Vojislav Šešelj, istinski Srbin
Zašto se neki do juče pristojan svet odlučio za zlo kad je bilo mnogo prilika da se bezbolno odluči za dobro? Zašto su se neki normalni ljudi preko noći pretvorili u monstrume? Zašto su naši profesori, učitelji, komšije, postali svoja suprotnost? Zašto iko veruje Vojislavu Šešelju? Prekasno je i za pitanja, ostaju konstatacije, mrtvi, prognani osakaćeni, trajno onesposobljeni. Za sve, osim za zaokruživanje.
Brutalnim verbalnim napadom na novinarku Danasa Snežanu Čongradin, uz ponovljeno vređanje koordinatorke Žena u crnom Staše Zajović i predsednice Yucom Bijane Kovačević Vučo koja nije među živima, Vojislav Šešelj se zadržao u datim okvirima koje postavlja vlast, ali je još jednom pokazao da predstavlja istinsku personifikaciju političkog života u Srbiji krajem 20. i početkom 21. veka, odnosno punih 30 godina. Političkog života i propadanja Srbije.
Njegovo javno delovanje pokriva sve što je bilo i u velikoj meri ostalo nepodnošljivi teret delu građanstva koji se nije odrekao civilizacijiskih vrednosti i božanstveno ozračje za većinski živalj koji je pronašao nadu. Da će realizovati vlastito ništavilo luzera koji je, eto, nekome potreban, da će živeti dobro, uz nezasluženo poštovanje porodice i komšiluka, spreman da se i oružjem bori za srpske zemlje i Srbiju brani od svekolikih izdajnika, stranih plaćenika, Šiptara, Hrvata i ostalih.
Predsednik Srpske radikalne stranke dokaz je da se Srbija u ključnim trenucima novije istorije, posle pada Berlinskog zida, odlučila za nacionalizam, a tu se, eto ponovo krivice na Slobodanu Miloševiću, “našao” i Vojislav Šešelj, trajni projekat čije ideje neće biti ismejane i bačene na smetlište, nego će se pretvoriti u istinsku, vidljivu ili skrivenu moć. Ideje kojih suštinski i nema, ukoliko u ideje ne uračunamo različite pojavne oblike nasilja. Širok spektar, od verbalnog do fizičkog.
Godine dobrovoljnog ropstva
Velikosrpski nacionalizam, nasilje, agresija, paravojne formacije, ratni zločini, propaganda, laž, populizam, podilaženje primitivcima, prostakluk, bahatost, pljačka, difamacija, ljaganje najvrednijih ljudi u Srbiji. Prizemni antikomunizam, nakazno četništvo, revizija istorije. To predstavlja Vojislav Šešelj, godinama.
Od 96.277 zaokruživača, koliko je podržalo kandidata grupe građana, netom izašlog iz zatvora, sa svežim idejama proterivanja Albanaca u Albaniju, Šešeljev je rejting munjevito rastao. Nakon izgubljenih ratova, počinjenih državnih zločina nad susedima, gubicima Srbije, pogibijama mladih ljudi, osiromašenjem, pljačkom, 1997, na izborima za predsednika Srbije (Milošević je bio predsednik SR Jugoslavije), osvojio je najviše glasova 1.733.859, pa je odlukom Republičke izborne komisije sprečen da bude predsednik, jer, navodno, nije glasalo više od 50 odsto birača.
Zašto se neki do juče pristojan svet odlučio za zlo, kad je bilo mnogo prilika da se bezbolno odluči za dobro? Zašto su se neki normalni ljudi preko noći pretvorili u monstrume? Zašto su naši profesori, učitelji, komšije, postali svoja suprotnost? Zašto iko veruje Vojislavu Šešelju?Prekasno je za normalna pitanja, ostaju konstatacije, mrtvi, prognani osakaćeni, trajno onesposobljeni. Za sve, osim za zaokruživanje.
Danas, i sa dva odsto podrške koliko ima Srpska radikalna stranka, Šešelj je u parlamentu, odakle odašilje svoje otrovne strele i podseća živalj u Srbiji da mu nije uzalud davao podršku. Suštinski, živimo horor za koji je dosledno uradio kasting, akteri, pogotovu glavni, Aleksandar Vučić, otkrivaju da se sa njima dugo i temeljno radilo, pokazuju posvećenost, zahvalnost.
Genocid i afekti
Medicinsko-kriminološki rečeno, Šešelj je ovoga puta dobio okidač u tekstu Snežane Čongradin o negiranju genocida koji je izvršila Srbija. Na početku skupštinskog zasedanja Šešelj je tražio da to bude krivično delo koje će se kažnjavati sa 20 godina zatvora.
“Znate, čuli ste za Snežanu Čongradin, vrlo je ružna, ružnija čak i od Staše Zajović. Staša Zajović je starleta prema njoj. Ova liči na mungosa. Pravi mungos, očiju mi. Ta Snežana Čongradin, koja liči na mungosa, zamislite piše - novinarka sam u državi koja je pre 24 godine počinila genocid i koji ni dan danas, ne da se nije suočila sa tim, već je celokupno društvo u načelu sve dalje od tog procesa. I, kako vreme odmiče, državni aparat koji naziva ratnozločinačkim itd - to vas naziva ratnozločinačkim - hajde za mene se zna, meni je zločin u krvi, ali što vas kad ste vi tako mirni i pitomi. Sad ste zato ratnozločinački režim“, izgovorio je Šešelj, obraćajući se poslanicima vladajuće većine.
