Palanačko uljuljkivanje stereotipa

Nenad ObradovićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Urnebesna tragedija, Dušan Kovačević, režija Marko Manojlović, Atelje 212

Porodični odnosi na pozorišnoj sceni, kao uostalom u realnom životu, najbolje ocrtavaju neuslovljenu potrebu zajedništva u individualnosti. U odnosu prema bližnjem naglašena je briga koja prelazi prag sopstvenog pogleda. Porodični nesporazumi uslovljavaju potrebu za razumevanjem drugačije pozicije, ulaze u perspektivu brižnosti shvatanjem i ujedno prihvatanjem tuđeg pogleda na svet. Briga je, rečima američke filozofkinje i feministkinje Nel Nodings, iskorak iz ličnog viđenja u tuđi pogled.
Premda načelno polazi od stereotipnih mesta, pisac drame Urnebesna tragedija očigledno nastoji da dramski pronikne u neuslovljenu brižnost porodičnih odnosa. Međutim, već u uvodnoj sceni predstave Urnebesna tragedija, u režiji Marka Manojlovića, prizorom porodične prepirke, postaje jasno da reditelj ne uspeva da uspostavi dublju destigmatizaciju porodičnih priča, nakupljenih trauma i nesporazuma. Izrazito afektivan i izvedbeno nedelotvoran nastup supružnika na početku izvedbe, u realističnom ambijentu porodičnog doma, ukida mogućnost ulaska u slojeve porodičnih naslaga potisnutog nesporazuma. Svestan nemogućnosti da scenskim likovima udahne tu vrstu emocionalne izloženosti, reditelj manjkavosti prikriva situacionim prenaglašavanjem. Na taj način iscrpljuje svaki vid emocionalne, ali i dramske, racionalnosti na sceni.

Žena kurva, starac luda

Zadržimo se kod stereotipnosti. Gotovo većina recentnih predstava Ateljea 212 povodljivo opslužuje jedan opaki trend stereotipnih situacija. Neću se sada pozivati na ulogu pozorišta u procesu demistifikacije i kritike sličnih pojava, mada bi bilo korisno, već ću ukazati na dva stereotipna pristupa kao takva. Žene su, gledamo li većinu predstava Ateljea 212, domaćice ili kurve, nespremne su da žive svoj život, zavise od drugih, pritom su zlovoljne, agresivne i često neuravnotežene. U Manojlovićevoj predstavi Ožalošćena porodica, ranije izvedenoj na sceni Ateljea 212, gledali smo kič scenografiju i ženske likove taman spremne da uđu u jedan od rijaliti programa, da bismo iz inscenacije Urnebesne tragedije mogli zaključiti da ako žena već nije kurva, u boljem slučaju starleta, onda je sigurno neurotična domaćica. Podilaženje publici po principu televizijskog show programa, čemu je Manojlović u svojim predstavama sklon, podrazumeva ukidanje potencijalne društveno-političke poruke protiv korumpirane i pohlepne malograđanštine. Još opasniji vid udovoljavanja publici događa se kada se otvoreno nasilje prema ženama prikriva komediografskim elementima lake zabave. Zlostavljana žena je smotana i džangrizava, prilično karikaturalna i sklona ogovaranju, pa time zaslužuje da u svrhu disciplinovanja po neki put dobije batine. Situaciju nasilja proizvela je svojim postupcima. Takav scenario opravdavanja bez kritičke distance nije samo opasan, nego i nemoralan, posebno danas kada smo gotovo svakodnevno preplavljeni vestima o nasilju nad ženama.
Pogledamo li, pak, likove staraca u recentnim predstavama na sceni Ateljea 212 možemo zaključiti da su to odveć izlapele budale, matori perverznjaci, usamljena džangrizala ili ratni profiteri. Starost se predstavlja stereotipno, što je Simon de Bovoar uspešno pojasnila u dva toma kapitalnog dela Starost, naglašavajući da se starost pogrešno razume kao zima života. Šekspir je, prisetimo se, kroz lik starca kralja Lira predstavio dubinu ljudskog posrtanja, uspevajući tim likom da ,,ovaploti čoveka i njegovu sudbinu’’. Starost nije stereotip, osim ako ne želimo da je takvom predstavimo. Stereotipnost starosti na sceni Ateljea 212 prisutna je takođe u sapuničarskoj predstavi Moja ti gde se vrhunac kič destrukcije nekritičkog prizivanja boljeg vremena događa pojavljivanjem duha mrtve partizanke, bivše partnerke glavne junakinje drame. Sličan pristup ostvaren je u predstavi Urnebesna tragedija gde je lik Vasilija u nemogućnosti da bude predstavljen psihološkim slojevima odbačenog oca i zaljubljenog čoveka, oslikan kao ideološki ostrašćen (bivši) političar. Ovakav trend stereotipizicije pomešane sa ideološkim konstruktom udovoljava najnižim zahtevima gledališta, pa se takva kontekstualna nedorečenost koristi za primitivnu sapunizaciju dramskih situacija, pri čemu tematski subverzivna osnova završava u emotivnoj tuposti opštih mesta.

