Ajnštajnovi snovi, prema noveli Alena Lajtmana, režija Slobodan Unkovski, Jugoslovensko dramsko pozorište
U odgovoru na pitanje šta je vizija poljski slikar i esejista Juzef Čapski piše o sintetizujućem trenutku pogleda na svet. Vizija je iskustvo koje na čoveka pada neočekivano, poput milosti. Svaka vizija u sebe uključuje izvesnu dihotomiju između realnog i onostranog, trzavicu pred metafizičkim pitanjima na koje ne možemo dobiti odgovor. Vizije Alberta Ajnštajna, najvećeg naučnika prošlog veka, bile su predmet brojnih sporenja i pogleda. Pred njegovim likom otvorilo se pitanje odnosa između mišljenja i nauke kao pozicije gde su razdvojena metafizička pitanja i pitanja racionalnog odnosa prema svetu. Ne čudi da je tako Gaston Bašlar filozofiji pripisao misao, dok je nauci kao određene pridodao duh.
Vizija je usidrena u san. Čovek je stavljen na klackalicu između sna i ludila, što nam potvrđuje i čuvena filozofska rasprave između Mišela Fukoa i Žaka Deride o prirodi i granicima snova i ludila. Moris Merlo Ponti naglašava, na tragu Sigmunda Frojda, da ,,usnula svest nije poprište čistog ništavila već je prenatrpana delovima prošlosti i sadašnjosti sa kojima se poigrava’’. Ako je čovekov smisao na zemlji, kao što tvrdi Kandinski, da otelotvori svoj san, onda je Ajnštajn u toj mori začuđujućih pitanja koja su se javljala pred njim kao košmari, pred pitanjima o prostoru i vremenu, o relativnosti i protoku vremena, bio na granici ludila. Njegovi snovi bili su (ne)ostvareni kroz pitanja njegove nauke koja je zahtevala odnos spram nadolazeće revolucije naučnog doba.
Dvočasovna recitacija
Ovaj uvodni pregled vizija i snova poslužio mi je kao način da pokažem koliko slojeva sadrži umetnički pristup bavljenja ličnošću kakav je Albert Ajnštajn. Vizija, snovi, realno i onostrano, pitanja na koja nema odgovora, premda se izgara da se odgovori dobiju, odnos nauke prema svetu koji nas okružuje, posebno danas u vremenu sveopšte mehanizacije sveta, u vremenu posthumanog društva.
Umesto razrešenja čvorova pomenutih slojeva, predstava Ajnštanovi snovi, u režiji Slobodana Unkovskog, ne nudi ništa izuzev plitke patetike, opštih i predvidivih mesta i banalnosti. Izvedba ostaje bez odnosa prema univerzalnosti teme, pa se tako u rediteljskom smislu ne ostvaruje ni na jednom planu jer se ne usmerava na određenu temu ili taktiku reprezentacije. U toj rascepkanosti gledamo dvočasovnu recitaciju gde se glumci na sceni smenjuju kao na traci držeći monologe bez posebne scenske opravdanosti.
Snovi i vizije Alberta Ajnštajna, dramski ukomponovani kroz kratki fragment njegovog puta u Ameriku 1933. gde je pobegao pred nacističkim terorom, u dramatizaciji Rusomira Bogdanovskog, u predstavi su doneti na način jednolične kompozicije u kojoj nema ni traga od stilske eklektičnosti ili jedinstvene poetike. Osim što ne postoji određena poetska estetika koja bi se izdigla iznad dopadljivosti, predstava ne ostvaruje ni etičku reprezentacijsku sliku jer se gubi u provali monologa i recitala. Čak i u momentima dramatičnog nasrtaja na monolog, u smislu priznanja Ajnštajnovih saputnika u vremenu da su bili zlostavljani u porodici ili školi, ne događa se scenski prodor koji bi problem povukao iz sfere ličnog u sferu javnosti. Neprestano se, kao na traci, smenjuju glumci sa svojim pričama, često ponovljenim gegovima i govorima, što doprinosi jednoličnoj scenskoj slici i izvedbenoj statičnosti.
