Prethodno kolo Velikog regionalnog bratoubilačkog kupa proteklo je gotovo neprimjetno. Takmičenje osmišljeno da skrene pažnju s neriješenih unutrašnjih pitanja doživjelo je težak krah. Početak 2020. godine daje nadu da još uvijek nije sve propalo.
Region je uznemiren a dijaspora šokirana. Amerika, Kina, Rusija, Turska i naravno Evropska unija su u nevjerici. Šta se dešava sa Zapadnim Balkanom i Jugoistočnom Evropom – pita se ostatak svijeta. Trideseta godišnjica pada Berlinskog zida, rapidni rast ekstremne desnice u zemljama Evrope, migrantska kriza, podrška pristalica ustaškog i četničkog pokreta – sve je išlo na ruku vlastima u takozvanom regionu da dignu pompu i euforiju kakvu dosad nismo vidjeli – i opet ništa. Još desetak vozova, stotinak festivala, hiljadica kilometara autoputa, koji milion dolara za očuvanje životne sredine, koja milijarda eura za laku i nenamjensku industriju, jedne olimpijske igre i propašće sve godine hajki, prijetnji, napada, obračuna, atentata i militarizacije. I pored svih dobrih polaznih osnova za bratoubilačke akcije i aktivnosti, mir se nikad nije činio izvjesniji. U šta odoše pare namijenjene huškanju, govoru mržnje, podizanju tenzija i političkim kampanjama pitaju se s pravom strani i domaći centri moći, uplakani oligarsi i marionete. Ne misleći, naravno, da taj dug otkupljuju netrpeljivost i nasilje prema ranjivim marginalizovanim grupama, uskraćivanje ljudskih, radnih i civilnih prava, a pogotovo rasizam, homofobija i mizoginija.
Prijetnja mirom
Prethodno kolo Velikog regionalnog bratoubilačkog kupa proteklo je gotovo neprimjetno. Takmičenje osmišljeno da skrene pažnju s neriješenih unutrašnjih pitanja doživjelo je težak krah. Ne zbog tog što su javne rasprave, debate i polemike o bitnim političkim, ekonomskim, kulturnim, obrazovnim i zdravstvenim temama zaživjele unutar republika ili među njima, niti zbog budne pažnje šire javnosti i međunarodne zajednice. Na puku žalost, uzrok kraha bratoubilačkog kupa je nemaštovitost i umor višegodišnjih igrača i neuigranost i aljkavost njihovih saigrača, novih zvijezda u usponu. Miroljubive diplomatske note, poruke podrške i solidarnosti povodom zemljotresa u Albaniji prijetile su da jednom za svagda okončaju višedecenijsku prepirku zaraćenih strana nekadašnjeg bratstva i jedinstva. Ipak, činjenica da je uzrok tome prirodna katastrofa, spriječila je obustavu paljbe i – kako bi to rekao prof. Miodrag Živanović – „izbijanje mira“.
Najmanje bodova na tabeli osvojila je Makedonija. Tek na kraju treće četvrtine, makedonski predsjednik uspio je ubrati sitan poen moleći Bruxelles da razdvoji proces pregovora sa Skopjem i Tiranom, kako bi Skopje prije dobilo datum početka pregovora. Svi drugi pokušaji makedonskog predsjednika da izazove netrpeljivost prema susjednim republikama neslavno su propali. Na samom početku sezone, učinjen je prestup na korak do diskvalifikovanja. Zarad okončanja dvadesetsedmogodišnjeg spora sa Grčkom, ta bivša jugoslovenska republika promijenila je ime u Sjeverna Makedonija. Taj prestup oprošten joj je zbog činjenice da to radi za ljubav Evropske unije i NATO alijanse, sponzora samog takmičenja. No, Stevo Pendarovski počeo je šutati autogolove. Prisjetimo se onog najočiglednijeg.
Rekavši da bi bio razočaran ako Bruxelles otpočne pregovore sa Sarajevom prije nego sa Skopjem, makedonski predsjednik zabio je takav autogol da je čudo kako je uopšte i ostao u igri. Bilo je to višestruko kršenje pravila velikog kupa. Prvo, pokušao je zametnuti kavgu sa nesusjednom zemljom, što ne dovodi do bilo kakvih upečatljivih posljedica i samim tim ne donosi nijedan politički poen. Drugo, obrušio se na Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja učestvuje u revijalnom dijelu takmičenja, skupa s Kosovom. Treće, ali ne manje bitno, uradio je to u špicu sezone godišnjih odmora, dakle u terminu namijenjenom isključivo za duel Srbije i Hrvatske. Jedini razlog zbog kojeg Sjeverna Makedonija nije diskvalifikovana iz ovog bratoubilačkog takmičenja je, zapravo, najava da će u narednih pet do deset godina kupiti 150 američkih oklopnih transportera te izdvojiti 150 miliona dolara za potrebe Armije.