Urnebesna tragedija

Rekonstrukcija, ne spoznaja

Rediteljska vizija Marka Manojlovića prilikom scenske postavke drame Urnebesna tragedija je realistična i pritom stereotipna. Situacije izvrnute stvarnosti prikazane su doslovno, uz karikiranje i glasno nadvikivanje. Reditelj ulazi u tekst koji scenski predstavlja, prema An Ibersfeld, ne tako što spoznaje svet teksta, već na način da rekonstruiše fabulu, grupiše tekstualne elemente i stvara fikcijski svet koji po pravilu ostavlja slobodni prostor za delovanje izvan teksta. Toga u ovoj predstavi nema budući da je izvedba sastavljena od kolaža porodičnih situacija pretvorenih u karakaturalnu masku događajnosti. Likovi su monolitni, bez emotivnih implikacija, osim u slučaju mladog Nevena čijim se karakterom donekle naglašava bezizlaz porodičnog taloga nesporazuma.
Scenografija Vesne Popović je realistična. Scene se odigravaju u dnevnoj sobi porodičnog doma građanskog enterijera. Na zidu su slike, tapete, na polici stari radio sa koga se na početku predstave određuje vreme radnje. Glas Slobodana Miloševića iz zvučnika, kao i drugih političkih likova 90-ih, ničim nije opravdan u nastavku predstave, budući da rediteljski postupak ne dozvoljava kritički osvrt na političku situaciju današnjice. Postupak je, paradoksalno, u potpunosti depolitizovan. Kostimi Borisa Čakširana su određeni situacijom i naglašavaju dramsku osnovu porodične uslovljenosti nataloženog nerazumevanja. Porodični trzaji između supružnika, braće i njihovih žena, potom oca i sinova predstavljeni su, usled nedelotvorne reprodukcije teksta, na neautentičan i nadasve pogrešan način. Realizam upotpunjen bukom daje sumorne rezultate. To doprinosi da predstava nema rediteljsku perspektivu niti suštinski određenu vrstu scenskog izraza. Nemogućnost emotivne lociranosti likova uvezuje u čvor motive jednodimenzionalnosti, banalnosti i dosade.

Komična strana nasilja

Najveće žrtve ovakvog pristupa su glumci. Sonja Kolačarić kao Ruža ne pronalazi u scenskim situacijama dozu u izrazu i zapada u preglumljivanje, pa ne uspeva da se nametne kao ličnost izvan stereotipne pretpostavke neurotične žene. Branislav Trifunović kao Milan donosi problemima razorenog čoveka, premda ne iskazuje životni pad jer mu se ne daje dovoljno prostora. Nasuprot njima, Katarina Žutić i Nebojša Ilić kao Julka i Kosta dobijaju više prostora na sceni, njihovi porodični problemi, izdaje i nasije izlaze na videlo, ali reditelj sve to, sasvim pogrešno, maskira komičnim elementima. Manipulativno nasilje, alkoholizam i prikriveni gresi iz prošlosti prikazani su komično mehanički i time bez preko potrebne distance i kritičnosti prema takvim pojavama.
Vasilije u izvedbi Branimira Brstine ne donosi potrebnu estetizaciju unutrašnje patnje starosti čoveka smeštenog iza zidova psihijatrijske ustanove, pa je prikazan kao hladan i distanciran mračnjak gotovo nesvestan situacije u koju je zapao. Najlošiji nastup ima Anica Dobra kao Rajna jer se u njenom liku prenaglašavaju emocije i gluma. Ta vrsta dvostruke afirmacije emotivnog i predstavljačakog vodi ka karikiranju i nesnosnoj banalizaciji scenskog izraza. Sličan problem prenaglašene emocije bez opravdanja ima Amar Ćatović kao Neven, pritom pokazujući pristojnu dikcijsku preciznost. Nerazumljivo i neuverljivo igraju još Branislav Zeremski kao doktor i Radomir Nikolić u ulozi policajca. Bezidejna i neinventivna režija glumcima je očekivano donela velike probleme, pa se u njihovim likovima ne nazire ništa od glumačke, time i kreativne individualnosti.

Urnebesna tragedija

Kreatura kreativnosti

Predstava Urnebesna tragedija očigledan je primer nepromišljenosti repertoarne politike naših pozorišta. Čemu danas insenacija ove drame nakon svih njenih dosadašnjih pozorišnih i filmskih izvedbi? Čemu ovakav realističan pristup čiste bezidejnosti, opštih mesta i banalnog humora? Čemu dramska izvedba lišena bilo kakve dublje slojevitosti ideje političnosti teatra? Umetnost je razodevanje, ne maskiranje. Jan Kot piše: ,,U pozorištu, čak i najuslovnijem, glumac puši pravu cigaretu. Pozorište, kako je ispravno pisao Erik Bentli, slično kao i literatura, jeste razodevanje duše, skidanje maski... Pozorište je jedina umetnost u kojoj metafizika bede mora da bude pokazana od strane živog čoveka, koji drugom živom čoveku nešto govori, ill s drugim živim čovekom nešto radi.’’
U nastojanju da prekrši pravila prinudne porodične uljudnosti otvaranjem skrivenih pitanja nesporazuma oko porodičnog stola ova predstava uspela je da opsluži motiv porodične trpnje i afirmiše trajnost nelagode. Bezidejnost stvara kreaturu kreativnosti. Banalnost podstiče palanački mentalitet uljuljkivanja stereotipa. U pozorištu je to Damoklov mač koji svakom reditelju visi nad glavom.

Podeli sa prijateljima

FB  TW