Širenje uticaja Kine u Evropi je relativno novi politički i ekonomski fenomen. U zapadnoj Evropi, Kina koristi svoje poslovne odnose sa evropskim kompanijama koje se bave visokom tehnologijom, istraživanjem i razvojem kako bi izvršila transfer tehnologije i ispunila ciljeve formulisane projektom – Napravljeno u Kini 2025. Iako region ne može mnogo toga da ponudi Pekingu, kako svojom veličinom, tako i svojim tehnološkim resursima, evidentno je da je posljednjih godina Kina višestruko uvećala svoje ekonomsko i političko prisustvo na Zapadnom Balkanu.
Prije nekoliko nedjelja se dogodio ozbiljan ekološki incident u Smederevu. Opasni crni prah, nepoznatog porijekla, prekrio je grad, obližnje voćnjake, polja i vinograde po kojima je Smederevo daleko poznato. Incident je izazvala željezara Smederevo, sada u vlasništvu kineske državne kompanije (The China’s Hebei Iron & Steel Group), koja je prije nekoliko godina kupila posrnulu fabriku (kako su pojedini mediji preneli) za manje od 52 miliona dolara. Dok su ga aktivisti za zaštitu životne sredine opisali kao “ekološki terorizam”, Vlada Srbije i rukovodstvo kompanije je umanjilo ozbiljnost događaja tvrdeći da je u pitanju nova ruda koja se trenutno koristi, a dopremljena je iz Turske.
Skoro u isto vrijeme, nekoliko stotina kilometara dalje, u Crnoj Gori, rijeka Tara je osvanula zamućena tonama šljunka, zemlje i otpada koji je pušten u vodu. Izbacivanje otpada u “suzu Evrope” ne dešava se po prvi put. Zbog 78 kilometara dugog kanjona i ljepote prirode koja ju okružuje, rijeka Tara je stavljena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Ekološki incidenti koji se u posljednje vrijeme događaju na rijeci su između ostalog povezani i sa kineskom državnom kompanijom koja rukovodi izgradnjom autoputa kroz Crnu Goru.
Ova dva drastična slučaja govore najbolje o tome kako regionalni projekti sa kineskim partnerima mogu da izazovu brdo problema iako su od strane zvaničnika opisani kao uspješni i ekonomski isplativi.
Širenje uticaja Kine u Evropi je relativno novi politički i ekonomski fenomen. U zapadnoj Evropi, Kina koristi svoje poslovne odnose sa evropskim kompanijama koje se bave visokom tehnologijom, istraživanjem i razvojem kako bi izvršila transfer tehnologije i ispunila ciljeve formulisane projektom – Napravljeno u Kini 2025.
Iako region ne može mnogo toga da ponudi Pekingu, kako svojom veličinom, tako i svojim tehnološkim resursima, evidentno je da je posljednjih godina Kina višestruko uvećala svoje ekonomsko i političko prisustvo na Zapadnom Balkanu.
Ophrvane poslovičnom besparicom i osiromašenom ekonomijom zemlje regiona su “osvojene” idejom o “lakom novcu” koji u formi mekih kredita dolaze iz Kine. Bez obzira da li se radi o Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji ili Bosni i Hercegovini, kada su u pitanju kineski zajmovi, način razmišljanja i poslovni pristup je skoro identičan. Čini se da one nijesu u potpunosti svjesne zamke koja je skrivena u poslovnom modelu koji veliki partner sa Dalekog istoka izdašno promoviše ili ih instinkt političkog preživljavanja čini neosjetljivim na posljedice koje se mogu pojaviti u budućnosti. Iako na početku stvari izgledaju obećavajuće, koristeći meke kredite i ekonomske projekte, Peking može da neodrživim dugom okuje ekonomski slabe partnere u regionu, pogoršavajući njihove već postojeće nedaće.
