Brod u boci sudije Miodraga Majića

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Poziv na državni linč čoveka koji ne ćuti

Ovakva se briga za decu i nemoćne javlja u atmosferi rastućeg siromaštva, podivljale korupcije i opasne autoritarnosti. Žrtve su naglašeno pravoverni presuditelji i izvršioci kazni. Pojednostavljeno, samo još da vratimo smrtnu kaznu i - probudićemo se dobrostojeći, bezbrižni. Ili, pokažite da ste ispravni, normalni, pametni, lojalni, time što ćete se najviše zgražavati nad zločinom. I biti časniji, bolji. To je ritam poremećenog društva i razvaljenog sistema vrednosti, u kojem nema mesta za vrhunske stručnjake.

Državni poziv na linč sudije Apelacionog suda Miodraga Majića, a mogu se ogoljeno nasilje i primitivizam nazvati, recimo, skupštinskom raspravom, nastavljen je - negde bi to bio paradoks - donošenjem zakona. Ne znamo kako će se okončati. U Srbiji je najava linča Zakon o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika, po kojem će se ubice dece, trudnih žena i drugih nemoćnih lica, ubuduće kažnjavati doživotnim zatvorom, bez prava na uslovni otpust. Ukinuta je kazna zatvora od 30 do 40 godina i uvedena doživotna kazna za počinioce najtežih krivičnih dela, među kojima su i teška dela protiv bezbednosti i ustavnog uređenja Srbije (zakonopisačka, možda i suštinska tehnologija koja nužno podrazumeva izmenu čitavog seta zakona).

Posebna je priča činjenica da se u ovako raspadnutom društvu traže drakonske kazne za najmonstruoznija krivična dela i da vlast učestvuje u tom poslu izvršavajući naoko volju naroda. Ovakva se briga za decu i nemoćne javlja u atmosferi rastućeg siromaštva, podivljale korupcije i opasne autoritarnosti. Žrtve su naglašeno pravoverni presuditelji i izvršioci kazni. Pojednostavljeno, samo još da vratimo smrtnu kaznu i - probudićemo se dobrostojeći i bezbrižni. Ili, pokažite da ste ispravni, normalni, pametni, lojalni, time što ćete se najviše zgražavati nad zločinom. I biti časniji i bolji. To je ritam poremećenog društva i razvaljenog sistema vrednosti, u kojem nema mesta za vrhunske stručnjake kakav je sudija Majić. Pa, samo se podsetimo da je „učestvovao u oslobađanju Albanaca, nije to bez para…“.

Populistički manevar

Vratimo se dugoj pripremi donošenja zakona; u ovoj je režimskoj ujdurmi zaobiđena obavezna javna rasprava, protivno Ustavu i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, a usvojeni tekst nema čak ni obrazloženje, nego je umesto njega zakonodavac konstatovao da se donosi na osnovu predloga Fondacije „Tijana Jurić“. Analizirao je Miodrag Majić u jednom napisu i takvu tehnologiju: „Tako su mnogi koji veruju da je i najnovija inicijativa za izmenu KZ ništa više do još jedan (predizborni) populistički manevar, sa najpozvanijeg mesta dobili još jednu potvrdu za svoje stavove. Jer, sudeći po ovakvoj najavi, nužnost stručne javne rasprave u savremenom srpskom društvu prestaje ako dovoljan broj građana predloži određeno zakonodavno rešenje!“, napisao je i objavio (Peščanik). I pripremio sebi presudu koju će dan uoči donošenja zakona izgovoriti poslanici Srpske napredne stranke. U emisiji Utisak nedelje insistiraće, suštinski, na tome da država ne sprovodi odmazdu, da se ne može zakonsko rešenje oslanjati na volju predsednika (koji može da izrekne pomilovanje), te kazati i da za predloženi tekst ne bi glasao. Podržali su ga univerzitetski profesori, retke kolege, advokati, i članovi međunarodnih tela za ljudska prava.

U Skupštini Srbije su mislili drugačije. Da mu se pripiše jednaka monstruoznost kao i ubicama dece. I da se podseti na to da je učestvovao u oslobađanju Albanaca iz takozvane „gnjilanske grupe“, zbog nedostatka dokaza.

