zločinca nad nedužnim žrtvama progona za koji je osuđen na deset godina robije.
Sagovornik Remarkera ističe da zločinac radi ,,ono što mu se prohtje”, odnosno da se hrvatska manjina, vidno uznemirena, suočava sa ozbiljnom ugroženošću i pretnjama.
,,Događa se, zbog odsustva reakcija države, ono što je na žalost i bilo za očekivati - osuđeni ratni zločinac čini što hoće, kupuje kuću u mjestu koje je označeno kao mjesto zločina, ima namjeru doseliti se u isto i nastaviti djelovati, a prema najavi iz medija planira čak i privoditi mještane radi davanja iskaza o događajima tijekom 1990-ih... Tako što mora duboko brinuti, bez obzira na njegovu izjavu kako su ,,komšije oduševljene’’ s novim žiteljom, jer u demokratskim društvima oni koji su pravomoćno osuđeni za zločine ne bi smjeli raditi ono što im se prohtije... I tu se ponovno očituje sljedeće - u svemu ovome nije toliko bitan Vojislav Šešelj nego odsustvo vladavine prava!”, naglašava Tomislav Žigmanov.

Šta se dogodilo u Jarku i šta se 6. maja dogodilo u pravoj policijskoj opsadi tog dela Srbije uglavnom znamo. Da li je ostalo nešto neotkriveno, kada je reč o faktografiji? Možda to kako su se osećali pripadnici manjinskih zajednica u tom delu Srema, budući da je i Srbe dolazak Vojislava Šešelja podsetio na vreme stradanja?

U tu nedjelju u Hrtkovcima, na vjeronauk prije mise, od 17 djece koliko ga redovito pohađaju, došlo je samo jedno dijete. Taj podatak najrječitije govori o stanju među tamošnjim katolicima, dakle preostalim Hrvatima i Mađarima. Očito, strah je gotovo kod svih njih paralizirao javno očitovanje interesa za brigu oko vlastitosti… Dojam je i to što takvo nepovoljno stanje nije posljedica događaja koji su inicirali sami Hrtkovčani, pa ni Srbi iz tog mjesta, već je on ,,uvezen’’ od ljudi sa strane, i to je ono što dodatno sve nas treba zabrinuti kada je riječ o aktivnostima Vojislava Šešelja - on je spreman proizvesti incidente mimo želje ili interesa mjesnog stanovništva.

Dom za zlikovčeve istrage

U tom svjetlu treba onda promatrati i Šešeljevu kupnju kuće, koja neće biti samo njegov dom za stanovanje, nego i prostor za održavanje određenih aktivnosti, koje se okupljaju oko poricanja svega što se događalo u Hrtkovcima 1990-ih godina; riječ je o zločinima, za što je on i pravomoćno osuđen. Takvo, pak, djelovanje izravno za posljedicu ima strah i nesigurnost kod onih koji su iskusili njegovo ne samo političko djelovanje.

Dobili ste eksplicitne pretnje smrću, uputio Vam ih je Vojislav Šešelj. Niko nije reagovao, osim onih koji su u poziciji sličnoj Vašoj. Kako se osećate s obzirom na pretnje i šta one znače za atmosferu u Srbiji?

Naravno da mi nije lagodno živjeti s teretom prijetnje smrću, no mora se ići dalje. Bio bih spokojniji da sam od predstavnika vlasti čuo riječi osude takvog, za svako demokratsko društvo, nedopustivog čina, a posve siguran da su uslijedile sankcije mjerodavnog državnog tijela.

Ponovljeni zločin u prisustvu vlasti

Ovako je ispalo da je prijetnja smrću koja se iskazuje političkim protivnicima danas u Srbiji politički korektna gesta, što, složit ćete se, nikako ne smije biti! Dodatni je problem s tom prijetnjom taj što je Vojislav Šešelj rekao da će ,,početi od Žigmanova i Čanka’’, u čemu se onda prepoznao i svaki građanin hrvatske nacionalnosti. Tim je monstruoznost same geste postala još veća!

