Patetičnost i (r)evolucija

Nenad ObradovićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Moja ti, Olga Dimitrijević, rediteljka Aleksandra Milavić Dejvis, Atelje 212, Sterijino pozorje

Pitanja identitetske određenosti dobijaju odgovore protivrečnih konotacija. Strogo gledajući identiteti stupaju na polje subjektivnosti tako da čoveku dodeljuju posebno mesto, nasuprot pogrešnoj tendenciji da se identiteti učine što objektivnijim i time nesagledivim i neupitnim. Budući da je identitet uvek tu, ničeanski rečeno prati čoveka kao nezvani gost, njegova svojstva prodiru do egzistencijalne i šire društvene perspektive. Problem nastaje kada se identitetsko određenje prelije u širi društveni kontekst i bespogovorno zauzme monolitan i strogo ideološki stav. Kao što Maks Šeler dokazuje da je tragičko u velikoj meri povezano sa vrednostima neostvarenog saosećanja, budući da čovek sve(t) oko sebe vrednuje prema određenim merilima, tako bi i savremeno određenje identitetske neuravnoteženosti trebalo da postane vrednosno pitanje u smislu spremnosti da se odredimo prema zahtevima duhovne situacije vremena.

Jedan od najočitijih vidova društene isključivosti, prema Mišelu Fukou, jeste zabrana. U stalnoj intenciji da se dođe do diskursa koji bi stvarnost zahvatio na tragu moći čovek unificira posebnost i osudu i često nesvestan svojih postupaka nastupa kao sudija. Drugog koji misli drugačije vidi kao neprijatelja, ludaka, uobraženog i prepotentnog budalaša. Mesto zabrane u našem društvu, premda takvo stanovište na prvi pogled može da izgleda preterano, jeste svako potencijalno prizivanje problematizovanja ideološkog nasleđa jugoslovenskog komunizma. Titostalgija kao trend. Umetnost postaje idolatrija. Ta vrsta ideološke i nekritičke manipulacije dostiže toliko očiglednu tačku isključivosti da se na umetničkoj sceni, ovde govorim pre svega o pozorištu, smatra incidentom kritički progovoriti o jugoslovenskom i socijalističkom periodu istorije. Nasuprot tome, imamo nekritičko prizivanje boljeg i srećnijeg vremena u kome smo svi načelno bili zadovoljni i srećni, plaćeni za svoj rad, u kome je sloboda bila zagarantovana i bezgranična. Zanemarivši istorijske naslage na taj način idealizovane stvarnosti umetnici olako potežu argument o bezgrešnom prošlom vremenu i sve mane savremenosti pripisuju kapitalističkoj hajci protiv ideala jednakosti.

Ako uzmemo u obzir sve navedeno nije previše čudno što je potencijalno plodna dramska osnova predstave Moja ti, nastale prema tekstu Olge Dimitrijević, u rediteljskoj postavci Aleksandre Milavić Dejvis, prerasla u patetično žalovanje za prošlim vremenom. U osnovi drame je problem starosti, saosećanja, brižnosti i nostalgije. Izvedena predstava, koja je da podsetim pobrala brojne nagrade i javne pohvale, problematična je u ideološkom smislu jer bespogovorno podilazi jugoslovenskom nasleđu idealizovane jednakosti, isto koliko je patetična u reprezentacijskom postupku zastupanjem sapuničarskog manira. Melodramatičan zaplet razvodnjava se u opšta, stereotipna mesta koja pritom predvidivost tretiraju kao umetničku potentnost. Kompromisa nema, umetnost je zanemarena u slavu ideologije. Gotovo je neverovatno da na sceni ozbiljnog pozorišta igra predstava koja nalikuje sapunici i to tako da se zaplet razrešava pojavljivanjem duha mrtve partizanke koja deluje ,,prosvetljujući’’ podstičući (novu) revoluciju. Neću ulaziti u polemiku o svrhovitosti prizivanja revolucije u ime osvajanja slobode, već želim pre svega da problematizujem sprovedeni postupak deus ex machina. U ovom slučaju, ne samo da nije umetnički i rediteljski opravdan, već služi kao dopuna neinventivnosti umetničke perspektive. Pojava duha na sceni, koji poravnjava račune i zaplet privodi kulminaciji patetična je tirada sa svrhom da se izađe iz opšte konfuzije slatkorečivih i nadasve patetičnih pamfletskih monologa o osamljenosti, starosti, korupciji i političkim malverzacijama.

