Srebrenica mora biti više od dženaze

Politika

Emir Suljagić, novinar koji je preživeo srebrenički genocid

Kakva sudska pravda, o čemu govorimo. Moj djed je izgubio troje djece, ja sam, u periodu od 1992. do 1995. izgubio oca, amidžu i tetku. Za to nikad niko neće biti kažnjen. Za te tri smrti, koje su mene definisale, a definisalo me mnogo više pojedinačnih slučajeva smrti, nikad niko neće odgovarati, biće pripisani nekim bezličnim istorijskim procesima * Pitanje sjećanja na Srebrenicu je pitanje kontekstualizacije tog zločina. To je događaj koji je trajao tri godine plus tih pet dana jula * Politika današnje Srbije prema regionu, prema BiH, njenom muslimanskom stanovništvu je, prije svega, definirana u Miloševićevoj Srbiji * Realno, mi smo bili kolektivno osuđeni na smrt.

Emir Suljagić, dugogodišnji je novinar, političar, svedok i žrtva genocida u Istočnoj Bosni, autor potresne autobiografske knjige Razglednica iz groba, snažnog, optužujućeg i presuditeljskog spisa koji rasvetljava sumrak čovečnosti i poraz civilizacije. Za Remarker govori o vlastitom odnosu prema zločinu koji za njega nije tek nekoliko dana podsećanja i kolektivnih obreda u julu svake godine. U srebreničkom zločinu izgubio je trinaestoro bliskih srodnika.

“Ne mogu pobeći od činjenice da sam bio na mestu zločina i da sam u jednom trenutku svog života sigurno sreo ljude koji će, evo, i ove, kao ranijih godina, biti ukopani u zajedničkoj grobnici. S druge strane, pomalo se razlikujem od ljudi koji su govorili i pisali o tome, jer ne želim da Srebrenicu posmatram u vakuumu koji je trajao pet dana jula 1995. Srebrenica je genocidna epizoda u mnogo širem okviru etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva iz Istočne Bosne. Dakle, možemo govoriti isključivo o genocidu nad zajednicom muslimana Istočne Bosne. Namjerno govorim o 'muslimanima', ne o Bošnjacima, jer smatram da je za početak zločina bila opredeljujuća vjerospovijest”, kaže naš sagovornik.
On ističe da ga svaka godišnjica “potrese duboko, svake godine sve snažnije”.

“Postoji mnogo razloga za to. Znam da će nekom zvučati grubo, ali, ne sviđa se meni način na koji to radimo. Mislim da mora biti mnogo više pijeteta, a imali smo i propustili jako mnogo prilika da sjećanje na Srebrenicu institucionaliziramo. Obilježavamo je kao još jednu u nizu masovnih dženaza – naravno da vjerski ritual sahrane tih ljudi ima svoje mjesto. Ali, pitanje sjećanja na Srebrenicu je pitanje kontekstualizacije tog zločina. To je događaj koji je trajao tri godine plus tih pet dana jula. A to propuštamo da ispričamo i to je zastrašujuće. Jer je Srebrenica samo kulminacija procesa koji je započeo 1992. godine”, kaže Suljagić.

Mislite na april te godine, kada je, zvanično, počeo rat u Bosni i Hercegovini?

Da, u aprilu je počelo ubijanje, najpre u Zvorniku. Moramo biti svjesni opasnosti od vakuuma o kojem govorim, jer vakuum ne traje dugo, ni u prirodi, ni u društvu. Naći će se neki drugi narativ koji će ga popuniti.

Kao versku svetkovinu?

Nemam ja problem s tim vjerskim elementom, muslimani se ukopavaju na način koji je propisan verskim knjigama, Ali, ovo mora biti više od dženaze. Ova država ima instituciju koja se bavi memorijalizacijom genocida, Memorijalni centar u Potočarima. Šta ti ljudi rade? Jednom godišnje ukopamo između 35 i 400 ljudi, a gdje su studije, gdje istraživanja. Gdje je nastojanje da se pet dana jula smjesti u narativ kojem pripada. To me čini jako kivnim! Znam priču, boli me kad se ona ne priča, sve fokusiramo samo na tih pet dana, ne može tako.

Da li se zna baš sve?

Na nivou činjenica se zna, da se poslužim anglosaksonskim pravnim rečnikom, “izvan je svake sumnje”. Činjenice su utvrđene, u procesu koji je daleko iznad svega što bismo mogli mi na prostoru bivše Jugoslavije da provedemo. Međutim, istina nije samo u činjenicama. Istina je i u naraciji.