Kako ocenjujete ponašanje državnih organa i političke reakcije na dolazak Šešelja na mesto zločina, pogotovu u svetlu najava da će ponoviti zločin zbog kojeg je osuđen? Da li su institucije Sistema odgovorile da se 1992. nikad više ne može ponoviti? Šta je to što bi trebalo sprečiti? Šta je istina o situaciji u Sremu tokom ratnih 1991. i 1992. godine (budući da su podaci o broju prognanih, raseljenih, smrtno stradalih Hrvata, različiti?

U cjelini promatrano, državna tijela su u slučaju Šešelj posve zakazala! Najprije je bilo za očekivati da se nakon presude državni vrh odredi spram njezina sadržaja, a riječ je ne samo o tome da su počinjeni zločini na teritoriju Republike Srbije već da su i žrtve građani iste države. Njihova šutnja, pak, onda kazuje da mi ne znamo što najviši državni dužnosnici misle o tome što se događalo tih 1990-ih u Srijemu građanima hrvatske nacionalnosti. Također, bilo je za očekivati da se drugačije načelno pristupi ograničavanju političkog djelovanja onome koji je pred međunarodnim sudom osuđen za zločine protiv čovječnosti, recimo kroz primjenu zakonskih odredbi koje govore da osoba pravomoćno osuđena za kazneno djelo ne može više biti narodni zastupnik. Može se s razlogom i prigovoriti da je način zabrane skupa u Hrtkovcima mogao biti jednostavnije riješen, u smislu da se nije dopustio spektakl koji je osiguravalo tisuću i pol policajaca. Dakle, prostora i razloga za drugačije djelovanje je bilo, no zašto se to nije dogodilo, pitanje je za njih.

Atmosfera ubistava i progona

Ono što je istina, kada je riječ o događajima u Vojvodini tih godina jest sljedeće: o ovdašnjim Hrvatima plasirane su u srbijanskim medijima različite dezinformacije, laži, objede - tako se o njima, primjerice, pisalo kao o „secesionistima’’, optuživani su za ,,ustaštvo’’, širene su dezinformacije o tome da Hrvati, ne samo da financijski potpomažu rat u Hrvatskoj, nego i da se potajno naoružavaju „kalašnjikovima’’, objavljivani su prilozi o „specijalnoj ulozi’’ i „glavnoj krivici’’ Katoličke crkve u „razbijanju’’ Jugoslavije i dr. državne i paradržavne strukture generirale su i tolerirale razne oblike organiziranog nasilja nad Hrvatima. U to su vrijeme, naime, bili protjerivani sa svojih radnih mjesta u državnoj službi (npr. iz vojske, policije, carine), također su postali objekti etnički motiviranog nasilja, a od napada nisu pošteđeni ni njihovi kulturni, sakralni i povijesni spomenici.
Neposredno uoči prvoga vala masovnijega kršenja ljudskih prava, intenzivirani su i anonimni telefonski pozivi u kojima su Hrvatima najčešće iskazivane prijetnje smrću ukoliko se ne isele u Hrvatsku, pojavljivali su se grafiti s uvredljivim i prijetećim sadržajima na obiteljskim kućama kao i objektima vezanim za Hrvate, zatim je povećan interes policije za njihovo djelovanje i aktivnosti, a učestaliji su i pozivi za mobilizaciju u rezervni sastav JNA i odlazak u rat u Baranju i Slavoniju. Prvi zabilježeni nasilni akti predstavljaju svjedočanstvo o oskvrnuću sakralnih objekata: u rujnu mjesecu 1990. podmetnuta je eksplozivna naprava u franjevačkom samostanu i crkvi u Baču, koja je inače spomenik kulture pod zaštitom države, a u jesen 1990. podmetnuta je bomba pod vrata sakristije subotičke katedrale. Uslijedili su zatim napadi eksplozivnim sredstvima na crkve i župne stanove u drugim mjestima gdje žive vojvođanski Hrvati, napose u Srijemu (u Šidu, Novom Slankamenu, Hrtkovcima, Novim Banovcima, Petrovaradinu, Rumi, Kukujevcima, Srijemskoj Mitrovici, Moroviću, Gibarcu, Sotu, Beški, Subotici…). Neke od crkava su u potpunosti uništene, poput crkve u Novim Banovcima i Vašici. Osim svećenika, metom etnički motiviranoga nasilja postali su i drugi pojedinci - viđeniji Hrvati i aktivisti DSHV-a, čija su imanja također oštećivana, ali i „obični’’ građani samo zato što su Hrvati.