Sviranje u prazno
Scenografija u obliku pokretne platforme iza koje se nalazi voda u koju glumci tokom predstave ulaze ima opravdanje i prilično je efikasno rešenje. Voda kao simbol protoka ukazuje na relativnost vremena, kao što na to ukazuje i mrežna scenografija razvučena po pozorišnoj sali. Ostaje jedino nejasno šta znače određeni rediteljski postupci u samoj toj scenografiji, poput cvrkuta ptičica u pozadini, igre sa stolicama na glavi ili sviranja violine u prazno posredstvom razvučene mreže, budući da se takvi postupci čine kao nametnuti silom prilika bez neke idejne opravdanosti.
Estetski doživljaj kao fenomen nastupa, prema Ingardenu, u osobenom stanju uzbuđenja koje nikako nije dopadanje. Za razliku od dopadanja, estetski doživljaj u sebe utemeljuje zahtev za ,,posedovanjem kvaliteta koji uzbuđuje’’. U ovom slučaju svedočili smo estetskoj dopadljivosti bez uzbuđenja, predstavi koja se zasniva na par rediteljski sasvim banalnih postupaka sa neopravdano puno ispraznih monologa glumaca.
Ajnštajn bez Ajnštajna, glumci bez žara
Ajnštajnov lik, premda je njegovo ime u naslovu, u predstavi je sporedna ličnost koja se na sceni kreće poput utvare, bez iznijansiranog emocionalnog naboja svojstvenog glavnom liku. Gotovo neprimetan, u interpretaciji Dragana Mićanovića, Ajnštajn ostaje nedorečen i mračan, u senci priča njegovih saputnika zarobljenih u vremenu. Premda je jasno da se Ajnštajnova ličnost mogla umetnički doneti na posve uverljiviji način, posebno ako znamo za njegove dvojbe u odnosu na pitanja nauke i privatnog života, u ovom slučaju predstava je ostala bez glavnog lika koji je u svakom trenutku mogao da napusti scenu bez opasnosti da se naruši tok predstave. Ova apsurdna situacija predstave bez glavnog lika kulminirala je u završnoj sceni kada Ajnštajn lista hronološki važne datume svog života, mehanički i nepotrebno, kao da time želi da pokrije prazninu svoje nevidljivosti na sceni.
Monolitnoj režiji glumci nisu previše pomogli. Kao da se u rediteljskoj nedorečenosti i neutemeljnoj poetici reči izgubio žar igre i želja za unutrašnjim odnosom prema ulozi. Osim nejasnoća prilikom izgovaranja teksta, glumci su mahom ostali na nivou recitatora. Nije bilo živosti niti energije u kojoj bi se ostvario momenat kada bi glumci, da parafraziram An Ibersfeld, rečima dali njihov sopstveni prostor. Dragan Mićanović u ulozi Ajnštajna nevidljiv je i skrajnut, nedovoljno upečatljiv za nosioca radnje. Marija Vicković, Milena Živanović i Milica Gojković, u više uloga koje igraju na sceni, ostavljaju utisak preglumljivanja i preteranog karikiranja. Vučić Perović nedovoljno jasno izgovara rečenice koje se prebrzo gube i ne ostavljaju nikakav utisak. Ujednačeno, ne preterano inspirativno, u skladu sa svojim ulogama, nastupaju i Branka Petrić, Anita Mančići Branko Cvejić. Nataša Tapušković možda jedina na sceni nosi u sebi određen emocionalni žar igre što je vidljivo u njenim monolozima u kojima nastupa prodorno i u scenskom izražavanju jasno. Posebno priznanje treba odati mladim glumcima – Filipu Đuriću, Marku Grabežu i Joakimu Tasiću – koji su svojim interpetacijama dali obrise tragikomične poetike i zadivljujuće kontradiktornosti u izrazu.
Prosek, dosada
Najopasniji simptom koji nagoveštava pad vrednosti jedne sredine jeste svođenje umetnosti na nivo proseka. Predstava Ajnštajnovi snovi ne samo da je prosečena, nego je zbog svoje rediteljske neostvarivosti i jednoličnosti doslovno – dosadna.
Mislim da se naša pozorišna scena može pokrenuti samo ako uđe u dublju raspravu sa javnošću, ako se otvore kritički prostori da se stvari imenuju svojim imenom. Suviše dugo plaćamo cenu našeg mentaliteta tapšanja po ramenu, jer smo bez hrabrosti da jasno iznesemo svoj stav. Stigli smo u situaciju da više nisu potrebni nikakvi kriterijumi, budući da smo naviknuti da podnosimo samo pohvale i lepe reči. Najočitiji primer tog pada kriterijuma je predstava kojoj je posvećen ovaj prikaz.