U koje vreme odrastanja bi deca trebalo da saznaju činjenice o kojima govorimo?

Ne znam, valjda na kraju osnovne škole. Ne sećam se kad smo mi u Jugoslaviji učili o Jasenovcu. U svakom slučaju, jedini način da to postaje deo naracije jeste da postane dio obrazovnog sistema. Zaboravimo medije, dokumentarne filmove, knjige koje smo pisali.

Prvo su deca izložena toj priči iz medija?

Šta bi sad bio dopirinos medija? Govori se, moderno, da živimo u vrijeme “postistine”, pa se pitam kada smo to živjeli u periodu istine. Mediji su poslovni poduhvat, medij je koncipiran, zamišljen i ostvaren kao poslovni model.

A državni?

Druga su stvar, javni mediji imaju javnu odgovornost.

Ove godine, preciznije poslednjih dana, televizije se zadržavaju na nivou faktografije.

Eto, makar to, za početak je prvi dobar korak.

Kako žrtve doživljavau sudske sporove i sudski presuđenu pravdu - sve je praćeno odsustvom empatije i bilo kakve odgovornosti za ono čemu su izložene. Pritom, susreću se sa počiniocima zločina koji nisu procesuirani, ili su odslužili kazne i hodaju kao slobodni ljudi? Kako doživljavaju suđenje Ratku Mladiću i otezanje procesa u Beogradu?

Ne znam, iz prostog razloga što sebe ne doživljavam kao žrtvu, nego kao preživjelog. U pravdu ne vjerujem, međunarodnu, nacionalnu, sudsku. Mislim da je to utjeha za gubitnike. Jedina pravda koju sam vidio je pravda koja stanuje u haubičkim cijevima kalibra 155mm. Potpuno sam svjestan riječi koje izgovaram.
Kakva sudska pravda, kao da će to nekoga namiriti.

Nekome će možda biti lakše?

Ne znam, proveo sam dvije i po godine u Hagu, pratio sam tri suđenja dnevno. Završio sam duboko retraumatiziran, ni u jednom trenutku nisam osjetio nikakvu ispunjenost, uglavnom sam htio da vrištim. Jer, to što sam gledao nije odgovaralo mom doživljaju, onome kako sam ja mislio da treba. Ne kažem da taj postupak nije važan, valjan, kao što i sam kažeš, možda neko doživljava olakšanje. Ali, ja nisam jedan od njih. Znaš zašto? Moj djed je izgubio troje djece, ja sam, u periodu od 1992. do 1995. izgubio oca, amidžu i tetku. Za to nikad niko neće biti kažnjen. Te tri smrti, koje su mene definisale, a definisalo me mnogo više pojedinačnih slučajeva smrti, nikad niko neće odgovarati, biće pripisani nekim bezličnim istorijskim procesima. Niko neće podnijeti ličnu odgovornost za to. A ja sam zauvijek promenjen čovjek, formatiran, dakle, determiniran tim smrtima.

Pominjete haubice, da li bi vam lično bila elementarna pravda ili uteha, kako kažete, to da one budu okrenute ka počiniocima?

Jedini način na koji ja mogu da pomislim da odgovorim ljudima koji su ubili na desetine hiljada ljudi u Bosni je da to bude istom mjerom! U čemu je problem to što želim da sravnim sa zemljom mjesto na kojem boravi Ratko Mladić?! Gdje stoje Vinko Pandurević, Dragan Obrenović, Momir Nikolić! Što želim da ispalim granatu tačno na mjesto na kojem oni stoje! U čemu je tačno problem s tim?! Vinko Pandurević je danas slobodan čovjek, hoda po Beogradu, drži predavanja.

Sekretar je Izvršnog odbora Kluba generala i admirala.

Pa, o čemu govorim, u čemu je problem? Nema potrebe da ti govorim o tome.

Problem je u tome što, sviđalo se Vama to ili ne, postoje civilizacijski okviri?

Ja to znam, znam i šta je pravosudni postupak. Ako ćemo pošteno, on je rezultat evolucije. Da smo u jednom trenutku odlučili da kad neko počini ubistvo, nećemo uzet' toljagu i ubiti ga, nego ćemo ga zauvek skloniti iz svoje zajednice. Ali, gdje je to Vinko Pandurević sklonjen, kako je sklonjen iz naše zajednice? Kako je sklonjen, recimo, Tomo Kovač?

Onda otvaramo problem nepotpune pravde, na šta se odnosilo moje pitanje.

