
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.
„Ja sa najmlađim sinom u autobusu. Mesto predviđeno za žene sa malom decom. Na tom mestu sedi razmažena devojčura koja jede kao stoka, i kuka kako je bolesna. Odnosno, nije bolesna već ima mučninu navodno ako ne sedi.“
Ovo je početak objave jedne Mladenovčanke na Fejsbuk grupi „493“, namenjenoj za putnike tog autobusa koji saobraća od Mladenovca do Beograda. U nastavku objave, gospođa je opisala kako se scena razvila u „smešnu ali brutalnu svađu. I to pred detetom.“ Nazvala je devojku „klasičnim lažovom“ i „jeftinom devojčicom“, a svom detetu je poručila: „Vidi, kada budeš porastao, ovakvo nešto nikada nemoj da odabereš za devojku ili ženu (ne daj Bože). Ovo ti je primer kakav niko ne treba da bude“.
Članovi grupe su u komentarima na objavu podržali ovu gospođu s malim dečakom kojoj jedna mlada i, verovatno zdrava, devojka nije htela da ustupi mesto za dete. Prisećali su se sličnih scena u autobusu i kritikovali mlade i zdrave koji ne ustaju ženama i deci. Razumljivo. Narod je naelektrisan svakodnevnim gužvama i vanrednim stanjima u prevozu i svaka situacija nepravde dovoljna je da izazove pucanje – bez razmišljanja. Bez volje da se sasluša druga strana priče.
A onda je devojka reagovala na istoj Fejsbuk grupi:
“Mlada devojka od 24 godine (u daljem tekstu ja) nakon još jedne noći provedene na infuziji zbog mučnine, sa sve svojom hipotenzijom i insulinskom rezistencijom prva ulazim u autobus da bih sela na mesto numerisano “0” iz razloga navedenih iznad i iz svog velikog straha da ako uđem dublje u bus, srušiću se (sto mi se već dešavalo). Odmah za mnom ulazi sredovečna gospođa sa detetom, seda do mene i stavlja dete od 5-6 godina u krilo. U jednom momentu izgovara neprijatnim tonom: `Ej znaš šta sa detetom sam, mogla bi da ustaneš!’ ” Devojka dalje navodi uvrede gospođe: “Ona sine nema nikakvo poštovanje i ona nikada neće imati decu zato što to ona ne zaslužuje”, “Sine, je l’ hoćeš da mama istuče ovu bezobraznu devojčicu kada izađemo iz autobusa, kaži slobodno sve što ti kažeš mama će da uradi, hoćeš da je istučem, m?” i “Nemaš pojma sa kim si se zakačila, Harijeta Uhoda, Harijeta Uhoda se zovem!!!”
Cela Fejsbuk grupa odmah se okrenula protiv Harijete. Imam utisak da su joj najviše zamerali to što ih je u svojoj objavi navela da pomisle da ni ona ni njeno dete nisu sedeli.
Htela sam da proverim da li postoji i treća strana priče. Kopala sam i kopala i iskopala da se Harijeta Uhoda već zamerala putnicima autobusa 493 i da je poznata po tome što zauzima mesta kišobranom. Čak sam joj ušla i u profil, pomisila sam da ću tamo naći nešto što će je opravdati, ali našla sam samo da je objavila dve knjige (“Posle zvučnog signala pokušaj da me zaboraviš” – zbirka njenih Fejsbuk objava oblikovanih u roman, i “Na tihoj vatri” – nisam našla o čemu se radi) i da ima više albuma u kojima kači fotke ljudi kako drže njenu knjigu.
Da, provela sam neko vreme na Harijetinom profilu.
Da, pročitala sam blizu četiristo komentara ispod devojčine objave.
Ovo nije bila jedna od mojih plemenitijih prokrastinacija.
