Pakao, to sam ja

Nenad ObradovićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Crna kutija, Ana Đorđević, reditelj Andrej Nosov, Beogradsko dramsko pozorište

U knjizi Fluidni život sociolog Zigmund Bauman nastoji da pokaže savremeni život u okrilju neprestane neizvesnosti. Čovek modernog doba nalazi se pred pitanjem nadolazećeg događaja i u takvoj situaciji on ,,ne može stajati u mestu. On se mora modernizovati ili nestati’’. U svetu neizvesnog događaja, koji se iščekuje u sveprisutnom mraku virtuelne stvarnosti, pojedinac (p)ostaje nesvestan svoje ogoljenosti usred nametnute potrebe za stalnom dostupnošću. Sagledamo li dublje problematiku modernog doba tehnosfere jedno od temeljnih pitanja bilo bi da li danas uopšte ima istine u svetu sveopšte prisutnosti terora informacija i čiste reprodukcije iluzija.
Neraskidivu vezu između savremene svedostupnosti i pitanja istine predstava Crna kutija razotkriva već na samom početku kada se na sceni gotovo svi akteri čude pred činjenicom da neko danas nema profil na društvenim mrežama. Ta vrsta osetljive pragmatike bivanja na mreži doprinosi da se kao središnja tema predstave nametnu pitanja o malim i velikim lažima, potisnutim istinama, prevarama i zabludama. Mobilni telefoni na stolu, prihvaćen izazov javne komunikacije donose istinu i razotkrivaju sve prikrivene stasti malog čoveka, sve grozote koje su po pravilu, kako sugeriše Časlav Miloš, pritajene ispod površine svakodnevnog vrzmanja, običaja, reči ili osmeha.
Kao simbol našeg vremena mobilni telefon postaje značajan društveni fenomen. Italijanski filozof Mauricio Feraris u duhovito naslovljenoj knjizi Ontologija mobilnog telefona jasno pokazuje, a u skladu sa savremenim trendovima, da se hajdegerijansko pitanje bivanja u svetu danas lako može preokrenuti u pitanje bivanja u dometu. Čovekova samoća, istina i tuga, temelje se na činjenici bivanja na mreži jer se, prema Ferarisu, radikalna izolovanost danas paradoksalno događa kada smo iz-van mreže, zapravo u stvarnom svetu.

Istina kao razdor

Insirisan filmom Paola Đenovezea Savršeni stranci tekst Ane Đorđević Crna kutija grana se na dva ključna dramaturška toka. Na prvom mestu prepoznajemo značenjske diskurse postmodernog doba u kome dominira problem kibernetike i odnosa čoveka i tehnologije, dok se takođe jasno oslikava egzistencijalna tekstoba pred prikrivenom istinom i mogućim priznanjem što zajedno čini osnov za razvoj dramaturški potentne scenske izvedbe. Likovi drame deluju zadovoljno i srećno, njihov je svet na prvi pogled savršen i bez problema. Ali kako se razotkrivaju pred ljudima koje, bar na prvi pogled, jako dobro poznaju uočljivi su sve vidljiviji trzaji potencijalnog suočavanja sa skrivenim istinama. Strah od istine otvara razdor. Upadaju u bezizlaznu situaciju moralnog prestupa, razotkrivaju se do granice bola i postaju svesni da su uz pomoć prihvaćenog izazova prekoračili nametnuti prag ćutanja i svoj dotadašnji život stavili na kocku.

Načelna solidarnost da se tajne čuvaju duboko u sebi ovde biva poništena u korist čiste istine licem u lice. Otvorena Pandorina kutija podstiče samoreflektivno propitivanje što je primarno uočljivo u završnim scenama predstave kada jedna od junakinja, razotkrivena u prevari i osramoćena, priznaje ubistvo koje je počinila. Nametnuta istina i nemogućnost da se pobegne u svoj svet, svojesvrsno obeležje dostupnosti čija se simbolička konotacija formira u napetom iščekivanju prelomnog događaja, doprinose dubljoj problematizaciji karaktera ove predstave sa prizvukom katarzičnog pitanja o granicama istine i laži u svetu čudovišne izloženosti.

Tragikomično kao konstrukt

U noći pomračnja meseca okupljeni prijatelji zaštićeni svojim istinima, pozicijama i stavovima postavljeni su na klackalicu. Oni mogu da prihvate izazov i ogole svoje tajne, ali isto tako mogu da ostanu u mraku laži, na mestu na kome se trenutno nalaze. Antagonistička borba između mogućnosti i nemogućnosti razotkrivanja u rediteljskom postupku predstavljena je na više ravni i doprinosi dubljem sagledavanju etičke problematizacije čovekove pozicije u savremnom svetu.

