
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.
Na pamtim kad sam poslednji put pustila muziku na SoundCloud-u, ili na YouTube-u, a da mi se desilo da naiđe neka pesma zbog koje pogledam u ekran da bih zapamtila kako se zove. Osećam da me SoundCloud ne poznaje! Preporučuje mi neke uspavljujuće gluposti. Besna sam što ne radi Spottify kod nas i besna sam na ono “strpi se, baš tvoja zemlja nam je jedna od sledećih na spisku da dobije pristup našoj super kul aplikaciji”, što ti izađe kad pokušaš da napraviš nalog iz Srbije.
Ti se strpi!
Obećavam da ću probati da napravim nalog čim sledeći put budem prešla granicu.
Do tad, uvek se nekako vraćam na YouTube i nadam se najboljem. Pre neki dan, u sred slušanja muzike, pustio mi se video neke Amerikanke Lise Lansing. Ona je jednog dana odlučila da proda sve što ima i da proputuje Evropu. Good for her. Video „How I See the US After Living in Europe for 2.5 Years“ nije me zainteresovao. Taman sam htela da priđem kompjuteru i pustim nešto drugo, besna što me sad ni Youtube ne poznaje (pa šta je s tim algoritmima?!), ali onda je Lisa počela da priča kako je najviše vremena zapravo provela na Balkanu i navela je i Srbiju. Inače se smejem ljudima koji pridaju značaja kad neko iz belog sveta pomene našu zemlju, ali eto, očigledno sam jedan od njih (ili sam bila izfrustrirana zbog Spottify-ja i željna da nas neko pomene). Lisa je ispričala da joj je, po povratku u Ameriku, rođena sestra rekla da se promenila i da se ponaša čudno. Zašto? Zato što je “izgubila strah”, objasnila je sestra. Tada je Lisa postala svesna paranoje – stanje koje se podrazumeva u Americi. Ako nisi u paranoji, to je čudno. Prvi put (iako je rođena i živela najveći deo života u Americi), shvatila je koliko su česti znakovi „Beware – Neighbourhood Watch“.
Kod nas paranoja malo drugačije funkcioniše nego u Americi. Po onome što opisuje Lisa Lansing, oni su ipak duže, postupnije i veštije zastrašivani na taj „Big Brother“ fazon. Kod nas bi sve table „Beware – Neighbourhood Watch“ opstale pola dana, ljudi sa znaka bi brzo dobili brkove ili bi se pretvorili u strip junake s nekim smešnim natpisima. Kad vidim da negde piše „Pažnja – video nadzor“, prvo pomislim da su postavili znak zato što kamera ne radi.
Ovih dana govori se o predlogu Centra za bezbednost, istrage i odbranu DBA o osnivanju „građanskih patrola“, odnosno grupa građana koji bi pomagali MUP-u u redovnim aktivnostima, saradnji sa školskim policajcima ili pri regulaciji saobraćaja u školama. Predlog je zvanično dao direktor Centra DBA, Stevan Đokić, koji je privođen ali, kako je rekao za N1 „pre 'iks' godina, pre 10 godina, ma pre 20 godina, recimo (...) Jednom sam, eto, razbio kutiju na biračkom mestu, zato što smo primetili varanje na izbornom mestu, drugi put je bila tuča, kasnije je utvrđeno da je samoodbrana.“ Predlog su podržali predsednik Srpske desnice Miša Vacić, Vuk Mentović iz novoosnovanog policijskog sindikata Ujedinjenog kolektiva policije (UKP) koji je ujedno i član Srpske napredne stranke (SNS), Tomislav Lovreković nekadašnji novinar koji je u više navrata podržavao SNS, ali i Nemanja Ristić koji je u Crnoj Gori danas u odsustvu osuđen na pet godina zatvora zbog učestvovanja u organizaciji terorističkog napada. To su oni ljudi sa slike podrške koji drže značke svoje organizacije i smeše se, objavio ju je Miša Vacić na tviteru, a podelili su je svi živi tviteraši i mediji, osudivši uplitanje desničara i bivših osuđenika u bezbednost građana, pa još gore – u bezbednost dece. Budući da se u predlogu pominju građanske patrole, mediji su imali asocijaciju na američki sistem neighbourhood watch-a (ipak rade algoritmi, ima smisla što su mi ponudili video Amerikanke Lise Lansing). Predlog Centra DBA je još uvek samo predlog i za sad mogu jedino da se pohvale istraživanjem javnog mnjenja, konkretno – roditelja, koji su u 81 odsto slučajeva odgovorili da bi podržali inicijativu za osnivanje građanskih patrola.