Ili je pravda, ili nije. Ne možemo tu tražiti nijanse! To je kao teorija društvenog ugovora. Da li će biti onako kako smo se dogovorili. A dogovorili smo se, odložićemo toljage, vi, državo, imate neka prava, ali imate i neke obaveze prema nama. I to funkcioniše kao paket aranžman, ili ne funkcioniše nikako.

Da podvučemo crtu, evo, šta kad ne funkcioniše?

Mi ovde idealiziramo njemačku denacifikaciju, desetine hiljada ljudi koji su radili pod Hitlerom bilo je i u Adenauerovoj administraciji.

Nema drugačijeg izlaza.

Ja ne kažem da ima...

Ali, šta, imate prava da osećate?

Upravo tako.

Dakle, na nivou smo na kojem polemike nema. I nema potpitanja. Ali, nismo završili, kako se Srebrenica danas upotrebljava i zloupotrebjava?

Ne znam šta bi bilo upotreba, šta zloupotreba, evo, ja dajem intervju, da li mi zloupotrebljavamo Srebrenicu? Dakle, da li je sve osim šutnje upotreba ili zloupotreba? A kako o tome da ne pričamo?

Kako doživljavate jasnu poruku iz Srbije – zločin u Srebrenici nije bio genocid?

Vrlo jednostavno, današnja Srbija nije napravila nikakav diskontinuitet sa Miloševićevom Srbijom. Ni na jednom planu. I sve je posledica toga. Politika današnje Srbije prema regionu, prema BiH, njenom muslimanskom stanovništvu je, prije svega, definirana u Miloševićevoj Srbiji. Nikad nije uspostavljen diskontinuitet; u jednom trenutku je postojala tanušna nada, plamičak nade da bi toga moglo doć. I taj plamičak nade je završio metkom u Zorana Đinđića. I to je bilo to.

Kako je moguće da je Srebrenica toliko zaostala regija, zašto je to bespuće, nekakav toponim sa ogromnim mezarjem?

To je pitanje bošnjačkih elita, da li je reč o neznanju, nezainteresovanosti, odsustvu intelektualne hrabrosti da Srebrenicu, vraćamo se na početak razgovora, kontekstualiziraju u okviru šireg narativa. Za to su odgovorne naše, bošnjačko-muslimanske elite.

Možda bi se otvorilo pitanje šta su te elite radile?

Tu imam mišljenje koje se malo razlikuje od uobičajenog – kada govorimo o ratu – realno, mi smo bili kolektivno osuđeni na smrt. Postoji cela škola mišljenja na tu temu, recimo, šta je Sarajevo uradilo za sebe, pojavljuju se lažne dileme, ali, mi smo bili egzistencijalno pritisnuti na svakom komadiću zemlje koja je bila pod kontrolom Armije BiH. To sad prelazi u neke teorije zavjere, ko se s kim nešto dogovarao.

Ko je osudio Bosnu i Hercegovinu na smrt?

I Srbija i Hrvatska. Tu sam takođe usamljen, mislim da 1992, nije postojao samo jedan projekat, nego su postojala dva. Herceg Bosna je formirana prije Republike Srpske. Srbi su krenuli u brutalno klanje, etničko čišćenje, masovna ubistva formiranje logora, a Zagreb je izvršio jedan puzajući državni udar na delovima Bosne i Hercegovine koji je smatrao da njima pripadaju. Radim na knjizi o tome: postojala su dva projekta, oni su bili paralelni, nekad u interakciji jedan s drugim, ali u najvećoj mjeri potpuno nezavisni.

Dakle, dve nacionalne ideje?

Gledao sam svojim očima vojnike JNA, Vojske Jugoslavije, kad ulaze u Bratunac, ušli su ljudi sa tenkovima i vozilima JNA, sa malo drugačijim oznakama na šapkama. Bratunac je ubijen maja 1992. Došla je paravojna jedinica za koju se kasnije ispostavilo da je bila i u Vukovaru, oni su razoružali policiju, izvršili prva ubistva. Te paravojne formacije su imale tu ulogu. Oni, gdje god bi se suočili sa ozbiljnijim otporom – rastjerani su. Državna bezbjednost, Simatović i Stanišić, formirala ih je da puste prvu krv, da počine prve zločine. Da spale sve mostove između zajednica, između ljudi, pojedinačno. To je bila njihova svrha.

Uspešno obavljeno.

Vrlo uspješno, to niko ne može da negira. Zato su Simatović i Stanišić pred sudom.

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Društvo, Politika, Tekst, Vesti and tagged , , .