Svaki od putnika 493-ojke imao je potrebu da podrži devojku. Imala sam utisak da im znači to što je objavila, hvalili su njenu hrabrost da kaže istinu. Harijeta je, sudeći po komentarima putnika, blokirala svakoga na Fejsbuku i obrisala svoju objavu. Ovo su doživeli kao pobedu nad uobraženom Harijetom Uhodom koja “uhodi prazna mesta kišobranom”.
Ali zašto su onda pre devojčine istine, jednakim žarom podržali Harijetinu?
I zašto sam se ja, pobogu, ovoliko uvukla u ovu priču?!
Podseća me na stanje večite rašomonijade u kojoj se svi nalazimo. I uporno pristajemo na nju. Igramo se igre “istina ili laž” i kopamo, kopamo tražeći istinu, do iznemoglosti. A kad iskopamo jednu stranu, toliko smo umorni od igre, da uzmemo da je branimo po svaku cenu, bez energije za dalje razmišljanje. I tako do sledeće runde igre.
Prva runda – Goran Vesić: "Kada biste pročitali obrazloženje rešenja videli biste da se odnosi upravo i samo na arheološka istraživanja. Znači, oni koji su podneli taj zahtev mogli su da vam daju celo rešenje, ali nisu - dali su vam samo prvu stranu. (...) S obzirom na mesto gde se gradi gondola, da bi se gondola gradila, prethode arheološka istraživanja. Pripremni radovi su jednako arheološka istraživanja”.
Još kopanja, dok ne stignemo do Mirka Popovića iz Regulatornog institute za obnovljivu energiju i životnu sredinu: “U građevinskoj dozvoli se arheološka istraživanja koja pominju čelnici grada - ne pominju. Ali ja podsećam javnost ali i njih - njihova obaveza je da objavljuju dokumenta, to nije obaveza NVO. Ja ih pozivam da kompletnu dokumentaciju vezanu za izgradnju gondole - objave".
Još malo kopanja – do odluke Upravnog suda, koja nije vezana za izgradnju gondole, već za izvođenje pripremnih radova u koje spada: “postavljanje gradilišne ograde, zemljani radovi, osiguranje iskopa prema susednim parcelama bušenim šipovima.” I sve to je ovim rešenjem Upravnog suda stopirano.
I tako do sledećeg kopanja, a biće ga, zato što je odluka Upravnog suda vezana za ODLAGANJE radova.
Za to vreme, Topola ima svoju rašomonijadu: da li je pao grad i uništio zasade ranih trešnji i višnji (jeste, postoje snimci leda veličine jajeta), da li su ispaljene protivgradne rakete, ili su strelci bili na raspustu, ili nisu dobili komande, ako jesu, da li su na vreme, kakve su te rakete, koliko ih je, i da li je stvarno naš “raketni sistem efikasniji od najsavremenijih tehnologija koje se, recimo, koriste u SAD”.
Stvarno ne mogu da kopam i da tražim kakav raketni sistem ima SAD, istrošila sam se na Harijeti.
Da objasnim: nisam protiv kopanja za istinom. Samo sam besna što uopšte moram da kopam. Navikli smo na tu igru “istina ili laž” i kopanje nam je postalo kao neka prećutna građanska dužnost. Umorna sam i hoću da ne moram da kopam. Hoću da mi sve što treba da znam bude na udaljenosti od jednog klika, a ne na pola dana kopanja po informacijama, pet nervnih slomova i tri napada paranoje.
Transparentnost je ključna reč. Sve ostalo je rašomonijada, a ona baš zamara. Ne pamtim da je ikad vladalo ovako nešto. Ne pamtim da sam pred najbližim ljudima morala da pazim šta pričam. Trudimo se da ne pominjemo te devojke i Harijete Uhode. Družimo se zato što se znamo iz vremena kad nije vladala baš ovolika rašomonijada. Mislim da smo svi okej sa transparentnošću na dohvat klika. Mislim da smo svi umorni od kopanja.

