Saša Džino: Pisati horore u Sarajevu i pokušati ne poludjeti

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je. Ako nema umjetnika, znaj da si u paklu, napisao je prije više stotina godina engleski matematičar i astronom Avigdor Pawsner.

Sarajevo, još uvijek nije postalo pakao, iako trenutnoj političkoj situaciji u BiH samo nedostaju vatra i krugovi, upravo jer ćete umjetnika sresti na svakom koraku, iza svakog ugla se pokloniti njihovim djelima, prepoznati se u njihovim svjetovima, spoznati vlastito postojanje. Posebno aktivni u gašenju vatre pakla u Sarajevu, jesu nove generacije umjetnika, mladih ljudi koje kao nigdje na svijetu „ubijaju u pojam“, pokušavaju obezvrijediti, preuzeti njihove bijele buktinje i zavladati tamom u kojoj nepotizam, korupcija, nacionalizam, homofobija nisu podijeljeni u krugove, već podjednako dijele prijestol. Jedan od njih je i mladi pisac horor fantastike (jedini u BiH) i likovni umjetnik, Saša Džino koji govori za Remarker.

„Svaki dan prodajem knjige ako ne pada kiša“

„Ispred ALU svaki dan prodajem knjige kad ne pada kiša, kad pada sitna kiša, a ponio sam kišobran, kad me ne boli glava, kad me boli glava, a imam kafetin, kad nemam love, kad imam love i dobro razrađen plan kako da je potrošim, kad nema protesta, kad ima protesta, ali nisu ispred ALU, kad sam raspoložen, kad sam neraspoložen i nemam love“, manifest je Saše Džine, kojeg ćete prvog sresti na ulici kada dođete u Sarajevo i koji će vam objasniti da još uvijek niste u paklu. Uskoro izlazi njegova četvrta knjiga, i drugi roman naslova Električni okean, koju će kao i sve prethodne štampati u vlastitoj produkciji i zatim prodavati na ulici, ispred zgrade Akademije likovnih umjetnosti.

„Električni okean je naučno-fantastična-ljubavna-horor priča o društvu u kojem odlazak u raj prestaje biti stvar vjere i postaje stvar nauke. Tokom života, dobra i loša djela bilježe čipovi u mozgu, a nakon smrti, ako je čovjek uradio više dobra nego zla, njegovo tijelo će provesti vječnost u Električnom Džennetu. Tamo će njegovo tijelo biti prikopčano na mašine koje će mu simulirati vječni raj. Ovo je priča o moralu, o poimanju stvarnosti, o smrti i vjeri, o ludilu i ljubavi“, kaže Džino predstavljajući svoj roman i dodaje „ili izdati sam ili nikako“: „Izdavaštvo u Sarajevu je propalo. Ovo što je ostalo, to su posljednji trzaji mrtvog konja, posljednji žar zvijezde koja neće eksplodirati kao supernova, nego će se nespektakularno ugasiti poput kakvog tinjajućeg plamena svijeće.“

Lako je posumnjati u to što radiš

Priznaje da pomoć od države nije niti tražio, već da iza njega stoji samo sirova snaga, ono što mu je u glavi, i ljudi koji kupuju i čitaju njegove knjige: „U ortačkom gradu nisam gurao nos u stražnjice, nemam rodbinu i prijatelje na velikim pozicijama, tamo mjesta za mene nema.“ Na pitanje kako se odlučio na to da sam prodaje vlastita djela, s obzirom da živi u dobu i društvu, u kojima mladi umjetnici svakodnevno odustaju te koliko je za takav potez potrebno samopouzdanja, hrabrosti, ljubavi prema svojoj umjetnosti, Saša odgovara: „Mnogima se ovaj način čini sulud i komičan, ali nije lako stisnuti petlju, sjesti na ulicu i prodavati svoje knjige. Stid je konstantno prisutan i ako nisi spreman da se na određeni način blamiraš, lako je posumnjati u to što radiš i u sekundi izgubiti samopouzdanje. Reći ću samo da sam uvijek na granici da potpunu izgubim razum, što u suštini i nije loše za pisanje.“ Ipak, sa ove strane te granice ga drže ljudi koji čitaju njegove priče i romane i spoznaja da Sarajlije vole horor fantastiku: „Previše se potcjenjuje raja iz Sarajeva, ne žive ovdje samo prostaci koji povazdan gledaju Lud, zbunjen, normalan. Iako se čini da je ovo grad primitivaca, također se u njemu nalazi i jedan omanji otok pun prekul ljudi koji se zanimaju za umnije stvari. Oni su nevidljivi i potpuno marginalizovani, ali, vjerovali ili ne, postoje. Ja svoje čitaoce doživljavam kao graditelje moje mašte. U knjigama sam im dao alat, a oni njime grade svoje svjetove, svaki unikatan na svoj način.“

