Slučaj proterivanja porodice Barbalić iz Zemuna ili moralni debakl Srbije
Ako je lider radikala poručivao da “mali ustaša neće ići u srpsku školu”, logično je bilo da generalni sekretar njegove stranke, sadašnji predsednik Srbije, na jednom okupljanju, organizovanom radi sprečavanja države da izvrši sudsku odluku ponosno ponese transparent sa porukom “Nećemo ustaše u Zemunu”.
Haški osuđenik Vojislav Šešelj, predsednik Srpske radikalne stranke, bivši predsednik Srbije Tomislav Nikolić i sadašnji, Aleksandar Vučić imaju razloga za slavlje: Ustavni sud Srbije prošle nedelje odbacio je žalbu Zemunca Ivana Barbalića za kršenje prava na sigurnost i prava na imovinu, čime je Barbalić i formalno ostao bez svog stana u zemunskoj Ulici Radiča Petrovića. Stan su 1. jula 1997, dok je porodica Barbalić bila na moru, zaposeli Ljiljana Mihajlović, zaposlena u “Poslovnom prostoru”, stranačka sekretarica Vojislava Šešelja, i njen tada nevenčani muž Ognjen Mihajlović, urednik radikalskog glasila Zemunske novine i priređivač Šešeljevih knjiga.
Dikcija ove pravosudne sramote i neljudskosti je tako prepoznatljiva da se iz tog podmuklog cinizma čita novija istorija Srbije: Ivanu Barbaliću država treba da isplati 600 evra za povredu prava na suđenje u razumnom roku. Za pljačku svega što je jedna porodica godinama sticala, progon iz Srbije, 17 godina suđenja, podnošenja terora i poniženja, za državni zločin sa umišljajem, motivisan etničkom mržnjom i realizovan nasiljem i institucionalizovanim iživljavanjem.
Mirnodopski zločinački poduhvat radikala i države
O slučaju Barbalić raspravljaće i odlučivati Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Uzurpatorka Ljiljana Mihajlović potpredsednica je Odbora za ljudska prava i prava manjina Skupštine Srbije. To je deo epiloga.
Presudno u ovom mirnodopskom zločinačkom poduhvatu radikalskog vrha i bande sledbenika, odnosno partijske vojne formacije sa bogatim ratnim iskustvom, bilo je to što je Ivan Barbalić, tada službenik Beogradske banke, po nacionalnosti Hrvat. Za neobuzdanu radikalsku trojku dovoljan razlog da ni njegov sin ne bude pošteđen trauma - mašući putovnicom šestogodišnjeg Darija Barbalića Šešelj je, sa televizijskih ekrana poručivao da “mali ustaša neće ići u srpsku školu”. I nije dugo.
Ono što se u sudskim podnescima ne knjiži kao gubitak je da od jula 1997. Ivan Barbalić, zapravo, nema dom. Uspeli su, kaže u razgovoru za Remarker, da mu otmu identitet, jer je čitavog života bio Zemunac. Njegov dom bio je stan u Ulici Radiča Petrovića. Njegove komšije pamte uglednu porodicu Barbalić, Ivanovog oca Dragutina, profesora i direktora zemunske Ekonomske škole, majku Danicu, finansijsku direktorku zemunskih dečjih vrtića (umrla je u progonstvu). Ivana su svi zvali Barba, radio je u Beobanci, besmisleno je govoriti o tome da je imao prijatelje i da se, u normalna vremena nije postavljalo pitanje ko je koje nacionalnosti. Nikome nije bilo važno.
Nimalo obični kriminalci
Telefonski razgovor nakon brojnih pokušaja. Sa druge strane je penzionisani nameštenik Lutrije Hrvatske Ivan Barbalić, javlja se iz Baške na Krku. U adaptiranom stančiću, porodičnom nasledstvu, iz kojeg zove žive on i njegov dvadestdevetogodišnji sin Dario.
“Dobro je da se napokon čujemo, eto, takva su vremena, mene brine to što nikako ne prolaze”, priča Barba.
Nakon svega, kaže, nije očekivao da će se spor za povratak stana pravedno okončati. Priseća se 1997.