Pored ideološkog momenta i umetničke nepronicljivosti u reprezentaciji, zatim prilično loše dramaturške obrade prepune statičnih mesta, predstava Moja ti nastoji da deluje na ljudskom, čisto emotivnom planu, ali to ne uspeva. Pokušaj emotivne dislociranosti završava u patetičnosti prizivanja (r)evolucije. Starost ne podrazumeva samo stereotipnu nostalgičnost, već takođe zahteva dubinsko žalovanje za prošlim vremenom tako da proizvodi emotivnu destabilizaciju. Natruhe ulaska u obračun sa društvenim disciplinovanjem starenja su vidljive, ali u predstavi ne prelaze preko banalnih stereotipnih mesta budući da se fenomenu starosti ne prilazi iz ljudske, već isključivo sa političke, da ne kažem ideološke, perspektive. To stvara konfuziju situacija u kojima caruje predvidiva banalnost. Gubi se nit reprezentativne prohodnosti jer pozorište, da parafraziram Lemana, mora nastojati da razotkrije, ne da prikrije, kontekst u kome problematizovani fenomen stoji u dodiru sa stvarnošću.

Moja Ti

Scenografija je klasična, dočaran je građanski ambijent starinske estetike, oseća se specifična ambijentalnost i nostalgičnost. Tome doprinose i odviše klasična kostimografska rešenja. Na sceni je pijanistkinja, prizori se smenjuju menjanjem perspektive, prelaskom iz stana u stan, uz naglašeni scenski minimalizam u kome dominira narativnost. Predstava, dakle, ostaje slikovito upečatljiva i dopadljiva, ali izostaje ključni momenat dramske problematizacije po dubini. Likovi su karikaturalne naravi, ne izlaze iz stereotipnih oklopa, zarobljeni su maskom predvidivosti u ponašanju i nažalost izrazu glumaca koji ih tumače. To je posebno vidljivo u liku jugonostalgičarke Ruže, koja ne donosi nikakav produbljeni sloj individualne scenske misije, izvan simpatičnog pevušenja starih, socijalističkih pesama. To što penzionerka Zagorka pleše na sceni i pokazuje energiju mladalačke osećajnosti ne znači puno jer njen dramski lik nije izgrađen tako da istakne unutrašnje lomove, što je generalno glavni problem ove predstave, koliko da potencira komični efekat u predstavljanju.

Svetlana Bojković, Gorica Popović i Tatjana Bošković izražajne su i nadahnute, premda se oseća izveštačenost u pojedinim situacijama. Svetlana Bojković liku Dragice daje blagost, ali ne uspeva da taj emotivni naboj suočavanja sa sadašnjim situacijama uskladi sa neprežaljenom partnerkom Ivanom, čiji duh razrešava napetu situaciju oko stambenog pitanja. Gorica Popović je simpatična u pevušenju starih pesama, dobronamerna je, ali bez scenske uverljivosti. Tatjana Bošković nastupa između dve krajnosti, hladnoće i patetičnosti, ne nalazi tako način da izražajno predstavi emotivne slojeve ogorčene penzionerke željne života. Neuverljiva je Sofija Juričan kao Ivana jer je njena energija prenapadna, scenski nedelotvorna, dok Ivan Mihailović u više uloga donosi koncentrisanost i pristojnu glumačku izvedbi.

Moja Ti

Predstava Moja ti ne donosi ništa novo, premda se zasniva na tekstu izvesne metadramske osnove. Vidljivi su elementi nostalgičnog pokliča, nedelotvorni rediteljski postupci zaglavljeni u tipične realistične situacije, glumačka usiljenost i ideološka isključivost. Moja ti je razočaravajuća predstava jer se tematski konsekventno dotiče žarišnih tačaka savremenosti, dok sprovedenim postupkom (p)ostaje patetična jadikovka. Ipak, jedna stvar ovu predstavu izdvaja od svih drugih. Pojava duha mrtve partizanke, naoružane i spremne na revoluciju, na našim scenama još nije viđena. Takve glupe doslovnosti još se niko nije setio.

Podeli sa prijateljima

FB  TW