
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.
Kad otputujem negde, makar i na par nedelja, mislim da će sve da bude bolje. U smislu - bolje nego ovde, u Srbiji, i u smislu – da ću da se promenim i vratim nova-novcata.
I tako i bude. Nešto u šta inače buljim svaki dan, u inostranstvu gledam iz daleka. Odleži neka ideja, pa je ili bacim ili popravim. Uželim se ulica kojima inače šetam pred spavanje. Nađem novu omiljenu pesmu. Smislim imidž za sezonu jesen/zima 2019. Važne stvari.
A to da je negde drugde bolje, pa i jeste i nije. Bila sam u Veneciji – gradu s razglednice, gradu koji je više pozorišna kulisa nego stvarnost. Poređenje sa Srbijom ili Beogradom pada u vodu. Babe i žabe. Ili sam bar mislila da je tako.
Venecijansko pozorišno bijenale trajalo je od 22. jula do 5. avgusta. Ovogodišnji direktor festivala bio je Antonio Latella, glumac, reditelj i dramski autor, priznat u Evropi. Bila sam tamo od početka festivala, a ostala i par dana posle. Išla sam zbog master klasa u okviru festivala (Biennale College – Theatre). Za sve kolege koji su me pitali kako sam našla College i šta je to: svake godine direktor bijenala dovede nekoliko mentora, poznatih reditelja, koreografa, izvođača i slično (ove godine ih je bilo šest). Pratiš sajt Bijenala negde oko marta, aprila. Ne sekiraš se što moraš da kopaš, ne reklamiraju se baš ti master klasovi, iako su u okviru jednog internacionalnog festivala. Primetila sam da je većina učesnika bilo iz Italije, a kažu mi da je tako bilo i prethodnih godina. Pošalješ prijavu za jedan master klas. Ako te mentor odabere, dobiješ kvalitetne radionice za male pare (obično budu oko 80€, što nije nebitna informacija budući da ti ni hrana ni smeštaj nisu obezbeđeni, a nalaziš se u Veneciji).
Biennale College ne traje tokom celog festivala, ali ove godine postojala je začkoljica: uslov za pohađanje master klasa bilo je prisustvo na prvom delu bijenala, koje se sastojalo iz susreta sa direktorom i iz njegovog govora o programu (čiji sadržaj smo već proučili na sajtu, pre nego što smo doputovali) i iz sedenja na čitanju tri drame mladih autora, na italijanskom. Dobro, dali su nam prevod da pratimo. Bili smo dužni da gledamo i isečke iz predstava mladih reditelja koji su se takmičili za veliku novčanu nagradu i produkciju na sledećem pozorišnom bijenalu. Iako je i to bilo na italijanskom, ovog puta bez prevoda, mi, polaznici Biennale College-a, bili smo dužni da između svakog isečka predstave komentarišemo i na kraju izglasamo dva najbolja reditelja. A da, rečeno nam je da naš glas ne utiče na izbor pobednika, ali da im je stalo do našeg mišljenja.
Raspored prvog dela boravka u Veneciji, dakle pre početka master klasova izgledao je otprilike ovako: u 9 ujutru počinje susret sa direktorom i razgovor o programu, zatim slušamo drame na italijanskom i nakon toga diskutujemo. Sve se to završi do dva popodne, ali onda nastupi problem: smeštaj ti nije u centru Venecije, tako da ti se ne isplati da odeš pa da se vraćaš na predstavu uveče. Čekaš i kuvaš se, gledaš da ne potrošiš baš sve pare u jednom danu. Sediš u kafiću i ispijaš macchiatone ili aperol spritz i toliko ti je vruće da te više nikakav fear of missing out ne dotiče, iako si u Veneciji i imaš sto stvari da vidiš i još hiljadu da propustiš. Samo merkaš one ručne propelerčiće kojim se hlade svi turisti i smeješ im se dok se polivaš vodom (pored mora koje nije za kupanje) i povraćaš od sunčanice. A sve to zato što je neko odredio da je to uslov za pohađanje master klasa - zbog koga si i došao.
Jasno je da je to, na žalost, odlična strategija za dovođenje publike. Mi, Biennale College, punili smo sedišta off programa festivala, zato što smo morali. Samo nije prijatno kad neko sprovodi tu strategiju na tebi. Možda bih pogledala više predstava i videla više izložbi da sam imala energije posle svih razgovora, nakon čitanja, off programa i pauza između. Nekoliko nas iz grupe koji nismo iz Italije smo se često osećali glupo što smo toliko poslušni. Ali ipak smo bili.
Zvuči poznato?
Italijanski deo College-a se ipak trudio da odbrani organizaciju. Pamtim rečenicu jedne Italijanke iz moje grupe:
„I nama je vruće, ali mi poštujemo autoritet“.
Dobro, preterala sam. Naravno da mi je bilo divno i da je sve vredelo kad smo napokon počeli s master klasom. Mentor moje grupe bio je Tom Luz, reditelj iz Švajcarske koji radi svuda okolo. Guglajte, super je tip. I neću ništa da otkrivam kako je izgledala radionica, to nije za pisanje i prepričavanje, to sam upila i od sad ću sve tako kao on da radim. Ceo taj soft-pristup-ali-jak-emotivni-naboj-s-otklonom-i-nikako-pretenciozni-čak-veoma-suptilan-ali-ipak-baš-veoma-društveno-angažovan način.
I dobili smo besplatne karte za Art Biennale. Slogan ove godine je bio „May You Live In Interesting Times“ i cela Venecija je oblepljena njime. Bilo mi je strašno kad sam shvatila koliko sam cinična kad tu želju tumačim isključivo kao kletvu. Kasnije sam pročitala objašnjenje i baš je lupilo šamar tom mom cinizmu: „May You Live In Interesting Times“ je poziv da sagledamo sve detalje, kompleksnost događaja čovečanstva, u ovo vreme u kome preovlađuje preterano pojednostavljivanje, uzrokovano komformizmom i - strahom.
Mislim da sam se slučajno infiltrirala u grad s razglednice i uspela da ga demistifikujem toliko da je poređenje sa Srbijom postalo moguće, pogotovo u kontekstu organizacije pozorišnog festivala. I drago mi je. Nisam bila turista. A te vrele pauze između programa nisu bile toliko strašne, eto, baš sam lepo pocrnela. I naučila sam napamet sve stanice prevoza. Na čistom engleskom s italijanskim naglaskom objašnjavala sam jednom pravom turisti (nosio je venecijansku masku, majke mi) kad da presedne na koji vaporeto da bi brže stigao, da ide tom i tom ulicom zato što, iako je duži put, manja gužva u to i to doba dana. I koliko gde koštaju dve kugle sladoleda (ko još uzima samo jednu).
Ni jedan grad nije grad s razglednice. Kad ga upoznaš, shvatiš da je u redu što nije ni tvoj. Zato što razglednica nije cilj. Ima tu drugih problema a oni su, očigledno, univerzalni, a ne isključivo srpsko-dnevno-politički. Inspirisana master klasom, predlažem soft-pristup-ali-jak-emotivni-naboj-s-otklonom-i-nikako-pretenciozni-čak-veoma-suptilan-ali-ipak-baš-veoma-društveno-angažovan način.
Ko ipak želi u razglednicu, izvol’te turističko propelerče u ruke, u red dva po dva, proverite da li vam rade slušalice za prevod i samo pratite tetu s kišobranom. Nećete se izgubiti. Nećete morati ništa sami da tražite. I videćete unutrašnjost Duždeve palate.