U slučaju Crne Gore, 40% njenog vanjskog duga odlazi na kredite koje je Vlada uzela kod kineskih banaka. Ona je zato možda najbliža tzv. dužničkoj klopci koje su doživjele mnoge zemlje sa sličnim kreditnim aranžmanima kod Kine.
Mnogobrojne su analize i komentari o kineskom prodoru na Balkan. Najčešće su one usmjerene na kratkoročne pozitivne rezultate ili srednjoročne ekonomske izazove koji proističu iz ovakvog pristupa, ali se manje pažnje posvećuje dugoročnim posljedicama koje ovakav model saradnje može da donese. Još ređe se analiziraju sličnosti i razlike u pristupima Rusije i Kine kada je region u pitanju.
Istorija ruskog prisustva u regionu je duga nekoliko vjekova. Savremeni pristup Kremlja uključuje mješavinu kulturne diplomatije, jake medijske kampanje sa elementima ekonomskog uticaja, prije svega u vitalnom energetskom sektoru. Oslanjajući se na istorijske, kulturološke i posebno religijske veze sa regionom, Moskva širi narativ protiv integracije u evropske strukture, dovodeći u pitanje vrijednosti i načela na kojima se zasniva EU. Nedavni izvještaj – Osnove ruske dezinformacije i propaganda – koji je izdao Centar za globalni angažman pri Stejt Dipartmentu pažljivo analizira ruske napore da probije, podrije i promijeni politički i informativni ambijent u ciljanim državama, uključujući i države regiona.
Rusija pokušava da iskoristi otvorena bilateralna pitanja i zategnutu bezbjedonosnu i političku situaciju u regionu kako bi ojačala svoje prisustvo i ostvarila nacionalne interese. Moskvi odgovara ako je dijalog između Kosova i Srbije u zastoju. Ona može da ojača svoj uticaj ukoliko se podjele u Bosni I Hercegovini produbljuju. Kremlj vidi šansu ukoliko se pitanje crnogorskog članstva u NATO ponovo otvori, što žele politički akteri u crnogorskoj opoziciji poznati po svojoj bliskosti sa Rusijom.
Za razliku od Rusije, Kina podržava stabilnost regiona jer će politika zasnovana na mekim kreditima i infrastrukturnim projektima jedino tako moći da donese željene rezultate. Peking ne koristi agresivnu propagandu da bi izvozio svoju ideologiju. On nema ništa protiv članstva u EU ili NATO. Ipak, postojeće medeni (unovčeni) mjesec u odnosima između zemalja regiona i Kine je daleko od idealnog partnerstva. On prije podsjeća na brak iz interesa u kome jači i dominantniji supružnik koristi svog slabijeg partnera.
Možda djeluje apsurdno, ali stvaranjem pretpostavki za trajniju stabilnost regiona EU zapravo omogućava Pekingu da profitira od toga. Zato Kini odgovara da se države regiona više integrišu u EU, ali, na drugoj strani, način na koji region sarađuje sa Kinom šteti njegovim aspiracijama i ugrožava EU perspektivu.
Iako se na prvi pogled pojavljuju kao takmaci, a teško se iko može sjetiti da su ikada ove dvije države izašle sa bilo kakvim zajedničkim planom ili inicijativom za region, Rusija i Kina (još) ne vide jedna drugu kao političke rivale na Balkanu. Bez obzira na rastući uticaj, teško će Peking ikada postati novi “veliki brat” u regionu. Na drugoj strani, imajući vidu prisustvo dugo nekoliko vjekova, Moskva smatra da se njeno snažno prisustvo i mogućnost da značajno utiče na veliku većinu građana pravoslavne vjere neće mijenjati u budućnosti. Mogućnost da svoju meku moć transformiše u oštru moć, Moskva je demonstrirala nekoliko puta u posljednje vrijeme, ne samo u Crnoj Gori, već i u Bosni i Hercegovini, na primjer.