Najgore iz bh. društva između Kinga i Cronenberga

Po struci magistar grafike (nezaposleni), ovaj strastveni konzument horor proze, je sa zbirkama priča Mrtvačke mrlje i Srce od plastike „naježio“ publiku, a sa romanom Šejtanov goblen duboko zaronio u tradiciju bosanskohercegovačkog sujevjerja, gdje je pronašao motive poput „propuha koji ubija“ i „sihri“ te iste uokvirio u žanr horora. U njegovim radovima, dakle, izranja najgore iz bosanskog društva, te se pod utjecajem psihološke jeze Stephena Kinga, tjelenosti Davida Cronenberga, onozemaljskog Johna Carpentera, sanjarskog Davida Lyncha, oblikuje i vraća u novom obliku. U svojim djelima, Džino spaja horor i komediju, ali ne do potpunog sjedinjenja, već ih ostavlja jedno naspram drugog, kakva je i sama balkanska svakodnevnica. „Pokušavam da stvorim jednu originalnu viziju svoje okoline. Da stvorim Sarajevo koje samo liči na Sarajevo, da stvorim likove koji samo podsjećaju na likove koje gledam svaki dan, da dođe do posebne vrste iščašenja stvarnosti. Želim da produbim temu estetike nasilja, poetike smrti i snova i vidim ima li dna ponoru ludila. Električni okean se recimo bavi vječitom borbom dobra i zla. Pokušao sam da stvorim ambijent u kojem likovi imaju priliku da budu debelo nagrađeni za svoja dobra djela i da vidim kako bi se ljudi ponašali u takvom svijetu“, ističe Džino, s ubijeđenjem da je horor „u asortimanu droga ona najhalucinogenija i meni najzanimljivija“: „Horor je prostor za bizarne ideje, da sve ono što si sakrivao u sjenama svog bića obasjaš svjetlom. On može biti istovremeno i bijeg i sučeljavanje.“

Babo je prvi uzeo stonogu s njene noge i primakao je svom licu dok se ona koprcala u njegovoj ruci. Zagrizao ju je kao poslasticu i zakolutao očima. Sljedeću stonogu uzela je mama i dala je Merimi. Ona ju je uzela svojim sitnim rukama i zagrizla. Polovina stonoge virila je iz njenih malih usta, a bespomoćni insekt se odvratno uvijao ispred njenog nevinog lica. Dedo je zgrabio stonogu s naninog stopala i smazao je u jednom zalogaju.
Dok je vatra pucketala u peći, oni su žvakali te odvratne insekte s takvim zadovoljstvom kao da jedu najslađe nanine kolače.
– Šejtanov goblen (odlomak).

Ako uspijem ovdje, kao da sam osvojio čitav svijet

Iako je ovaj podnaslov, zapravo Sašin, on ne zahtijeva navodne znake, jer se odnosi na svakog mladog čovjeka u BiH koji se pokušava baviti umjetnošću ili nastoji uspjeti u svome zanimanju, a ostati moralan. „Mislim da na zemaljskog kugli ne postoji mjesto gdje je teže imati publiku. Okolina će te obeshrabriti za svaki poduhvat i teško je bilo čim pridobiti nečiju pažnju. Sviđa mi se taj izazov. Tjera me da bolje pišem i da se više trudim. Ako uspijem ovdje, kao da sam osvojio čitav svijet“, iskren je Džino koji je uprkos aktuelnoj političkoj situaciji u BiH, uvjeren da „za umjetnost ne postoji nikakva idiotska politička barijera, jer su se njegove knjige proširile po čitavoj BiH kao kuga.“

Centralni dramaturški okvir žanra horora je po pravilu sveden na dobru-staru borbu dobra i zla, a u bh. svakodnevnici se na identičan način za prevlast bore svjetlost i tama. Dokle god je mladih ljudi poput Saše, dobro će biti u prednosti.

Podeli sa prijateljima

FB  TW