Retko se dešava da u realnom vremenu gledamo državnu instituciju kako se pravda i mic po mic priznaje greške, nagoveštavajući nam koliko bi sve one bile podložnije javnoj kontroli kada državni vrh ne bi revnosno delio indulgencije zaslužnim lakejima.
Dobili smo hemijsku olovku
Čim se malo odmaknemo o isprazne formulacije iz naslova dokumenta i pokušamo da svojim rečima objasnimo šta je tačno potpisano u Vašingtonu, ko je potpisao s kime i šta je zaista sadržaj, vrlo brzo nam postaje jasno do koje mere je čitav događaj bio bizaran. Kao što je već postalo karakteristično za Trampovu administraciju, niko se nije zamarao protokolima, ustavnim ovlašćenjima i sličnim tričarijama rezervisanim za ozbiljne države.
Fjaka
Pomalo paradoksalno, udruženim delovanjem globalne pandemije koja je do sada odnela preko 815000 života i letnjeg zamora došli smo do toga da kolektivno spustimo loptu i barem nakratko se ne bavimo ničim većim od sopstvenih života, biranja najslađe lubenice i one pratovske želje da se bude beskoristan. Potrošeni samoizolacijom, strahom od virusa ili gubitka posla, umrtvljeni vrućinom, na trenutak smo dobacili do tog kopernikanskog obrta i sada ne znamo šta s njim, svesni toga da neće trajati još dugo.
O mrtvima samo realno
Javnost povlači sa sobom eksplicitno ili implicitno zastupanje određenih stavova, a iza njih stoje vrednosti koje utiču na karakter društva određujući šta je dobro, poželjno, čemu treba stremiti i u šta verovati. Javne ličnosti utiču svojim postupcima na ogroman broj ljudi, i zato su podložnije kritici nego neko iz vašeg komšiluka. Daleko je gore ako je mizogini idiot ili šovinista, recimo, popularni glumac nego ako je reč o komšiji Slaviši – mogućnost trovanja drugih umova je veća.
Šta smo naučili na protestima?
U nedostatku infrastrukture, pokreta ili nekakve revolucionarne ideje koja bi okupila nezadovoljne, jedini ispravan zajednički imenitelj može da bude bes. Bes zbog toga što smo isključeni, ostavljeni bez glasa i u institucijama i u javnosti, što nam je uskraćena mogućnost da menjamo državu u skladu sa svojim potrebama, i što čak ni kad umiremo zbog ljudske nesposobnosti nema te ultimativne pravde da barem brojevi budu tačni.
Autobus kruži Srbijom
„Odem ja, recimo imam simptome, u kovid ambulantu, testiram se, imam nalaz pozitivan, imam komplikacije, krenem u Infektivnu kliniku. Kako dobijem nalaz pozitivan upisuju me dakle u laboratoriji u kovid-19 bazu podataka. Krenem dakle na Infektivnu kliniku da me prime i udari me autobus. Poginem. I ja sam naravno preminula u toj bazi podataka. Mislite da treba da se brojim kao da sam preminula od kovid-19? I takvih ima XY slučajeva!“
Vodič kroz izbornu poslušnost
Naprednjački projekat razaranja svega što nije SNS pokazao se toliko uspešnim da je uoči raspisivanja izbora vlast naprasno shvatila da se nalazi na pragu stopostotne većine sa severnokorejskom aromom. Iako predsednik Srbije o tome fantazira otkako je ušao u politiku, izigravanje evropske demokratske države ipak zahteva i nekakve kulise, a veći deo opozicije ovoga puta nije bio raspoložen da ih izigrava, pa je vladajuća većina bila prinuđena da navrat nanos spušta cenzus sa 5% na 3%. Prisustvo opozicije, makar i čisto formalno, predstavlja neophodan smokvin list da stranim partnerima ne bude suviše neprijatno u prisustvu raskrečenog autoritarizma.
Spot zbog kojeg ćete se vratiti u Srbiju
Možda deluje tričavo da se pored afere „Krušik“, veza sa organizovanim kriminalom, Beograda na vodi, kriminalne monopolizacije medija, instrumentalizacije policije i vojske, protivustavnog spajanja predsedničke i premijerske funkcije, zataškavanja slučaja „Helikopter“, tetke iz Kanade, traljave reakcije na pandemiju i svakodnevnu litaniju afera, korupcije i kriminala bilo ko bavi novim predizbornim spotom nelegitimnog predsednika Srbije, Aleksandra Vučića. Međutim, čak i za tradicionalno srozane kriterijume isušene kaljuže domaće politike, povremeno se pojavi grumenčić propagande koji zaudara daleko gore od ostalih.