“Pozvale su me komšije i rođak, kazali da neko provaljuje u naš stan. Bratić je rekao da su verovatno obični kriminalci i da će se to brzo srediti. I ja sam mislio slično. Bili smo u pravu, jesu kriminalci, ali ne obični. Ovi su imali zaštitu države, jer u tri navrata policija nije asistirala sudskim izvršiteljima koji su imali sudsku odluku da se sve vrati u prvobitno stanje. Za to vreme smo temeljito opljačkani, nestala je naša garderoba, pokradene su slike, nameštaj, čak i porodične uspomene, fotografije. Odneli su i meso iz zamrzivača.”
Zemun je te godine bio najčvršće radikalsko uporište, ogledni centar za praktičnu obuku iz etničkog čišćenja i raspirivanja mržnje prema drugim nacionalnostima. Za Šešelja, Nikolića i Vučića rat nije završen Dejtonskim sporazumom. Zemunci su se pobunili protiv fašizma, fašisti su imali državu uz sebe.
Vučić brani Zemun od “ustaša”
“Na tri radikalska mitinga ispred naše zgrade okupljali su se radikali, među kojima su bili i Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić. Na skupovima Slobodnih građana “Za Zemun” okupljali su se moji prijatelji, kolege iz Beogradske banke, bili su tu advokat Nikola Barović, advokatice Biljana Kovačević-Vučo i Milica Litera, novinarke i novinari Studija B, Radija B92. Oni su ustali protiv fašizma na delu, a ono što se dešavalo u Zemunu pod Šešeljevom vlašću uistinu je bio fašizam. U fotokopirnicu mog prijatelja Ljubiše Rankova dva puta je ubacivana bomba, Šešeljeve pristalice pretile su, potezale pištolje”, podseća Ivan Barbalić.
Nikolu Barovića je, nakon TV duela sa Šešeljem, u prostorijama BK televizije pretukao telohranitelj vođe radikala. Na stranu porodice Barbalić stala su i nezavisna glasila, pre svih Danas, Naša Borba, Vreme, Republika.
Ako je Šešelj poručivao da “mali ustaša neće ići u srpsku školu”, logično je bilo da generalni sekretar njegove stranke Aleksandar Vučić na jednom okupljanju, organizovanom radi sprečavanja države da izvrši sudsku odluku ponosno ponese transparent sa porukom “Nećemo ustaše u Zemunu”.
U ime naroda, mržnja je poželjna
Pravosuđe je, međutim, bilo na strani bandita. Nisu Barbalići imali sreće ni sa novom, postpetooktobarskom vlašću. Da bi se nepravda ispravila, trebalo je da pred Sudom opštinski javni pravobranilac Zemuna odustane od potraživanja njihovog stana, ali je Opština odlučila da vodi postupak, ostvarujući kriminalni kontinuitet i smeštajući Srbiju definitivno na civilizacijsko dno, među tvorevine u kojima postoji konsenzus oko mržnje prema susedima drugih nacionalnosti.
Ivan Barbalić je izvesno vreme živeo kod prijatelja, potom kao podstanar, a onda je to postalo preskupo. Ostao je bez posla (zbog racionalizacije, ne iz političkih razloga), morao je da se odseli u Bašku. Tokom turističke sezone radio je u hotelskom kiosku, a potom se zaposlio u Lutriji Hrvatske.
Sumrak, Baška na Krku. Penzioner Ivan Barbalić sedi na terasi pored mora. Zamišlja Kej. Ponekad. Podseti se, kaže, i novinarskog društva sa kojim je znao da zapeva, čak i “Šta ću kući tako rano, ko me čeka tamo”. Dvadesetdevetogodišnji Dario Barbalić ima privatni biznis, pet barki kojima on i njegovi ortaci tokom sezone prevoze turiste.
Mrak, Srbija. Svi pravni lekovi su iscrpljeni. Nema kazne za nečovečno postupanje. Zemunski kej, pune bašte restorana, čuju se delovi razgovora. Možda se neko priseća 1997. Tada su oteli stan Ivanu Barbaliću...


