Magbet, V. Šekspir, koreografija Miloš Isailović, Bitef teatar i Centar za kulturu Tivat
Jedno od važnijih pitanja savremenog plesa jeste propitivanje granica teorijskog čitanja plesne izvedbe. Andre Levinson ukazuje da ne postoji ništa teže od nastojanja da se estetska pojavnost plesa svede na jezičke formule. Teško je, prema njegovom mišljenju, proučavati neprekidnu strukturu kretanja, zahvatiti dinamiku plesa u svim kompleksnostima nečitljivosti i neiskazivosti. Dinamička nestalnost perceptivne posredovanosti sa kojom nastupa ples kao umetnički izražaj ne ostaje samo na polju otkrivanja mogućnosti tela, već telesnost zahvata hermeneutički, kao (ne)otkrivenu pretpostavku teorijskog mišljenja o prirodi diskursa plesa. Žan Fransoa Liotar u vezi između mišljenja i tela vidi prvobitnu eksploziju, izazov mišljenju budući da ,,naše fenomenološko, smrtno, opažajuće telo, jeste jedini dostupan analogon za mišljenje određene kompleksnosti mišljenja’’. Ples nije samo igra, gesta i pokret, ples takođe zalazi na područje teorijske (ne)objašnjivosti i odnosa umetnosti prema već pročitanim tekstualnim površinama. Posredi je problem narativne iskazivosti pokreta i geste, ali i odnos plesa prema tekstu - savremenom ili klasičnom - na osnovu čije poetike dolazi do određene koreografske celine.
U odnosu prema klasičnom tekstu ples dinamizuje tačku meta/teorijskog diskursa eksplicitnog zagovora zajedništva budući da se plesom otvara posebna veza između područja izvedbe i delovanja izvedenog. Plesna gesta i pokret pomeraju granicu ka telesnoj performativnosti i mogućim implikacijama delovanja tela. Oni su usmereni, rečima Huberta Godara, na pred-pokret koji je zapravo ,,mesto gde prebiva ekspresivnost ljudske geste’’. Iz te pozicije performativnosti pokreta događa se proboj plesa ka klasičnom narativu prema kome se ples odnosi kroz dva potencijalna mesta i to kao: 1) koreografija predstavljena kao znak tekstualnog ili 2) koreografija projektovanja tekstualne osnove prema novim konstrukcijama izvedbe.
Košmari, sumanutost
Odnos savremenog plesa prema klasičnom tekstu propituje plesna predstava Magbet, nastala prema Šekspirovoj drami, u koreografiji Miloša Isailovića. Možda više od toga ova predstava donosi problematizaciju koreografske vizije približavanja tela i teksta u predstavljačkom, dakle čisto izvedbenom smislu. Mračni svet Šekspirovog dela predstavljen je u ovoj koreografiji kroz napetu igru između realnosti i senki, u atmosferi mraka i krvi. Napeto telo emotivne dislociranosti, disciplinovani pokret, formalna izražajnost i dimanična kompozicija usporene geste doprinose prepoznavanju konteksta klasičnog tekstualnog predloška.
Poetikom sumorne atmosfere i složene perceptivne izloženosti Miloš Isailović i dramaturškinja predstave Jelena Kajgo pokazali su suštinu Šekspirove drame o izdaji i vlastoljublju. Magbet je drama, kako je to napisao Jan Kot, gde se istorija ne shvata kao Veliki mehanizam, već kao košmar. Naslov ovog prikaza, citat iz Šekspirove drame, možda najbolje opisuje košmarnu sumanutost koja vodi ka krvoproliću i izdaji. Ko je čovek koji krvari, zašto je krvav, šta želi i da li je uplašen? Sumanutost je, smatra Moris Merlo Ponti, kao i san puna imanentnih istina. Košmarna sumanutost stoga vodi ka razrešenju situacije.
Koreografija Miloša Isailovića oslikava kako mračni svet Šekspirove drame, tako i moderno vreme sveprisutnog vrednosnog pada. Početak predstave gde Magbet nastupa samouvereno, na trenutke uplašeno, pokazujući pritom svekoliku teskobu i lično previranje nagoveštava simboličko posredovanje ka etičkom čitanju drame. Dejan Kolarov kao Magbet zrelo i sugestivno balansira između zahteva i želje, napetost je predstavljena u znakovima telesne ekspresije, ozbiljnom, ledenom izrazu lica, pokretima fokusiranim na grubu gestikulaciju i precizan reprezentacijski izražaj.

Krvavi tragovi savesti
Minimalistički svedena scena sa prigušenim svetlom i velikim otvorenim balkonom iznad scene na kome se u par navrata pojavljuju igrači značajno pojačava efekat tiranije i borbe za vlast gde vlada zakon jačeg. Posebno su upečatljivi nastupi igračica u ulogama veštica - Nataše Gvozdenović, Tamare Pjević, Jelene Bulatović i Mione Petrović. Kompleksnu ulogu ostvarila je Ana Ignjatović-Zagorac kao Lejdi Magbet usmeravajući izvedbeni potencijal na, uslovno govoreći, uniformisanu gestu kojom nastoji da pokaže želju za kontrolom i drsku principijelnost. Ona jedina u predstavi oblači crvenu napadnu haljinu čime se potencira njena brutalna usresređenost na krv i vlast. U nastupima sa Dejanom Kolarovim uspešno dolazi do emotivnog involviranja ka suštinskim karakterima njihovih uloga, u prvom planu su nijanse vlastoljublja, strastvene posesivnosti i osvetoljubivosti.
Scene bliskog i strasnog emotivnog susreta između dvoje glavnih protagonista urađene su značenjski promišljeno, uz nešto opštih mesta što na trenutke nepovoljno utiče na nivo plesne dinamike, ali to nikako ne umanjuje vrednost koreografije u celini. Završna scena predstave kada Lejdi Magbet golih leđa ostaje krvava od udaraca koje veštice prave svojom kosom na njenom telu pojačava temeljenu etičku poruku Šekspirove drame da svaka sila završava u krvi. Taj momenat telesne izloženosti krvavih leđa simboliše pomenutu dinamiku i delovanje tela na sceni u odnosu prema situacijama nametnutim prema prirodi tekstualnog i telesnog zajedništva, ali i prema neodredivom momentu rasplesane neovladanosti nametnutim situacijama. Scena borbe između Magbeta i kralja Dankana (Branko Mitrović), dočarana uz svetlosne efekte - dizajn svetla potpisuju Jasmina Holbus i Luka Mihovilović - koji proizvode senke simbolički ukazuje na moralni pad Magbeta i njegov ulazak u grčevitu borbu sa samim sobom pred teretom savesti.

Telo/Neispisani kon/tekst
Ovom predstavom Miloš Isailović napravio je zaokret na našoj plesnoj sceni ka savremenom promišljanju plesne poetike čitanja klasika u odnosu prema postmodernom konceptu koreografske perceptivnosti i angažovanog rasplesanog tela. Savremeni plesač u isto vreme je koreograf čija plesna dinamika i taktika počivaju na shvatanju da telo nije samo izražajni instrument, nego iznad svega neispisani kon/tekst, performativan, potentan i radikalno angažovan čin delovanja. Da citiram Morisa Godelijea - ,,Telo nije samo izraz i instrument reprodukcije određenog društvenog poretka, ono isto tako može biti korišćeno da bi se taj poredak osporio, da bi se srušio’’.