Žarište iz doba Jure
Nalaženje odgovarajućeg trenutka za „otvaranje“ nakon udarnog talasa COVID-19 pitanje je kojim se u ovom trenutku bave gotovo sve zemlje u svetu. Traži se „Zlatokosina zona“: mere zaštite ne smeju da budu na snazi prekratko, da se pandemija ponovo ne razbukti, ali ne treba ih ostaviti ni duže nego što je neophodno jer trpe poslovi, pljušte otkazi i nestaju radna mesta. Sve što je Zlatokosa trebalo da uradi jeste da proba sve dostupne opcije. Države taj luksuz plaćaju ljudskim životima i padom građana u siromaštvo.
Vatra pod tabanima
U ponedeljak popodne, kada ovaj tekst nastaje, još uvek se ne zna da li će tinjajući sukob između antivladinih demonstranata koji već danima lupaju u šerpe u 20:05 i naprednjačkih pirotehničara početi da se pretvara u fizičke sukobe. Imajući u vidu sinoćnju revoltiranu, suznu reakciju Dragana Đilasa na novu dozu maltretiranja koja mu je ovoga puta priređena zvučnicima pod prozorom zgrade u kojoj mu žive deca, i njegovu najavu da ih čeka sutra uveče, sasvim je moguće da je u trenutku dok ovo čitate politička kriza u Srbiji postala gora nego što je bila juče.
Osmeh u obliku slova U
Revizionistički pokušaji izgradnje podobnije istorije teku kao i svaki drugi tranzicijski projekat novih elita: uz mnogo rušenja i stihijsku gradnju sumnjive kakvoće. U tom smislu oni predstavljaju dostojan nastavak ratova koji su sa prostora Jugoslavije zbrisali preko sto trideset hiljada života i raselili još oko četiri miliona. Sistemi koji izrastaju na grobovima tih ljudi prikrivaju svoju eksploatatorsku srž obilatom proizvodnjom nacionalnih mitova. U tom poduhvatu istorija neretko ima ulogu neugodnog svedoka.
5G groznica
Nakon što je proglasila pandemiju COVID-19, Svetska zdravstvena organizacija je rešila da proglasi i infodemiju: poplavu informacija, što tačnih što netačnih, koja izuzetno otežava ljudima da razaznaju pouzdane izvore informacija od nepouzdanih. Mada na prvi pogled deluje kao još jedna moderna reč koja zapravo ne znači mnogo, infodemija u kombinaciji sa pandemijom je ozbiljna stvar, zato što direktno može da ugrozi zdravlje i živote ljudi dajući im netačna uputstva, lažne načine da se zaštite ili ih usmeravajući na pogrešne uzroke.
Rat svih protiv sviju
Grmi se na gastarbajtere, ljude koji su kupili previše asepsola, šetače, ljude koji su kupili premalo asepsola, zagovornike oštrih mera, kompulzivne kolekcionare toalet-papira, one koji neće na sajam ako se razbole, one koji hoće da se testiraju jer su kinuli brišući prašinu, penzionere, one koji samo pišu o virusu, one koji više neće da čitaju ništa o virusu, na najednom izuzetno živahne penzionere, epidemiologe na TV-u i germofobe među ukućanima.
Najsmešniji pas u istoriji čovečanstva
Republika Srbija je u nedelju uveče zbog pandemije korona virusa proglasila vanredno stanje. Škole i fakulteti su zatvoreni, izbori su odloženi, sportska takmičenja su prekinuta, a to je izvesno samo početak.
Pogled iza zaštitnog stakla
Napad traje svega osam sekundi.
Na snimku sa sigurnosne kamere vidimo pet osoba pod kapuljačama kako šutiraju izlog beogradskog Prajd info centra pokušavajući da ga razbiju. Na osnovu visine, građe i brzine kojom su napadači napustili junačku bitku sa gej staklom reklo bi se da je reč o srednjoškolcima. Slučajni prolaznici zastaju na trotoaru dok napad traje, a zatim mirno produžavaju svojim putem.
Kukaste patrole – zašto su odjednom migranti na meti?
U paralelnoj realnosti, migranti u Srbiji pljačkaju, napadaju žene i bodu noževima. Nema veze što ništa od toga nije istina – sateliti vlasti i deo opozicije misle da im se priča isplati. Tako se normalizuje fašizam.