Brani silovatelje dece

Šef poslaničkog kluba Srpske napredne stranke Aleksandar Martinović izustio je da Milorad Majić, „kritikujući predlog Tijaninog zakona, vrši pritisak na Narodnu skupštinu“. Te ljudskosti: „Milorad Majić je sebi dao za pravo da vrši pritisak na Narodnu skupštinu, na poslanike, ministarku pravde i Vladu zato što ćemo da glasamo o Zakonu o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika kojim uvodimo doživotnu kaznu zatvora za onoga ko sa smrtnom posledicom siluje dete, trudnicu ili nemoćno lice“.

Evo i najpravovernijeg Srbina među poslanicima, a Srbi se užasavaju svih zločina, o tome ima i ponešto napisano, a zna da Albanci krupno plaćaju: „Kod njega boginja pravde ima samo jedan tas, to je tas na koji legne. Njemu je bitno da Albanci ne daju sitno. Nemoj da se lažemo, Albanci su kupili sve novcem od droge, dijaspore itd. Kupili su i lažnu državnost. Ja tvrdim da su kupili i presude i Međunarodnog suda pravde, a izgleda su počeli da kupuju presude i u samoj Republici Srbiji. Gospodin Majić i Hadžiomerović su živi dokaz za to“, izgovorio je režimski poslanik Marjan Rističević.

Nije kraj: “Kad sudiji Majiću nije bilo bitno da se prže i peku dojke srpskih žena, njemu nikakva nečovečnost više nije granica. On je izgubio kredibilitet. Nisu loši zakoni, loše su sudije i sudija Majić to najbolje potvrđuje. On je verovatno gori od svih onih kojima je sudio“, izgovorio je Rističević.

Pisac, advokat, sudija

To je suština realizovanog verbalnog uvoda u maštoviti svet uništavanja jednog čoveka. Moći će na kratko da pobegne, u pisanje. Autor je zbirke priča, zapravo zapisa iz pravosuđa pod naslovom “U ime naroda”. Reč je o realističnom liku čoveka iz pravosuđa, u Srbiji danas. Nema tu mesta za Majićev optimizam, ali on ga ipak nalazi. Napisao je i roman “Deca zla” koji je štampan u pet izdanja.

„Potreba za pisanjem kod mene se pojavila u trenutku kad sam shvatio da je teskoba zbog svega što doživljavam i vidim kao sudija, ali i kao građanin, postala nepodnošljiva. Imao sam potrebu da pošaljem tu poruku u boci, ne znajući zapravo ni da li će ona uopšte do nekog doći. Ispostavilo se, međutim, da je mnogo onih kojima je takva poruka bila potrebna. E sad, naravno, činjenica je da je za sve te aktivnosti potrebno i mnogo vremena. Sve manje spavam i sve više pišem i govorim ono u šta verujem, ne osećam da imam problem. Jedini pravi problem čovek ima, prema mom dubokom uverenju, kada živi i postupa u neskladu sa sobom. Od toga se oboleva, najpre duhovno, a zatim i fizički! Pritom, raduje me što sve više građana to što radim prepoznaje kao znak da za pravosuđe ipak ima nade” (Novi magazin, 18. maj).

Majić podseća i na devedesete godine prošlog veka: „Devedesete su u svemu, pa i u pravosuđu, bile godine ratnog raspada, ali i godine nade da ćemo, kad sve to ludilo jednom stane, uspeti da izgradimo pristojno društvo, pa i pravosuđe. Nasuprot ovom periodu, dvehiljadite su donele promene, ali i veliko razočaranje. Shvatili smo da su koreni razgradnje sistema daleko dublji i da je bilo naivno očekivati da će ih biti moguće savladati prostom promenom društvenog predznaka. Preko otomanskog i komunističkog nasleđa mi smo samo prebacili providnu, i rekao bih prividnu, zastavu demokratije, verujući da će se ispod nje stvari same od sebe promeniti. Naravno da su korupcija, nepotizmi, primitivizmi i sklonost ka autoritarnom modelu ubrzo izvirili ispod te opsene. Bojim se da na sadašnjem stadijumu naše normativno uređenje ni blizu ne prati stvarno stanje svesti i potrebe većine građana i da se to vidi na svakom koraku. Zato se demokratske institucije, pa time i sud, koriste kao Potemkinove kulise ispred kojih se odvija pretpolitičko društveno organizovanje, još uvek vođa gladnih masa (NM).“

Miodrag Majić, pisac ili advokat? A možda se Srbija izbori za to da ostane sudija.

Podeli sa prijateljima

FB  TW