Bez obzira na to što smo svi u većoj ili manjoj meri toga uveliko svesni, ta vrsta izmeštanja težišta odlučivanja pravi sve dalekosežniju štetu zato što nas navikava da procesi odlučivanja u ovoj državi nisu u rukama njenih građana i da ih se u krajnjoj liniji zapravo i ne tiču. Bez da nam to eksplicitno kaže, politička klasa nam indirektno poručuje: ne samo da niste bitni vi, nisu suštinski bitne ni ove poluge vlasti koje držimo.
Možda se neki od vas sećaju da smo pre 38 dana imali izbore, ili ono što u Srbiji prolazi pod tim imenom. Vrhovni Vođa je majstorski driblao po praznom terenu, precizno pogodio gol na kom nije bilo nikoga, i od tog momenta izbori su magično zaboravljeni, a ujedno i sve ono što treba da se uradi posle njih.
Više od pet nedelja nakon izbora, ne samo da još uvek nemamo novu vladu: nemamo čak ni konstituisan novi saziv skupštine koji bi trebalo da izglasa novi sastav vlade, i to već počinje da deluje pomalo neobično.
Naime, mandati narodnih poslanika verifikuju se na prvoj postizbornoj sednici Narodne skupštine, koja mora da se održi najkasnije 30 dana od dana proglašenja konačnih rezultata izbora. Čak ni kada su rezultati izbora takvi da se ne zna odmah ko će uspeti da formira većinu, kao što je to bio slučaj 2012. godine, ne postoji nijedan razlog da se konstitutivna sednica održava tek na samom kraju zakonskog roka, kao što će to ovoga puta biti slučaj. Glasanje je završeno, zna se svih 250 budućih narodnih poslanika a pandemija očigledno nije prepreka jer se Vrhovni Vođa svuda šeta bez maske, pa je jedino moguće objašnjenje to da nas na taj način pripremaju da ćemo na formiranje vlade čekati poprilično dugo. Prostor za to postoji: maksimalni rok je 90 dana od dana verifikacije mandata.
Međutim, uprkos tome što se za sada još uvek nije iskoračilo van zakonskih rokova, nameće se pitanje: šta se kog đavola čeka?
Lista SNS imaće čak 188 poslanika, što je više od apsolutne (dvotrećinske) većine. Jasno je da su im, kao i u prethodnom sazivu, druge liste potrebne u vlasti samo radi difuzije odgovornosti i stavljanja demokratske glazure na autokratski kolač od blata. Imaju odrešene ruke da biraju da li će drugim pajacima u skupštini dodeliti uloge „partnera u vlasti“ ili lojalne pseudo-opozicije, a Vođa je već obavio i zvanične i nezvanične razgovore i sa SPS-om i sa Šapićem. Sve je spremno za cirkusku predstavu, ali ona nikako da počne zato što se tobože još uvek dogovaramo šta sledi. Pitanje je: zašto? S kim se to trenutno i oko čega tačno dogovara eventualna buduća koalicija?
Ne postoji nikakva, pa čak ni marginalna korist koju bi SNS izvukla time što se proces koji je mogao da se obavi praktično za jedan dan rasteže do krajnjih zakonskih rokova. Unapred su znali da će uzeti apsolutnu većinu, tako da je podela resora mogla odavno da bude smišljena. Druge stranke ne koče ništa – SPS i SPAS će rado ugmizati u vlast ako im se dozvoli, a svi drugi su ionako van parlamenta. Sjedinjene Američke Države, EU ili Rusija nemaju razloga da otežu: ako im se bude htelo da utiču na to ko će sve činiti vladajuću većinu, imaju načina da pričvrlje jedinog donosioca odluka u Srbiji, tako da ni to ne može biti razlog za sporost.
U odlaganju uspostavljanja organa vlasti ima mnogo više značaja nego što se na prvi pogled čini. To što je Vođa mogao da formira većinu dan ili dva nakon proglašenja zvaničnih rezultata ali samovoljno bira da to ne uradi predstavlja još jednu u beskrajnom nizu demonstracija sile. Odlaganje formiranja vlade nije izraz volje tri miliona građana koji su izašli/izvedeni/naterani na izbore, nego pubertetlijsko pokazivanje do koje mere je autokrata iznad institucija i završetak svođenja uloge Skupštine i vlade na pomoćno osoblje dvora.
Bilo da je to nameravana posledica ili nuspojava, razvlačenje procesa konstituisanja organa vlasti u situaciji kada ne postoji nikakva prepreka za to, naročito u periodu kada bi država zbog borbe s pandemijom trebalo da bude maksimalno operativna, govori nam da za time ne postoji urgentnost. Tako ne misli samo Vođa, nego i ljudi širom političkog spektra, bilo da su njegovi glasači ili ne. Da li će za zakone u Skupštini poslušno glasati Oblo, Kocko i Ćoško ili Tasovac, Đuka i Pajkić Junior, da li će ministarstva voditi poznate likovi ili anonimusi – ta su pitanja u osnovi irelevantna zato što je proces odlučivanja izmešten iz institucija u stranku, a oni koji sede u državnim foteljama samo operacionalizuju famoznu Političku Volju koja emanira direktno iz beskrajno krhkog ega Vođe.
Bez obzira na to što smo svi u većoj ili manjoj meri toga uveliko svesni, ta vrsta izmeštanja težišta odlučivanja pravi sve dalekosežniju štetu zato što nas navikava da procesi odlučivanja u ovoj državi nisu u rukama njenih građana i da ih se u krajnjoj liniji zapravo i ne tiču. Bez da nam to eksplicitno kaže, politička klasa nam indirektno poručuje: ne samo da niste bitni vi, nisu suštinski bitne ni ove poluge vlasti koje držimo. One su samo papirološka zevzečenja kojima kamufliramo autokratiju. Nekakvi „zakonski rokovi za konstitutivne sednice“ i „formiranje vlade“ pretvaraju se tako u nadobudno legalističko naklapanje koje građanima zvuči smešno zato što osete smrad koji dopire ispod tog celofana. Svejedno nam je šta će i kad biti jer na to ionako ne možemo da utičemo.
Vlast pokušava da nas nauči da svoj legitimitet ne crpi iz nas nego direktno iz sopstvene sile, iz toga što joj se, eto, može. Zato i pokušava da uruši i obesmisli svaki propis koji je na bilo koji način podređuje, ograničava i obavezuje na odgovornost. U danima kada slušamo kako ljudi umiru u krcatim bolnicama a brojeve diktira partokratija a ne realnost, moramo shvatiti da ćemo posledice takve politike uvek plaćati iz svog džepa, i da će cena samo rasti.
Lead foto: Metallica, Master of Puppets
Podeli sa prijateljima