Brutalno bezobzirno nasilje i poricanje

Osim verbalnog vrijeđanja i šikaniranja, Hrvati u Vojvodini, a napose oni u Srijemu i jugozapadnoj Bačkoj, bili su premlaćivani, nasilno im se ulazilo u domove, njihove su kuće bile izložene mitraljiranju, na njih su bacane bombe, a bilo je slučajeva paljenja kuća i pomoćnih objekata. Zastrašivanje i nasilje pokazali su se uspješnim metodama za poticanje što većeg broja Hrvata na selidbu. Zabilježeno je, među ostalim, i silovanje jedne djevojke u Slankamenu, te najteži slučajevi povrede ljudskih prava – ubojstva: u razdoblju od 1990. do 1995. u Vojvodini je, prema podacima Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Banata i Bačke, ubijeno i(li) nestalo 25 Hrvata. Samo je u Kukujevcima, naselju do 1990-ih s apsolutnom hrvatskom većinom, ubijeno sedam osoba hrvatske nacionalnosti, od kojih je bilo i masakriranih. Sve je to rezultiralo tragičnom činjenicom o odlasku, prema procjeni nevladinih udruga, između 35.000 i 40.000 Hrvata iz Vojvodine, od čega je najveći broj iz Srijema, zatim iz jugozapadne Bačke (općine Bač i Apatin), a nešto manje iz somborske i subotičke općine. Srbijanske vlasti nisu učinile nikakve korake u osiguravanju povratka iseljenih te se do danas gotovo nitko nije vratio.

Šešelj je, i u vezi sa proterivanjem Hrvata iz Srema izgovorio gomilu besmislica i laži. Kakvu to opasnost nosi, ima li uopšte bilo kakve opasnosti za međunacionalne odnose, mir i sigurnost mesta iz kojih su Hrvati proterivani? Zapravo su njegovi nastupi bili nastavak, ,,prorađivanje” ideje Dobrice Ćosića o ,,humanom preseljenju”?

Suština njegovog pristupa jest poricanje zločina! I to ne samo da se tolerira, nego su se mogli čuti i od predstavnika vladajuće većine veoma slični stavovi, i to je ono što više brine. Jer, govoriti da zločina nije bilo, da se tu radilo o nekakvom „humanom preseljenju’’, da su Hrvati radosni odlazili… također je nedopustivo. To je, dopustite mi, ruganje žrtvama, onima koji nisu samovoljno htjeli napustiti vlastite domove! Takav pristup ne samo da iskrivljuje sliku o prošlosti, nego uvelike onemogućava relaksiranje prilika u sadašnjosti: tada su, kod onih koji nisu morali otići, prostori za osjećaje sigurnosti smanjeni a za strahove povećani.

Da li se među Hrvatima Šešelj doživljava kao incident ili kao ozbiljna opasnost? Šta se očekuje od države?

Iz do sada rečenoga je, čini se, jasno da se Šešelj među Hrvatima razumijeva kao posve realna prijetnja, a u takvim situacijama prva na potezu treba biti država. Zašto ona na tome planu ništa ne čini, pitanje je na koje bi netko drugi morao dati odgovor.

Koje krupne stvari iz bliske prošlosti se stalno potežu kada se želi ekstremizovati biračko telo i kada smo svedoci novih međusobnih optuživanja? Imate li neki predlog u vezi s tim?

Nedvojbeno je da je zbog unutarnjih političkih probitaka u Srbiji zahvalno igrati na antihrvatske osjećaje, podgrijavati antihrvatsko raspoloženje, prikazivati Hrvate s negativnim označiteljima… Ono okupira veliku pozornost javnosti, pa se dosta toga drugoga ne može primijetiti, ali i homogenizira biračko tijelo, što, u konačnici, pridonosi rezultatima izbora. I dok s tim resursom predstavnici političke klase svjesno računaju, dotle se, bojim se, ne može ništa veliko učiniti! Reći ću samo načelno - razvijenost i racionalnost u demokraciji podrazumijeva usmjerenost na ono vlastito, a infantilnost u politici svjedoči se prevelikim interesom za drugoga.

