Pauza!

Mina ĆirićFOMO, Tekst, Vesti

F O M O | Mina Ćirić
Tekst koji sledi sadrži plasiranje proizvoda, ali proizvod je super, obećavam!

Danas počinje Beograd Prajd Pozorišni Fesitval. Prvi! Otvaranje je večeras u 20h u CZKD-u, predstava je 55 Shades of Gay, iz Prištine. U petak u Narodnom pozorištu je predstava Gypsy Queen iz Mančestera. U subotu je The Baby Monitor iz Njujorka, isto u Narodnom.

Dođite, dođite, dođite. Program je na Hartefaktovom sajtu, a ovde pročitajte zašto je važno da dođete.

Znate ono kad igrate igricu pa se čudite što ne možete da pređete nivo, ali uporno koristite jednu istu strategiju? Tako se ponekad osećam kada gledam (ili učestvujem) u bilo kakvoj vrsti borbe za mir između pripadnika LGBTQI+ zajednice i onih koji joj ne pripadaju, plus imaju nešto protiv. Svi pokušaji da se dokaže da su „ovi drugi“ normalni (šta god to značilo), nekako liče jedni na druge i svi se sadrže – dokazivanje da je to nešto drugo normalno. Isticanje različitosti i poziv na toleranciju prema različitima. Postoje „mi“ i „oni“ s koje god da ste strane. To je, naravno, neizbežno kada se govori o ostvarivanju prava, mora se početi od „i mi“ hoćemo da nam bude omogućeno sve isto što „i vama“.

Ali hajde bar da probamo da napravimo pauzu, svima bi nam prijala, i „vama“ i „nama“.

Beograd Prajd Pozorišni Festival održava se u okviru Nedelje Ponosa, a predstave se bave problemima LGBTQI+ zajednice. Ali, Beograd Prajd Pozorišni Festival želi da postane – pozorišni festival koji se održava u toku jedne nedelje, na kome će gostovati predstave koje se bave društvenim i političkim problemima koji se tiču svih.

Beograd Prajd Pozorišni Festival je ta pauza od razlika, od podela, od borbe za prava.

I nije slučajno pozorište izabrano kao strategija za formiranje društva u kome nije big deal ko je kog roda ili seksualnog opredeljenja. Ne treba da podsećam na istoriju nastanka pozorišta i istoriju njegove moći da okuplja ljude. Od rituala u pećini, preko antike, do danas – nebitno da li ste došli na mjuzikl da se zabavite, ili sedite na alternativnom političkom performansu. Pozorište je snažan alat za društvene i političke probleme i ne treba ga potcenjivati. Nezavisno od teme ili forme – ima nečeg moćnog u tom ritualu okupljanja na predstavi, šetkanju po foajeu, cigareti pre početka, sedenju u publici sa ljudima koje ne znaš a pratite istu stvar i reagujete na nju zajedno, u ćutanju, u pozorišnom mraku sekund pred početak izvedbe. Mi smo izmislili pozorište, a ti „mi“ smo svi, svi, svi mi. Organski nam je potrebno i uvek je bilo.

Kad smo već kod organskih stvari, zašto ne bismo iskoristili Nedelju Ponosa da, umesto što svi prevrćemo očima na skraćenicu „LGBTQI+“ i komentarišemo nešto poput „odakle izvlačite ta slova, zašto jednostavno ne stavite celu abecedu“, proguglamo osnovne pojmove. Ja sad samo pravim osnovnu razliku. Na primer pojam „rod“ – ono sa čime smo rođeni, osnovne rodne karakteristike, čista biologija, ono što vikne doktor na porođaju. Da podsetim da postoji „m“, „ž“ i „drugo“, ili „ostalo“, zavisi kako gde piše. Pol ne biraš, tako si se rodio.

Kao što se, na primer rodiš s plućima.

U skraćenici se nalaze slova koja su vezana za druga dva osnovna pojma kojih bi bilo lepo da se podsetimo: „rodni identitet“ i „seksualni identitet“. Rodni identitet je ono kako se izjašnjavaš, ne mora da se poklapa sa polom. Na njega utiču razni faktori, biološki, psihološki i socijalni. Ni to ne biraš. To je način na koji koristiš ono osnovno sa čime si se rodio.

Kao na primer – kako dišeš tim svojim plućima.

Seksualni identitet je L, G, B, a u okviru „+“ ima svega i svačega i podvrsta svačega. Znam ljude koji govore da su birali, znam i one koji govore da nisu.

To je – sa kim hoćeš da deliš vazduh.

Dakle ako imaš nešto protiv, to je kao da imaš problem sa time kako i sa kime neko diše rođenim plućima.

Toliko o tome, ova priča je mnogo dosadna. Ali slušaćemo je iznova i iznova dok ne shvatimo jednu stvar: ne, nije dovoljno slova u skraćenici, nije dovoljna ni cela abeceda, dovoljno bi bilo da postoji po jedno slovo za svakog čoveka. Iza skraćenice su ljudi, toga ste svesni? Koji jedu, dišu, piške, cmizdre, idu u prodavnicu, i šetaju. Znate i to? Pitam zato što su i pol i rodni identitet i seksualni identitet samo mali sastojci jednog čoveka, ali na neku suludu foru još uvek postoje slučajevi da čovek bude životno ugrožen zbog jednog izdvojenog sastojka.

Zato mi je zanimljiv slogan Prajda ove godine „Ne odričem se…“ zato što svako može da dopiše ono što se odnosi na njega.

Hoću da napišem da je divno što je prva Parada Ponosa u Sarajevu prošla bez incidenta, ali onda mi bude tužno što mi je divno nešto što bi trebalo da se podrazumeva. I zašto se parada u Novom Pazaru nije desila – da bi par desetina ljudi išlo ulicom i vikalo „neće šetati“? A posle toga i u Valjevu.

Ovaj tekst bi trebalo da bude zastareo, a ja sedim u dvadeset prvom veku i pišem o disanju.

Svesna sam i toga da niko kome se obraćam neće pročitati ovaj tekst, ali imam strpljenja. Reklamiram Beograd Prajd Pozorišni Festival zato što se uzdam u to da će na njega doći i neko ko ne zna ovu priču napamet. Tome služi to okupljanje, tome služi pozorište. Neka je to jedan čovek ove godine, biće ih dvoje sledeće. To je super, to nije malo. Verujem u širenje ideje koja nam svima ide u prilog.

Verujem u to da će LGBTQI+ skraćenica prestati da postoji, da će biti suvišna i da će se, jednog dana, umesto „LGBTQI+“ prava govoriti – ljudska prava.

Vidimo se na Pozorišnom Festivalu, da napravimo pauzu, pa hladne glave dalje, svako sa svojim slovom i sa svim svojim sastojcima, u svoju borbu. Dajte da pređemo više tu igricu, ima i drugih na koje treba da obratimo pažnju.

Podeli sa prijateljima

FB  TW
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.