Obje zemlje, iako možda vođene drugačijim političkim motivima, vide Zapad kao konačni cilj svojih politika, što usmjerava njihovo djelovanje u regionu.
Sa očiglednim povlačenjem EU i SAD iz regiona, Rusija i Kina se pojavljuju kao poželjna alternative bolnim demokratskim reformama na kojima insistira Zapad. Niti Moskva, a ni Peking ne postavljaju teška pitanja o vladavini prava ili demokratiji, niti zahtjevaju restruktuiranje neefikasnih državnih preduzeća. Njihov pristup stavlja u prvi plan državne poslovne aranžmane koji se sprovode “odozgo” i zasnivaju na dobrim (daleko od očiju javnosti i medija) kontaktima među liderima. Kao što slučajevi u Smederevu ili Crnoj Gori potvrđuju, pitanje zaštite životne sredine u takvom modelu poslovanja je sporedno.
Regionu koji se poluuspješno bori sa brojnim problemima, Rusija i Kina često nude, na prvi pogled, laka, ali u suštini rizična rješenja. Ovakav poslovni pristup kreira ambijent koji otvara prostor za korupciju na vrhu i nema mnogo zajedničkog sa standardima EU. Konačno, sve to vodi do erozije ionako slabih državnih institucija i daljeg slabljenja državnih kapaciteta.
Nije problem u samoj ideji saradnje sa Kinom ili Rusijom. Bilo bi suludo zagovarati takvu ideju. Problem se nalazi u pristupu koji prihvata stil poslovanja koji favorizuje Moskvu i Peking na račun Brisela, urušava demokratske reforme i države regiona dovodi u neravnopravan, podređen položaj.
EU je daleko najveći donator u Srbiji. Brisel je u posljednjih 18 godina uložio više od 3.6 milijardi eura u projekte u različitim poljima, počev od vladavine prava, jačanja javne administracije, društvenog razvoja, do projekata u oblasti zaštite čovjekove sredine i poljoprivrede. Ipak, EU nije i ne uživa tu vrstu javne i zvanične podrške kao što je to slučaj sa Rusijom ili Kinom. Sjetimo se samo dočeka u stilu mega pop-zvijezde koji je priređen ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu kada je posjetio Beograd u januaru prošle godine.
Mali broj ljudi zna da je EU opredjelila 3.3 milijarde eura u svrhu pomoći državama regiona za oporavak od pandemije izazvane korona virusom. Na drugoj strani, kada je Kina poslala šest doktora u pratnji medicinske pomoći Beogradu, njima je dobrodošlicu poželio predsjednik Srbije ljubeći tom prilikom kinesku zastavu. Na ovaj način je Srbija, svojom voljom, postala pozornica za demonstraciju kineske globalne “diplomatije maski”.
Potrebna je mnogo odlučnija i sadržajnija politika SAD, a naročito EU, u periodu pred nama. Njihov pristup treba da ide dalje od pukog priznanja da “Balkan lako može da postane šahovska table gdje velike sile igraju svoju igru”.
Kao najvažniji politički i trgovinski partner sa godišnjim trgovinskom razmjenom od preko 43 milijardi eura, kada je region u pitanju EU ne bi smjela da izgubi svoju, još uvjek, glavnu ulogu. Prije svega, Brisel bi trebalo da oživi blijedu i razvodnjenu perspektivu članstva za zemlje Zapadnog Balkana. Ne dovodeći u pitanje potrebu da se sprovedu reforme, članice EU i SAD, u međuvremenu, mogu da ponude realistične i opipljivije investicione mogućnosti. Uporedo sa pitanjima vladavine prava, bezbjednosti ili migracija, EU bi trebalo da uradi više u oblastima gdje su Rusija i Kina već napravile značajnu prednost, te bi prioritet trebalo da bude stavljen na infrastrukturne i projekte koji jačaju energetsku povezanost zemalja regiona.
Foto: Kremlin, Kyodonews
Podeli sa prijateljima