Najviše bodova na tabeli osvojile su Srbija i Hrvatska, što je bilo sasvim očekivano. Kao što je bilo očekivano i da će te bodove zaraditi zamećući kavgu sa zemljama koje nastupaju u revijalnom dijelu takmičenja – Bosnom i Hercegovinom i Kosovom. Iako je 2019. godina za najmlađu članicu Evropske unije bila izrazito burna kada je riječ o unutrašnjim pitanjima, od Hrvatske se ipak očekivalo mnogo više od unutrašnje mržnje prema Srbima, izbjeglicama, sportistima iz Srbije i LGBTIQ zajednici te povremene i mjestimične agresije na suverenitet Bosne i Hercegovine. Ne treba biti maliciozan odnosno treba uzeti u obzir da je taj put umnogome otežao poraz Dragana Čovića na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Treba podsjetiti da čak ni to nije omelo Hrvatsku u odlaganju nuklearnog otpada na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom. Kad to sve uzmemo u obzir zaključićemo da je iza Hrvatske zaista uspješna godina kad je riječ o remećenju mira i sigurnosti regiona.
Njegovo Preosveštenstvo, Imovinski Karton
S jedne strane, to je ništa u odnosu na ono što bi moglo slijediti u 2020. godini kada Republika Hrvatska predsjedava Vijećem Evropske unije. To je jedinstvena prilika Hrvatskoj da pogorša odnose sa svim zemljama bivše Jugoslavije, uključujući i Crnu Goru – ako to zaista bude neophodno. S druge strane, ni sam Bog neće pomoći Hrvatskoj da postane faktor broj jedan u destabilizaciji regiona, ako se za to mjesto bude morala takmičiti sa igračem koji se upravo potkraj prošle godine ponovo vratio u kup. Riječ je o organizaciji koja nije država već nešto više od toga: država u državama i država nad državama, a to je Srpska pravoslavna crkva.
Pretendujući na ozbiljan dio prirodnih i društvenih bogatstava i neskroman dio turističke ponude Crne Gore, odbijajući da kao i bilo koje drugo pravno lice plaća porez i izmiruje obaveze, Srpska pravoslavna crkva za pregovarački sto donijela je pitanje iz srednjeg vijeka: može li crkva imati svoju državu. Neko će reći da je to pitanje za pregovarački sto donio Milo Đukanović, no crnogorski predsjednik tek je obrnuo tezu i postavio pitanje: može li država imati svoju crkvu. Imajući to u vidu, ne treba da nas čudi ako ova pitanja u takozvanom regionu izazovu veću histeriju od poteza Hrvatske na čelu Vijeća Evropske unije.
Razlozi zašto je to tako su brojni. Prvi razlog je činjenica je da se Evropskoj uniji uopšte ne žuri da u svoje okrilje prigrli Zapadni Balkan, pogotovo ne uskoro i odjednom. Drugi razlog je objasnio Kurt Bassuener iz Democratization Policy Councila u nastojanju da Kongresu Sjedinjenih Američkih Država objasni zašto nema napretka na putu euroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine: „Politička elita u Bosni i Hercegovini se sastoji od veze između politike, biznisa, organizovanog kriminala i medija, preko sve tri etničke grupe. Njihovi glavni interesi su: mogu li zadržati sve što pokradu, mogu li ostati na položaju kako bi nastavili krasti, mogu li izbjeći svaku odgovornost: i političku i zakonsku. Ovaj sistem im to dozvoljava. Ništa što im Evropska unija ponudi nije bolje od toga. I to je razlog što nema nikakvog pomaka naprijed“. Treći razlog zašto bi pitanje imovine Srpske pravoslavne crkve moglo destabilizirati region više nego uticaj neotuđmanizma u vrhu Evropske unije je mnogo očigledniji i evidentniji od prethodna dva. Pa ipak ga treba navesti, zbog svih onih koji su izašli na proteste podrške SPC, a nisu protestovali čak ni protiv zagađenja vode. Prije će se SPC raspasti kao Jugoslavija, država na čijem je raspadu intenzivno i posvećeno radila, nego što će a) pristati da plaća porez, b) priznati da istorija koju sama piše nije alibi za sve što je privatizovala ili c) odreći se Carstva zemaljskog.
Sretna nova 2020. godina. Čuvajte se smrti, ako već planirate bojkotovati izbore.
Podeli sa prijateljima