Nakon incidenta u Skupštini Srbije i gaženja hrvatske zastave Aleksandar Vučić je rekao da se to dogodilo baš kada ima čime da se, u vezi sa položajem Hrvata, pohvali hrvatskoj predsednici Kolindi Grabar Kitarović. Šta je poboljšano u njihovom položaju, ranije ste zahtevali više sredstava za izdavačku delatnost, udžbenike, informisanje...Ima li krupnih koraka ka poboljšanju statusa ove zajednice, ili ih tek očekujete? Ili ste, možda, u vezi s tim skeptični?

Da, bilježimo značajne pomake, a Vi ste i spomenuli neke od njih. Dodat ću još i pozitivno rješavanje ulaska u posjed dijela rodne kuće bana Josipa Jelačića, zatim otvarenje lektorata za hrvatski jezik na Sveučilištu u Novome Sadu, rješavanje komunalnih projekata u nekoliko naseljenih mjesta u kojima Hrvati čine većinu, razgovara se i o ulasku predstavnika hrvatske zajednice u procese odlučivanja u tijelima AP Vojvodine, ostvaren je institucionalni oblik komunikacije s predsjednikom Republike…

Izborni zakoni protiv ravnopravnosti

To su sve vidljivi i mjerljivi pomaci, što mi tumačimo kao spremnost vlasti u Srbiji da se izazovi i problemi s kojima se suočavaju predstavnici hrvatske zajednice počnu sustavno i na partnerski način rješavati, to jest kao vjerodostojno ostvarenje danih konkretnih obećanja, i u tom smislu skepsa ne postoji. Vjerujemo da će i ukupna naša nastojanja ili, ukoliko hoćete, zahtjevi, okupljeni oko potpune i ravnopravne integracije Hrvata u srbijansko društvo biti na isti način ostvareni.

Kakvom biste zastupljenošću Hrvata u Skupštini Srbije bili zadovoljni? Može li, u tom smislu, neke planove da poremeti potencijalni referendum o Srbima kao o drugorazrednim saborskim zastupnicima?

Mi inzistiramo da se provede članak 9 Međudržavnog sporazuma o zaštiti manjina između Hrvatske i Srbije, a koji govori da su države potpisnice dužne osigurati zastupljenost manjina u predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti a na lokalnoj razini zastupljenost i u izvršnom segmentu vlasti. To kao rješenje, kao što je poznato, kroz institut zajamčenih mandata postoji u Hrvatskoj za sve nacionalne manjine, pa i za srpsku, dok u Srbiji tako što ne postoji. Institut „prirodnog praga’’ kao model za demokratsku participaciju nacionalnih manjina u Srbiji, pokazuju izborni ciklusi već skoro 15 godina, odgovaraju samo brojčano većim nacionalnim manjinama, kao što su mađarska i bošnjačka, te teritorijalno koncentriranim, kao što je albanska. Strahujem da će odbijanje Srbije da primijeni ovaj dio sporazuma snažiti one snage i procese u Hrvatskoj koji idu u smjeru da eventualne izmjene zakonskog okvira za izbore imaju za posljedicu upravo ono što je
sadržano u Vašem pitanju, a to je da se na drugačiji način riješi pitanje osiguranje predstavnicima nacionalnih manjine da sudjeluju u procesima donošenja odluka.

Kako se Hrvatska odnosi prema Srbima, a Srbija prema manjinskoj zajednici Hrvata? Da li se može govoriti o reciprocitetu?

Teško je to uspoređivati, no čini se da postoji nekoliko vrlo jasnih određenja. Kao prvo, Hrvatska je pravno uređenija i institucionalno razvijenija država s manje deficita kada je riječ o vladavini prava. Također, demokratski je konsolidiranije društvo, koje uz to ima i razvijenije manjinske politike, čega je pokazatelj i činjenica da su predstavnici nacionalnih manjina danas dio vladajuće većine, a među njima i Samostalna demokratska srpska stranka.