Reditelj Andrej Nosov koristi se minimalnim scenskim sredstvima i postiže značajan rezultat. Na sceni pretvorenoj u kućni ambijent nalazi se veliki sto oko koga se događa središnja radnja komada. Pored posuđa i hrane, neizostavni deo scenografije su mobilni telefoni čiji zvukovi scenski tematizuju nametnutu ograničenost i konvencionalnost. Uprkos tome što se nalaze u dramatičnoj situaciji životne promene likovi zadržavaju dozu zdravog humora zbog čega ova predstava zaslužuje posebno priznanje. Smeh i zabava ne podrazumevaju karikiranje niti banalizaciju, budući da je smeh, kako kaže Žan Lik Nansi, izgubljen za svako prisvajanje. Zdrava komika koju proizvodi ova drama predstavi daje dozu uverljivosti i dinamičnosti i usudio bih se reći presudno utiče na formiranje čvrste dramske konstrukcije koja olako izmiče potencijalnoj scenskoj statičnosti.

Često zanemarena, uslovno govoreći, celovita slika scenske reprezentativnosti ovde je duboko promišljena i odlučujuće okrenuta ka zajedničkom radu na relaciji pisac-reditelj-glumci. Ograničena realističnom slikom scene na kojoj se konstatno nalaze svi likovi ova predstava ostvaruje bez problema dinamičnu destabilizaciju karaktera i motiva pa se već na samom početku, sa pravom merom, naznačuje nadolazeća kulminacija radnje u vidu izlaza iz iskonstruisanog šablona zabavnog, gradskog života. Drugim rečima, od samog početka pa do kraja izvedbe predstava uspeva da zadrži dobru dinamiku i da nijednom ne sklizne u šablonsku eksplikaciju likova i scenskih radnji.

Glumci - izvandredno umetničko zajedništvo

Kada sam u gornjem pasusu pisao o zajedništvu kao vrednom segmentu predstave Crna kutija, na pameti sam imao glumačku posvećenost u odnosu na estetiku predstave u celini. Neophodno je pohvaliti glumački ansambl, pre svega zbog uspostavljanja izražajne scenske pojavnosti, glume bez afektacije, statičnosti ili karikiranja, odlične dikcije i uspešno dočarane psihologizovane izražajnosti.

Ljubinka Klarić kao Sofija igra zabrinutu i besnu majku, naizgled uspešnu ženu, istinski nesrećnu pred spoznajom da se nije ostvarila na ličnom i profesionalnom planu. U njenom nastupu odlično je izražena psihološka strana lika, introspektivna začudnost, neka vrsta samozatajne osvetoljubivosti pred svetom u kome se nalazi. Ivan Zarić kao njen muž nastupa sa ironijskom distancom čoveka uvek spremnog na kompromis. Nataša Marković kao Milena i Ivana Nikolić kao Vanja igraju sugestivno, na trenutke komično, otvarajući tako sve nijanse karakterološke određenosti njihovih likova. Milena, verna i požrtvavana žena, planira svekrvu da pošalje u starački dom, dopisuje se na lažnom profilu sa maloletnicima i naposletku priznaje ubistvo. Vanja je uzorna profesorka iza čije maske ljupkosti stoje skriveni demoni iz prošlosti. Nemanja Oliverić kao Vanjin muž Filip igra na kartu komičnosti, ali bez karikiranja i patetičnosti. Petar Benčina kao Natašin muž izrazito je sugestivan i dikcijski tačan. Njegov Miki varira između grozničave nežnosti i razorne destrukcije, da bi se dubina karaktera pokazala nakon nesrećnog nesporazuma u kome je prinuđen da glumi homoseksualca. Miloš Timotijević igra Stefana, uvek raspoloženog i buntovnog momka, prikrivenog homoseksualca, čiji lik u predstavi ostaje sav u nedorečenostima i osećanju stida pred prijateljima.

Ja i/li Drugi

Završna scena predstave u kojoj publika shvata da je igra bila iluzija i da su dobri prijatelji zapravo samo nastavili večeru uz obične priče o poslu, deci i kozama na selu ostavlja poseban rediteljski pečat. Uprkos tome što smo uvek dostupni, što nam je sve vidljivo i na dohvat ruke, istina i dalje ostaje suviše bolna da bi bila otkrivena. Nastavljamo život u našim malim svetovima, crnim kutijama nesavršenstva, bez hrabrosti da kažemo istinu.

Sve ono grozno, pakleno i nesnosno nije odlika drugog, kome tako lako prišivamo etikete. Licemerje, laž i kukavičluk ostaju u nama, bez ikakve šanse da se oslobode iz mreže skrivenih tajni. Sartr je očigledno pogrešio. Pakao je u nama, pakao drugih je samo izgovor za naš kukavičluk.

Podeli sa prijateljima

FB  TW