Priznajem, dete sam socijalizma. Tako me je odredila godina rođenja. Iz toga logično proizilazi da su mi mnogo bliže sve moguće ofanzive, nego sva prisajedinjenja i razjedinjenja, pa tako i ono od pre devedeset i devet godina kada su poslanici na Velikoj narodnoj Skupštini u Novom Sadu jednoglasno izglasali da se Bačka, Banat i Baranja prisajedine Kraljevini Srbiji, dok su Sremci to isto učinili dan ranije u Rumi. U međuvremenu sam savladala "rupe" iz socijalističkog obrazovnog sistema, te sam naučila da novembar mesec umesto, za mene donedavno jedinog jesenjeg raspusta - Dan republike, 29. novembar, sad ima novi - Dan primirja u I Svetskom ratu, 11. novembar.
Sudeći po pompeznim najavama za godinu dana unapred, Vojvođani će dobiti, kako kažu vlasti u Beogradu, još jedan, za njih najvažniji praznik, 25. novembar, već pomenuti Dan prisajedinjenja Kraljevini Srbiji. Sto godina od istorijske odluke Srba i Bunjevaca da se prisajedine Kraljevini Srbiji, koju je tada pročitao Jaša Tomić, kako smo čuli, biće obeleženo u beogradskoj „Areni“. Predsednik organizacionog odbora biće predsednik vojvođanske vlade Igor Mirović, a pokrovitelj će biti prvi čovek države Srbije, Aleksandar Vučić. Ovu važnu odluku, reklo bi se važniju i od samog prisajedinjenja, čuli smo u danu kada je predsednik Vučić u Novom Sadu učestvovao u polaganju kamena temeljca za novu zgradu RTV Vojvodine, srušenu tokom Nato bombardovanja, a u kojoj je, posle dolaska tog istog Vučićevog SNS-a na vlast u Vojvodini, maja 2016, jedan broj novinara i urednika izgubio posao. Tako smo samo u par sati, od najviših zvaničnika republike i pokrajine, mogli da čujemo nekoliko primera apsurdne drskosti prema Vojvodini i njenim građanima.
Prvo, odluku građana Vojvodine, tačnije, Banata, Bačke i Baranje od pre sto godina pre svega će slaviti Beograđani, dok će Vojvođani dobiti nešto kulturnog prisećanja, u vidu muzeja, dokumentarnog filma i igrane serije. Drugo, veliki istorijski događaj se najavljuje čak godinu dana unapred, dok se o aktuelnim događajima bitnim za građane Vojvodine ćuti, pre svega o obećanjima koje je republika dala pokrajini, između ostalog i o što skorijem donošenju Zakona o finansiranju. Treće, ali ne i najmanje bitno, kamen temeljac za izgradnju nove zgrade javnog medijskog servisa Vojvodine podižu čelni ljudi grada, pokrajine i države, pod čijim je rukovodstvom i zahvaljujući čijim je posrednim odlukama, isti taj javni servis, koji podsetiću pripada pre svega građanima, a ne političarima, zabeležio pad gledanosti za čak šest puta. Tako bar pokazuju podaci Agencije AGB Nielsen Media Research prema kojoj je u oktobru 2017, Dnevnik 1 RTV Vojvodine gledalo 8063 gledalaca, dok je istu emisiju aprila 2016, pre smena u ovoj medijskoj kući, gledao čak 45.251 gledalac. O gledanosti vojvođanskog javnog servisa i predsednikovoj drskosti da nam baš on govori o multikulturalizmu i slobodnim medijima u Vojvodini, za sada toliko.
Vraćam se na oktobar 2016. kada je nakon završene zajedničke sednice republičke i pokrajinske vlade, Aleksandar Vučić, tada prvi čovek republičke vlade, izjavio da će Zakon o finansiranju Vojvodine, tačnije, njenih nadležnosti biti u najskorije vreme donet. Prošlo je više od godinu dana od obećanja. Za one koji o ovom Zakonu znaju malo ili možda ništa, podsećam da su Vojvođani, prema važećem Ustavu Republike Srbije, ovaj Zakon morali dobiti do 31. decembra 2008. Ni posle devet godina, Zakona još uvek nema. Istina, za njegovo nedonošenje odgovorne su i sve prethodne vlade, ali ova na čelu sa SNS-om odgovorna je najduže, čak pet godina. Na neophodnost donošenja ovog Zakona ukazuje se i u izveštaju izvestioca Evropskog parlamenta o napretku Srbije, Devida Mekalistera, kao i u izveštaju Evropske komisije, u kojem se konstatuje da je potrebno bez odlaganja doneti Zakon o finansiranju Vojvodine. Na briselske primedbe, kao i pitanja vojvođanske opozicije koja već devet godina čeka odgovor na pitanje zašto Zakona i dalje nema, Vučić je prošle godine odgovorio da će Zakona biti, a da će u međuvremenu republika prebacivati pokrajini novac za sve veće infrastrukturne projekte i to po principu, oni nam kažu hoćemo ovo, možemo li ovo, mi kažemo ovo možemo, ovo ne možemo, pojasnio je tada Vučić. Politika dobre volje republike prema pokrajini, umesto ustavne obaveze, ostala je do danas i za vrtiće i za škole i za most i za RTV.
Zakona nema ni u naznakama, a tužna istina je da nikoga to, zaista, ni ne zanima (izuzev ponekih saopštenja Čankove LSV). Ima zato novih važnih i najvažnijih istorijskih obećanja o proslavi sto godina prisajedinjenja. U beogradskoj Areni. Ako ništa drugo to će velikodušno bar platiti sve domaćin kojem su Vojvođani potrčali u zagrljaj pre sto godina. Eto dokaza da Vojvodini i njenim građanima taj sporni vojvođanski Zakon uopšte i ne treba.