Deonice u zločinačkom nasleđu

To naravno ne znači da Srbi u Hrvatskoj nemaju problema, no uvelike su drugačiji mehanizmi za njihovo rješavanje.

Gde vidite manjinsku zajednicu Bunjevaca, ranije ste državu optuživali za neprincipijelan odnos prema njoj, odnosno za mešanje u međuidentitetske sporove?

Da, i dalje tako mislim, i na tome planu bilježimo male pomake. Gledajte, stvari su i više nego jasne - više od dvije trećine Bunjevaca, recimo kao što sam i ja, sebe smatra i Hrvatima, dok manje od trećine imaju drugačije uvjerenje, pri čemu je postotak kod intelektualne elite daleko nepovoljniji po Bunjevce. Glavni je problem ovdje što se država i dio njezinih struktura, napose iz područja znanosti, ne odnose jednako prema ovome pitanju, već se jedni, Bunjevci nehrvati, svakovrsno favoriziraju i podupiru - od prisutnosti u javnosti do poruka koje im šalju državni prvaci, a drugi Hrvati Bunjevci prešućuju, te im se sprječava ostvarenje njihovih interesa. Drugim riječima, država nije neutralna u ovome sporu, nego posve pristrana.

Šta manjinske zajednice - govorilo se o njihovom zajedničkom sastanku, traže od Srbije?

Riječju, ravnopravnost i jednakost!

Srbija odriče agresiju na Hrvatsku, logore za Hrvate na svojoj teritoriji, činjenicu da je bilo smrtno stradalih zarobljenika (Predrag Matić Fred ,,Ništa lažno”)?

To je meritum prevladavajućeg držanja službene Srbije kada je riječ o politici suočavanja s prošlošću - snažno se niječe vlastito dioništvo i odgovornost za zločine iz 1990-ih godina na prostoru bivše zajedničke države. No, problem je ovdje što to nije istinito, te će stoga morati doći do promjena.

Nijedna od ovih dveju država ne može se pohvaliti uspešnim pravosuđem, posebno kada je reč o presudama optuženima za ratne zločine?

Da, može se zaključiti da tako što vrijedi.

Vučiću bi se, kao što ste ustvrdili februara ove godine, trebalo da izvini za sve počinjeno u ratu. Kako bi bilo najbolje da to učini, za šta se sve treba izviniti? I da li je on pravi izbor za taj čin?

Isprika je simbolična gesta priznanja da je drugima nanesena ili učinjena bol. To se događa u svakodnevnom životu kod ljudi koji drže do kulture u međusobnom ophođenju. Naravno, u državnika to ima i druge aspekte, jer se govori o učinjenom zlu u ime određenog naroda, pa bi i gesta isprike trebala uračunati takve sastavnice. Ona bi, dakle, trebala biti iskazana na posebnom mjestu i u jednom svečanijem trenutku, a sam sadržaj bi trebao biti toliko uopćen da bi mogao pokriti sve ono što se smatra negativnim, što je od jedne strane učinjeno drugoj.

Hrvati u Vojvodini su ,,objekti negativnih politika, građani države u kojoj se puno toga negativnog povezuje s Hrvatskom, i objekti su prećutkivanja”, rekli ste u jednom ranijem intervjuu. Da li se nešto promenilo, kako i koliko (dovoljno)?

Nakon susreta u Zagrebu između Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović bilježimo pozitivne pomake koji pridonose poboljšanju našeg društvenog položaja, napose kada je riječ o otklonima od negativnih politika, no vidjeli smo također da antihrvatskih sadržaja u javnosti zna itekako biti, koji onda ne samo da usložnjavaju naš položaj već i zaustavljaju određene procese.
Svjedoci smo također biti nove indukcije negativnih poruka i prijetnji spram ovdašnjih Hrvata i to od relevantnih političkih čimbenika, kao što je Vojislav Šešelj, a da država na isto nije adekvatno reagirala. Riječju, proces je dinamičan i još uvijek višesmjeran.

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Društvo, Politika, Tekst, Vesti and tagged , , .