Odsek za medijske studije, radionice iz predmeta Desk i redakcije, rubrika – politika. Pre više od 10 godina. Sklapamo nacionalni Dnevnik i delimo zamišljene novinarske zadatke. Između ostalog zbog, tada, važnih događaja u Regionu imamo i dopisnike iz okolnih država, nekada republika bivše SFRJ. U podeli uloga: „Ti budi dopisnik iz Hrvatske iz Zagreba, ti iz Crne Gore iz Podgorice, ti iz BiH iz Sarajeva...“, začuh kratko, ali vrlo jasno: „ Ja sigurno neću biti dopisnik iz Bosne, a ponajmanje iz Sarajeva. Mogu samo biti dopisnik iz RS, iz Banja Luke.“ Na pitanje: „ U čemu je problem?“ usledio je odgovor da bi trebalo da nam bude jasno da svako ko dolazi iz RS ne vidi svoju državu kao Bosnu ili BiH, već isključivo kao RS, te da je to tako sviđalo se to nekome ili ne. Nisam iz BiH, ali sudeći da sam puno toga lepog doživela u BiH, što radeći na YUTELu, što vrzmajući se i privatno po toj ili onoj BiH, a i poštovalac sam međunarodno priznatih granica, beskompromisne tvrdnje o pogledu Srba iz RS na BiH svakako nisam mogla da uvažim kao relevantan faktor pri odlučivanju ko će odakle biti dopisnik.
Pomenuta devojka tog dana nije učestvovala u sklapanju Dnevnika, a i danas nije novinar (otisnula se u neke druge vode) neko drugi je umesto nje bio dopisnik iz Sarajeva, a ja tako ispadoh veći čuvar jedinstvene BiH i njenih interesa i od njih samih i od tadašnjeg sopstvenog predsednika Tadića. Da podsetim samo, samo godinu i po dana od stupanja na dužnost predsednika Srbije, u drugom mandatu, Boris Tadić je u strasnom zagrljaju sa Miloradom Dodikom na Palama (to je inače ono uzvišenje iznad Sarajeva, sa kojeg se četiri godine pucalo na Sarajlije i gde je baš 9. januara 1992. Skupština srpskog naroda BIH usvojila Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda BIH) otvorio novu osnovnu školu „Srbija“. Ovaj bizaran podatak u medijima u Srbiji prošao je nezapaženo (ako izuzmemo protokolarno praćenje aktivnosti predsednika države), u medijima u Federaciji uz osudu, a od strane međunarodnih organizacija uz prećutno tolerisanje. Isto je bilo i kada su zajedno otvarali Park RS na Novom Beogradu ili most u Sremskoj Rači ili deonicu auto-puta Banja Luka – Gradiška ili pri primanju Ordena RS. Već naviknuti na bratsku ljubav preko Drine slične reakcije su bile i kada je ista matrica nastavljena i sa novim predsednikom Vlade, odnosno države Srbije. 2016. u Šamcu otvorena je još jedna osnovna škola pod istim nazivom „Srbija“. Razlika je samo što se tada u zagrljaju Dodika nije našao Tadić, već Vučić dokazujući tako kontinuitet u spoljnoj ili ipak unutrašnjoj politici Srbije prema „jedinstvenoj“ BiH, odnosno jednom njenom entitetu RS, koja je, presude su pokazale, nastala na genocidu. Uz zagrljaj Vučiča i Dodika presecale su se vrpce i u Andrićgradu, na radovima na mostu Ljubovija-Bratunac na Drini, na auto-putu „9.januar“, kod Prijedora... Sasvim sigurno, ovih zagrljaja i osmeha uz crvene vrpce biće još i biće još auto – puteva ili škola ili mostova ili ulica sa istim problematičnim nazivom 9.januar. Dan, kao dan, rekli bi mnogi. Svako ima pravo da slavi šta i kako hoće, pa čak iako ga komšije sa kojima živiš u, valjda to zvanično ipak jeste, istoj državi, doživljavaju, najblaže rečeno kao jedan neprijatan dan koji ih podseća na rat, stradanja i gubitke. Čak i da zanemarimo činjenicu da je i zvanično ovaj dan, kao dan Republike Srpske, proglašen kao neustavan. Neustavan u Sarajevu, ustavan u Banja Luci, kao još jedan dokaz nemogućnosti funkcionisanja BiH kao jedinstvene države, koju je Dejton stvorio, ali je Dejton i paralisao.
Ovu nespornu činjenicu su svesrdno i bez previše oklevanja ovih prethodnih 22 godine obilato koristili BiH susedi ili susjedi, inače potpisnici, a time i garanti Dejtona i jedinstvene BiH, Srbija i Hrvatska. I to, na obe strane, izborna volja je tako pokazala, tokom čitave dve i po decenije naslednici i lika i dela i politike učesnika dejtonskih pregovora, a posle i potpisnika dogovorenog u Parizu, dakle Slobe i Tuđmana, koji su, čulo se opet nedavno, crtali BiH mape na salvetama ne smo u Karađorđevu, već gdegod su se sastajali. Kao dokaz njihove ljubavi, više puta sam to i rekla i napisala i pokazala snimkom, ali moram još jednom i ovde, zbog mlađih, koji možda ne znaju, u Subotici je na jednom zidu, te davne 1991, dakle pre rata u Bosni i mnogo pre Dejtona, osvanuo grafit – Sloba + Tuđman u crvenom srcu. Šta nam je to srce donelo svedočili smo sami. U tom smislu ne bi bilo za čuđenje da nekog narednog 9. januara na proslavi u Banja Luci na kojoj paradiraju oružane snage BiH iz RS, kao, kako smo čuli, najava oružanih snaga RS, koja se, i to smo čuli, nikad neće odreći sna o nezavisnosti, vidimo i hrvatske predstavnike u BiH, čiju želju za Herceg –Bosnom, kao trećim entitetom Dodik najbolje razume. Nedolazak Vučića u Banja Luku i uzdržanost od podrške za održavanje referenduma 2016. ili šturi komentar na Nikolićevu „iz srca podršku za nezavisnu RS“, baš kao i usaglašene beogradsko-zagrebačke zvanične izjave o poštovanju jedinstvene BiH sasvim sigurno nisu dovoljne da bi izraz „Mirna Bosna“ mogao da zaživi baš u Bosni, 26 godina od 9.januara 1992. ili 22 godina od Dejtona 1995. odnosno 28 godina od salveta u Karađorđevu.
Ako je za utehu, znam da mnogima nije (jednima jer žele nacionalno čiste prostore, drugima jer su ovi pomaci tek delić u moru borbe protiv vladajućih nacionalizama), ali kao informacija – sve je manje studenata, a ima ih i iz RS, kojima je jedinstvena BiH toliko neprihvatljiva da iz nje ne bi bili ni dopisnici. Pa, makar i na jednom času, dok sklapamo fiktivni Dnevnik. Ne garantujem da im je baš toliko draga, niti da na 9.januar kao Dan Republike RS kritički gledaju, ali se bar o ovim pojmovima, datumima i potezima naših i susednih aktuelnih i bivših zvaničnika sa njima može razgovarati. I to je nešto. Možda.

