Četam haus haos

Dario HajrićPolitika, Tekst, Vesti

Politika Dario Hajrić

„The first rule of Fight Club is:
You do not talk about Fight Club.
The second rule of Fight Club is:
You do not talk about Fight Club.“

Nakon što je iz vedra neba, pod pokroviteljstvom Fonda za otvoreno društvo, 30. jula organizovan sastanak vlasti i opozicije povodom izbornog zakonodavstva i uslova u kojima će naredni izbori biti održani, u petak je održan i drugi takav susret. Rezultati su već opipljivi: dogovoreno je da nastave da se dogovaraju. Istini za volju, vlast na sve to dodaje da su zahtevi opozicije glupi, a ona odvraća da u slučaju da ustupaka ne bude sledi bojkot izbora.

Sam tok i sadržaj sastanaka, međutim, ostao je nepoznat zato što su održani bez prisustva medija. Organizatori su objasnili da razlog nije bilo kakvo prikrivanje, već namera da se sastanci učine konstruktivnijim primenom takozvanog Četam Haus pravila. Ako vam taj termin nije poznat, ne brinite: očigledno nije bio poznat ni učesnicima, zato što su ga svi interpretirali kao pravilo da se sadržaj sastanka ne iznosi u javnost. Mali problem leži u tome što Četam Haus pravilo uopšte ne obavezuje na tajnost informacija: naprotiv, ono glasi da su sve informacije otvorene za javnost, ali se ne sme prenositi ko je konkretno šta rekao.

Četam Haus pravilo nam može zvučati neobično ili potpuno besmisleno. Međutim, u političkoj kulturi Velike Britanije, odakle je preuzeto, ono ima vrlo konkretnu svrhu.

Suština tog pravila je da, u situacijama kada je neophodan širi politički dijalog, zaštiti manjinsko mišljenje u okviru svake političke opcije i na taj način otvori prostor za sagledavanje stavova koje se ne poklapaju sa zvaničnim pozicijama stranaka. Primera radi, da u SNS postoji struja koja se zalaže za demokratizaciju društva i ne posmatra opoziciju kao salamu koja je u frižideru provela mesec dana više nego što je trebalo, njen predstavnik bi mogao da svoj stav iznese na sastanku i da zbog toga ne snosi posledice jer bi učesnici sastanka bili u obavezi da zaštite njegovu ili njenu anonimnost. Zahvaljujući Četam Haus pravilu, sve što bi u tom slučaju izašlo u javnost bilo bi konstatacija tipa: „Deo predstavnika vlasti smatra da su zahtevi opozicije legitimni, ali za sada nema dovoljno podrške unutar stranke da izdejstvuje konkretne pomake u tom smeru.“ To bi izazvalo polemiku unutar stranke, ali i u javnosti, i stav bi mogao da dobije širu podršku, pokrećući promene.

Naravno, niko ozbiljan ne može da misli da stvari mogu da funkcionišu tako na političkoj sceni Srbije.

Upravo zato valja obratiti pažnju na upotrebu egzotičnog izraza koji dugo ostaje da zvoni u ušima. Reč o vrlo čestom mehanizmu spinovanja javnosti: kad god je potrebno skrenuti pažnju s aktuelnog događaja ili procesa, u fokus se uvodi novi termin da bismo se bavili njime umesto samom pojavom, i da stvari ne bismo nazivali pravim imenom. Primera radi, svima nam je poznat termin „razgraničenje“, koji je ušao u upotrebu da bi vlast mogla da govori o nezavisnosti Kosova bez izgovaranja te tabuizirane reči. E pa, u ovom slučaju, pojam „Četam Haus pravila“ uveden je da okrugli sto predstavnika vlasti i opozicije ne bismo nazvali onim što on zaista jeste: sastanak iza zatvorenih vrata.

U državi u kojoj vlada konstantni deficit demokratije i transparentnosti, prikrivanje sadržaja takvog susreta izaziva prirodno i opravdano podozrenje: politička kriza u kojoj se Srbija nalazi već godinama ne tiče se samo političke klase, već svih njenih građanki i građana. Povrh toga, tema tih okruglih stolova je nešto oko čega u bilo kojoj uređenoj državi jednostavno nema pregovora, jer je reč o najvažnijem političkom procesu. Naravno, postoje određeni argumenti u prilog ideji da – s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo - sastanci te vrste i treba da se vode iza zatvorenih vrata, zato što je političarima marketing na prvom mestu, te da im je u prisustvu medija svaki jeftini politički poen bitniji od razumnog razgovora. Hipotetički, uklanjanjem medija i javnosti, suprotstavljene strane bi mogle da vode stvarni dijalog, što bi doprinelo nalaženju obostrano prihvatljivog rešenja. Problem je u sledećem: medija nije bilo ni na prvom ni na drugom sastanku, ali vlast se svejedno potrudila da sastanak uvali u kaljugu i iskoristi ga da se još malo zgražava nad samom idejom postojanja opozicije.

Kisela voda sipana na sastanku nije ni izlapela, a narodni poslanik Đukanović je na Tviteru izjavio (citiram bez ispravki): „Pristali smo da dođemo na skup na kome bi govorili o izborima. Gospoda iz Saveza za Srbiju su namerno pozvali N1 i time prekršili pravilo moderatora. Jadno i bedno!“ Zatim se dopunio: „Elem, skup je bio zamišljen kao prezentacija Cesida i Crte o izbornom zakonodavstvu. Nikakvi pregovori i slične besmislice. Ipak, očito je da su gospoda iz SzS imali za cilj da politizuju skup i mimo pravila moderatora skupa pozvali medije“.