Prvo što mi je palo na pamet: da sam gimnazijalka (recimo imam 18 godina, pravo glasa, ali i dalje sam u školi, dakle direktno me se tiče predlog DBA), kako bi mi ovo sve zvučalo?
Smešno. Verovatno bih prvo primetila da je uzorak od 208 jedva pet odeljenja, znači ni cela generacija. I kako uopšte glasi pitanje na koje su odgovarali? „Da li vam je okej da vaša deca budu bezbednija?“ Šta su mogli da odgovore? „Možda“? Onda bih se odmakla od poređenja medija s neighbourhood watch-om, zato što DBA nigde ne kaže da su u pitanju bilo koji građani – civili kao u neighbourhood watch-u, nego „svršeni studenti studija bezbednosti, penzionisani radnici državnog sektora bezbednosti, civili koji imaju najmanje godinu dana radnog staža u privatnom sektoru bezbednosti, osobe koje imaju najmanje pet godina radnog staža u državnom sektoru bezbednosti i vojsci.“ Dakle „neki njihovi“, rekla bih ja - gimnazijalka. I dodala bih očigledno pitanje: „a čemu nam onda služe one fine čike iz školskog obezbeđenja?“ U gimnaziji smo imali dvojicu, za prepodnevnu i popodnevnu smenu. I u osnovnoj smo imali jednog, zvao se Jordan i baš smo ga gotivili. Čak i oni učenici koji su pravili probleme, imali su divan odnos s njim. Poštovali su ga. Jordan je razgovarao sa svakim od nas, znao nam je imena. I retko smo se tukli. Zapravo se ni ne sećam neke veće tuče u osnovnoj.
Sećam se da mi je poklonio roze šnalicu. “Zaposlite još Jordana”, viče ja-gimnazijalka.
Sve ovo me samo podseća na još akcija vezanih za bezbednost koje su se pokrenule u poslednje vreme. Na primer - Međunarodni institut za bezbednost iz Beograda postao je ekskluzivni partner organizacije "Krajm stopers", koja radi u SAD-u od 1976. godine. Oni imaju aplikaciju preko koje, navodno anonimno, možeš da prijaviš kriminalne radnje u svojoj okolini. Eto, to je neighbourhood watch! Zbog toga, na primer, možemo da se zapitamo da li će podići nivo paranoje kod ljudi, zato što se nudi nagrada do 1000$ ako informacija koju dostaviš dovede do razrešenja krivičnog dela. Zamišljam ljude koji idu okolo i skupljaju informacije kao konzerve.
Druga akcija koja mi pada na pamet je projekat “Sigurno društvo”. To je saradnja Ministarstva unutrašnjih poslova sa kompanijom Huawei. Cilj je sistem naprednog video nadzora. Za sad, konkretno – postavljanje sigurnosnih kamera nove generacije (prepoznavanje registarskih tablica, pa čak i lica ljudi u automobilima). Iz MUP-a su naveli da su svi dokumenti u vezi sa javnom nabavkom video opreme zaštićeni stepenom tajnosti “poverljivo”. SHARE fondacija je objavila vest da kompanija Huawei na svom sajtu ima detaljnu studiju o postavljanju kamera za video nadzor u Beogradu, a kompanija je studiju uklonila već narednog dana. O netransparentnosti sam već pisala u prošlom tekstu, a i o novim kamerama se dosta govorilo, mislim da je svakako suvišno da nastavim na ovu temu. Pogotovo zato što je već sve gotovo, eto baš prekjuče je ministar unutrašnjih poslova, Nebojša Stefanović, potpisao tri dokumenta o saradnji našeg i kineskog ministarstva u oblasti unutrašnjih poslova vezana za visokotehnološki kriminal. Pominju se opet i neke nove patrole, doduše samo tokom letnjih meseci i do samo za kineske turiste.
Da li bi trebalo da me uteši činjenica da i vlada, a ne samo direktor DBA, razmišlja o formiranju nekakvih bezbednosnih formacija? Ili da me podseti na ono nešto iz prošlosti o čemu svi koji su prošli kroz devedesete non-stop pričaju?
Da li da počnem da paranoišem?
PS. Ima na Reddit-u korak po korak kako da instaliraš Spotify u Srbiji, ali piše da, naravno, nije legalno i da radiš to na svoju odgovornost. Ja malo paranoišem za te stvari, tako da, ako neko uspe, neka mi javi. Ali ne preko telefona. Pogotovo ne ako koristi Huawei. Hvala!

