
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.
Profesorka književnosti u gimnaziji nam je pričala da je neko (ne sećam se ko) sastavljao spisak stvari koje bi trebalo da uđu u vremensku kapsulu čovečanstva. Rekla je da se na tom spisku pažljivo odabranih, najvažnijih stvari koje objašnjavaju nas kao vrstu, našao Šekspirov Hamlet. Ostale stvari nije navodila, ne znam šta mi je bilo da ne pitam, ali ipak je nastavna jedinica bio Šekspir, pa bi to bilo too much information. Ne znam koji su bili kriterijumi za ovu imaginarnu selekciju, ali dobro, uvek možemo da se složimo da smo svi po malo danski kraljević i da svi možemo da se svedemo na „Trt-mrt, život ili smrt“ (prevod: Laza Kostić).
Zamišljam vanzemaljce (koga drugog) kako otvaraju vremensku kapsulu čovečanstva i u fazonu su „daj bre, palimo odavde, ovi su neki tmurni idioti! Imali su hiljade godina da izdvoje nešto lepo, a oni nam ostavili ovog smarača što stoji i misli!“
Dvadesetog jula navršiće se pedeset godina od sletanja na Mesec. Verovatno zato razmišljam o vremenskim kapsulama i vanzemaljcima.
Kad bismo pravili vremensku kapsulu Srbije, šta bi u bilo u njoj? Kome bismo dali da pravi spisak? Da li bismo mogli da ga/je biramo? Ko odlučuje šta nas predstavlja kao zemlju? Ko odlučuje o načinu na koji se predstavljamo?
Da li nam se sviđa način, da li je dobar, ili nas sahranjuje?
Sve to nam je nametnuto.
Da li nam je nametnuto i koga i šta ćemo pamtiti?
I šta je važno?
I za šta treba da se zna?
Da nije američke vlade i njihove potrebe da istaknu veze našeg i svog naroda i da o tome informišu ovdašnje stanovništvo putem serije filmića Vi ste svet koje TV kanali emituju u terminima namenjenim propagandnim porukama, mnogi, među kojima sam i ja, ne bismo saznali da je član tima Apola 11, misije prvog sletanja na Mesec, bio američki inženjer srpskog porekla Milojko Vučelić, da je učestvovao i u spasavanju posade Apola 13, kao i da je u projektu Apolo učestvovalo sedam (negde piše osam) naših stručnjaka. Zašto se sadašnja vlast ne hvali svojim ljudima važnim za ceo svet? Da li zato što su karijere stručnjaka ostvarene u Americi a ne u Rusiji?
Pre nedelju dana je sada bivši američki ambasador Kajl Skot potpisao sporazum po kome su SAD obezbedile dodatnih 20,8 miliona dolara granta Srbiji za reforme u oblasti vladavine prava, borbe protiv korupcije i slobode medija, kao i za jačanje konkurentnosti malih i srednjih preduzeća i lokalni ekonomski razvoj. N1 je objavio izjavu Jadranke Joksimović, ministarke za evropske integracije „da je činjenica da su SAD jedan od najvećih bilateralnih donatora Srbiji, u smislu podrške reformskom procesu” kao i da to nisu krediti i zajmovi već konkretni grantovi, a zatim i izjavu ambasadora Skota da se ova tranša nadovezuje na preko milijardu dolara pomoći koju su SAD već donirale od 2001. godine do danas. Drugi televizijski kanali o ovome ili nisu izvestili, ili jesu ali samo kao informaciju o potpisanom sporazumu, bez pomenutih izjava. Zašto se prećutkuje da su nam Amerikanci veliki pomagači? I da nas materijalno pomažu da što pre prođemo kroz reforme i stignemo do Evrope? Da li bi nas, možda, Rusi prekoreli ako bi osetili našu blagonaklonost prema Amerikancima?
Nemamo moć nad time ko se promoviše a ko ne, ko je bitan ko nije, ko nas predstavlja a ko ne. Možemo da se trudimo da istražujemo i pamtimo ljude za koje bi bilo dobro da se čuje, to svakako treba da radimo, ali i tad se većini nas neće ukazati prilika da ih negde istaknemo, promovišemo, da pomognemo da značaj njihovog rada dopre do sveta. Takođe ne možemo da utičemo ni na način na koji se predstavljamo strancima. Da li sam ja jedina kojoj je bilo muka dok je naš predsednik, pred predsednikom Francuske, Emanuelom Makronom, više puta ponovio kako smo presrećni što je Makron došao u posetu nama malima. Makronov govor je svima bio dirljiv, poseta je bila super, pomenuli smo Milunku Savić, što je odlično, sad se, eto, zahvaljujući poseti predsednika Francuske čulo za nju u svetu, ali nema potrebe za tim „mnogo-smo-jadni“ stilom predstavljanja Srbije. Jednostavno može bez tih reči.
Šta jeste u našoj moći?
Prošle nedelje sam bila u Berlinu na nekim plesnim radionicama i bilo je ljudi sa svih strana sveta. Devojka iz Grčke se oduševila kad sam joj rekla odakle sam, ispričala mi je da je jednom morala da provede dva dana u Beogradu zato što je putovala okolo s par drugara, pa su im se pokvarila kola. Došla je greškom, ali ostala je sedam dana. Nije joj se odlazilo. Tip iz Danske je rekao „Oh, ti si iz Srbije. To je baš bezveze. Zapravo ne znam ni gde je ta... kako si rekla? Aha, Srbija. Da. Mora da je bezveze - čim se ništa ne zna o njoj. Ne, ne pratim tenis, što pitaš?“ Srećom mi ni malo nije bio interesantan ni pre te izjave, tako da nisam uložila energiju u dalju komunikaciju. Ali da mi je (nekim čudom) bio interesantan, šta bih mu rekla, po čemu bi trebalo da nas zna? Ajvar? A ne, ni to nije naše. (U stvari, kako stojimo s ajvarom, je l’ smo se dogovorili čiji je, nisam u toku?) Okrenula sam se ka Grkinji i terala je da mi kaže zašto je produžila ostanak u Beogradu, ali nije mi mnogo pomogla, samo je ponavljala „ima to – nešto!“
Kako vi predstavljate Srbiju kad odete u inostranstvo? Eto vam onaj Danac s moje radionice kao motivacija, pa njemu iz inata budite kreativni.
Da bih se iskupila što tad nisam bila kreativna i konkretizovala šta je „to – nešto“ koje je Grkinja pomenula, dajem predlog: da pauziramo sastavljanje spiska za vremensku kapsulu velikih, ozbiljnih i matorih stvari, a umesto nje da pravimo male, dnevne kapsule ljudi koji pokrenu nešto na dnevnom nivou. Opušteniji spisak koji nama treba da ustanemo iz kreveta, a ne da nas vrati da spavamo, možda sanjamo. Na primer, Džedaji iz Niša koji su organizovali kamp za decu bez roditelja i još neke super akcije. Guglajte ih. Ili mural od recikliranog materijala u obliku beloglavog supa, zaštićene vrste ptica u Srbiji i svetu, rad umetnika Ivana Kocića na zgradi beogradske Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić". Ili oni carevi iz Koteža što sade cveće po rupama u asfaltu.
Tako nekako.
Sad vi.