Dobio je verbalnu podršku i nastavio: “Grozim se, ne daj Bože, da sam već na vlasti znao bih da se obračunam sa njima. Ovako, ja ne volim da kršim zakone, ….ako koga pregazim džipom, na džip sam nabacio gusenice, na otpadu sam našao sa nekog borbenog vozila, pa sledeći put kad budem gazio ove što mi zabranjuju ulazak u Skupštinu, to će ići po loju“, kazao je glavni lik ove monstruozne epizode.
Dovoljno za iskreno “Hvala profesore Šešelj”, njegovog poštovaoca Vladimira Marinkovića, potpredsednika Skupštine.
Kao, uostalom, i za dosadašnje ogavnosti, pretnje, recimo, Aleksandri Jerkov, da će biti namazana katranom i perjem, lideru Pokreta slobodnih građana Sergeju Trifunoviću da će ga ugurati u urnu bez spaljivanja. potpredsednici Stranke slobode i pravde Mariniki Tepić da će joj “je*ati majku ustašku” i da “može da mu po*uši”.
Sve to u Skupštini. Narodnoj. Volja naroda.
Ovde je kraj šalama o “prihvatljivih” evropskih deset odsto podrške desnici. Ovo je Srbija u kojoj vlada nacionalizam, nije čak ni potrebna alhemija da se nesrazmerno uvećava broj njegovih posvećenika.
Genocid i režimske laži
Ne priznavati, lagati do besvesti, vređati žrtve, vređati preživele u genocidu za koji Srbija snosi krivicu, genocid koji je platila do poslednjeg metka, do dnevnice svih najamnika - idealna strategija zaborava i samoviktimizacije zlikovaca. Nije to (samo) Šešeljeva doktrina, to je državna politika Srbije, od Borisa Tadića do Aleksandra Vučića (Milošević se podrazumeva). Njihova je politika poput tvita Šešeljeve zastupnice Vjerice Radete, o ženi koja je u srebreničkom genocidu izgubila muža i dva sina, ako je ko zaboravio: “Čitam umrla Hatidža Mehmedović iz udruženja biznismenki Srebrenice. Ko li će je sahraniti. Muž ili sinovi?” .
Vlast ćuti, ona izvršna, sudska je prilikom brojnih Šešeljevih gaženja institucija pokazala poniznost i kukavičluk.
Uz verbalne konstante koje prate Šešeljeve napade na neistomisleće, ovde se nameće i to da su razlike između uloga radikalskog vođe u vreme Miloševića i sadašnja neznatne, kao i njegov nedodirljivi položaj. Kod Miloševića je tretiran kao nasilnik čije će usluge kad-tad zatrebati; dobio je zabran u kojem je mogao da se kreće, da nekažnjeno dobija patriotske donacije, s vremena na vreme imao je i pažnju državnih medija, kad je pretio opoziciji, obračunavao se s taksistima, vadio pištolj na studente. Zavredeo je takav status još kada je 1992. najavio obračun sa novinarima nesrpskih prezimena, a bio je efikasan kada je najavljivao dokle je “naše”, pripremajući teren za uspešnu trgovinu teritorijama. Bio je efikasni promoter velikosrpske ideje i glasnogovornik neugaslih želja kalemegdanskih akademika i tobdžija.
S genocidom u Evropu
Stvari su se unekoliko izmenile, neostvariva je granica Karlobag-Karlovac-Ogulin-Virovitica (zasad, bar, ali, ko će nacionalistima zabraniti da sanjaju), ali su druge na stolu; nema Srbija oružje za nove pokušaje osvajanja tuđeg, ali itekako može da smeta svakome ko se u komšiluku odluči na normalan život. Da vređa preti, bahati se, baš kao i Šešelj.
Nema, dakle, razlike između Vojislava Šešelja i državne politike. Šešelj i danas govori o poziciji vlasti, o stavovima Aleksandra Vučića - o vlasti koja bi da smoždi sve koji uopšte govore o srebreničkom genocidu i drugim zločinima koje je počinila ili pomagala država Srbija. Šešelj radi ono što najbolje zna, preti, vređa, ponižava - ne samo novinare, opoziciju, već svakog iole normalnog čoveka. Baš kao i Aleksandar Vučić.
Neće se većinski narod podsetiti zašto je Šešelj osuđen u Hagu, nije ni važno, to se desilo nekom drugom: “Izvešćemo ih na granicu srpske zemlje. Odatle peške neka produže, ako sami ne odu, a nemaju gde da se vrate. Ubeđen sam da ćete i vi Srbi iz Hrtkovaca i ostalih sela u okolini znati da sačuvate međusobnu slogu i jedinstvo, da ćete se vrlo brzo otarasiti preostalih Hrvata u vašem selu i okolini”, izgovorio je Šešelj 16. maja 1992. Dobio je podršku, kao i za konstataciju da “svi Hrvati koji su počinili grešku, moraju da idu“. Dobio je deset godina robije i poslanički mandat.
Gde će da idu Srbi, danas, nakon toliko godina Šešeljeve vladavine?
U Evropu, naravno.
Poneće sa sobom i genocid, genocid, genocid...
Foto i video: IRMCT.