Na stranu to što skup stranaka o izbornom zakonodavstvu ne može da bude ništa drugo nego politički, valja primetiti da je sve što je televizija N1 uradila bilo to da javnost obavesti o tome da se sastanak uopšte desio. Da Đukanović ne bude usamljen u devalviranju događaja pobrinula se premijerka Brnabić, rekavši da bi na takve sastanke išla samo ako mora, a nije izostala ni izanđala tirada o grehovima opozicije zbog koje se daje naslutiti da premijerka gaji izvesne iluzije o sopstvenoj moralnoj superiornosti. Ukratko, uklanjanje medija nije smanjilo želju za jeftinim reklamerstvom ni za jotu.

Ukoliko nam je svima jasno da politika u Srbiji ne funkcioniše isto kao u Britaniji, da Četam Haus pravilo nije ono što funkcionerčad misli da jeste, te da delegacije vlasti pune partijskih trećepozivaca, instant-diplomaca i redikula garantuju da se tamo ništa bitno neće desiti, nameće se pitanje šta su motivi i ciljevi vlasti i opozicije da se sastanci o izbornim pravilima održe.

Motivi vlasti da prisustvuju sastancima tiču se legitimiteta predstojećih izbora. Ma koliko se deo javnosti podsmevao mogućem bojkotu, činjenica je da nekompetitivni izbori ozbiljno krnje legitimitet svake vlasti, što u ovom trenutku možda ne znači mnogo na unutarpolitičkom planu, ali itekako je važno za spoljnu politiku s obzirom na to da Srbija ulazi u završnu fazu rešavanja statusa Kosova. U kojoj god formi se konačni dogovor bude odigrao, nipošto nije svejedno da li će potpis na njega staviti vlada koja je osvojila više od 50% glasova birača i ima stabilnu većinu ili ona koja je pobedila na izborima na kojima nije učestvovao niko osim nje i njenih satelita, a izlaznost je bila bedna. Svima je jasno da takva vlada ne odražava stvarnu volju većine građana, što u budućnosti baca dugačku senku bilo kakav sporazum koji je ona napravila. Predsedniku naprednjačke Srbije treba puni legitimitet, a njega neće steći dajući golove na igralištu sa kojeg su otišli svi sem njega, usput mu poručivši šta može da radi sa svojom loptom.

Vlasti je zato neophodno simuliranje dijaloga nakon kojeg će sve ostati isto, a besplodni sastanci sa opozicijom upravo to i postižu. Ukoliko bilo ko iz međunarodne zajednice zapita šta se dešava sa političkom krizom koja Srbiju drma godinama i koju bahatost vlasti uspešno produbljuje, Vučić može da izvuče te sastanke kao dokaz da radi sve što je u njegovoj moći da izbori budu legitimni, prepuštajući svu odgovornost za eventualni bojkot drugima. Naravno, dok to čini, može da nastavi da preko ramena namiguje domaćoj javnosti signalizirajući da je čitava stvar zapravo samo još jedna ćuška opoziciji, počevši od spiska predstavnika SNS koji deluje kao top-lista za neku buduću lustraciju, pa do njihovih izjava nakon sastanka.

Ostaje pitanje koji su motivi opozicije da učestvuje u tome, i šta su joj mogući ciljevi. Tu već stvari postaju ponešto maglovite. Stranke koje su podržavale proteste „1 od 5 miliona“ potpisale su takozvani „sporazum s narodom“, u kojem su se obavezale da će bojkotovati izbore ukoliko ih ne bude moguće održati u fer atmosferi. Naravno da niko ne očekuje da će se vlast odreći blagodeti funkcionerske kampanje u svim medijima, da će tabloidi prestati da nam u lice vrište gadosti o svakome ko zasmeta vlasti, da će neko da zaglavi na sudu naređujući zaposlenima u javnim preduzećima i ustanovama šta treba da zaokruže na biračkom mestu, niti da će kampanje prestati da se finansiraju iz stranačkih crnih fondova.

Problem opozicije je u tome što je i pored toga bojkot izbora riskantan potez: dodatno bi zaoštrio političku krizu i potpuno je izmestio van institucija, a većina njih se tamo snalazi kao Bambi na ledu. Mnogima je ipak draže da budu svojevrsni džak za udaranje i da čekaju bolja vremena u zavetrini poslaničkih klupa i klubova nego da se upuštaju u rizike. Zato je izvesno da deo njih vidi tekuće sastančenje kao šansu da se sitno popuštanje vlasti iskoristi kao povod za odustajanje od bojkota. Ostalima je bitno samo da budu prisutni, bez obzira na ishod, zato što EU vrlo otvoreno šalje signale da nekakvo rešenje mora da se nađe da bi se nesmetano rešavala druga pitanja, od kojih je Kosovo najvažnije.

Do tada, naša politička klasa namerava da funkcioniše po principu obrnutog Četam Haus pravila: neće nam govoriti ništa, ali ćemo barem znati ko su i šta su.

Podeli sa prijateljima

FB  TW