Ko to tamo gine
Pokret „Ne davimo Beograd“ objavio je 11. februara da je njegov predstavnik Dobrica Veselinović osuđen na još jednu novčanu kaznu. Ovoga puta povod je bio organizovanje protesta u septembru 2018. godine, kada su dvojica građevinskih radnika poginula u Beogradu na vodi padom sa 17. sprata. Iako je zakonom predviđena mogućnost spontanog okupljanja kao “neposredna reakcija na određeni događaj”, sud je u ovom slučaju odneo odluku da je reč o prekršaju.
Parlamentarni izbori u Srbiji 2020: Dribling na praznom terenu
Politička kriza koja Srbiju drma već godinama konačno je kulminirala odlukom najvećih opozicionih stranaka da ne učestvuju na unapred obesmišljenim izborima. Uz Demokratsku stranku, Narodnu stranku, Stranku slobode i pravde, Pokret slobodnih građana i dverjane, čitav niz manjih stranaka i pokreta rešio je da ovoga puta ne izigrava pinjatu za režimske medije.
Crvene linije
Ministarstvo kulture i informisanja najavilo je prošle nedelje da će podneti zahtev za pokretanje prekršajnog postupka protiv nedeljnika „Vreme“ zbog toga što je „učinio prepoznatljivim maloletnika u informaciji koja može povrediti njegovo pravo i interes“. Optužba bi imala smisla da ime, prezime i fotografiju maloletnice o kojoj je reč nismo danima gledali sa naslovnih strana bezmalo svih dnevnih novina, i da se tekst „Vremena“ nije bavio upravo njihovim senzacionalizmom i voajerštinom.
Prava istina?
Potraga za dvanaestogodišnjom devojčicom koju je oteo višestruki silovatelj Ninoslav Jovanović konačno je okončana, otmičar je nakon duge potrage uhapšen i u pritvoru čeka suđenje, ali to iz nekog razloga nije svima dovoljno zanimljiv epilog.
2019
Niste jedini kome se 2019. učinila dužom od 365 dana. Većina ljudi u Srbiji ima utisak kao da je u njoj bilo dovoljno dešavanja za barem dve godine, između ostalog i zbog toga što se spisak afera naprednjačke vlasti otegao kao red pred jedinim otvorenim šalterom u pošti.
Paralelna stvarnost u Vučićlendu
„Grad i grad“ Čajne Mjevila je naučnofantastični krimi-roman sa vrlo specifičnim mestom radnje. Ona se odvija u dva grada-države, Beselu i Ul Komi, koji se posve bizarno nalaze – na istom mestu. Neki kvartovi su potpuno u Beselu, neki u Ul Komi, a mestimično se ulice ili građevine nalaze na mestima gde prestaje jedan a počinje drugi grad. Da sve bude komplikovanije, iako su prostorno isprepletani, njihovi stanovnici namerno brišu iz svoje svesti („obneviđaju“) građevine, ljude i događaje koji pripadaju drugom gradu, čak i kada se nalaze tik pokraj njih. Vide ih ali potiskuju tu činjenicu. Kada se neko ogreši o pravilo o ignorisanju drugog grada, to se naziva „proboj“, a prekršioca pod hitno hapsi i odvodi istoimena tajna policija. Zapamtimo te pojmove.
Za komisiju – spremni!
Zatrpana prvorazrednim režimskim aferama poput “Krušika” i plagiranim doktoratima, vest o oduzimanju ulice narodnom heroju Stjepanu Stevi Filipoviću u beogradskoj opštini Čukarica umalo je prošla potpuno neopaženo.
Atentat diktafonom
Otkako je predsednik Srbije Aleksandar Vučić u petak primljen na VMA zbog nespecificiranih kardiovaskularnih problema, gledamo jedan od najbizarnijih medijskih spinova u poslednjih sedam godina. Narativ kaže da je velikom vođi pozlilo usled stresa zbog pitanja o aferi „Krušik“ koja mu je postavljao novinar televizije N1 Miodrag Sovilj.
Nasilje naše nasušno
Građanin Ilija Vučević pretučen je u petak uveče u piceriji “Trg” u centru Beograda, kada su ga dvojica nasilnika najpre počela vređati, a zatim i mlatiti zato što su zbog njegove ljubičaste torbe za psa pomislili da je gej. Ilija je zadobio teške telesne povrede glave, uključujući i tri izbijena zuba. Od još težih povreda spasila ga njegova žena, koja je na sreću bila prisutna i dovoljno prisebna da zaustavi napadače dokazujući im da Vučević nije homoseksualac tako što im je pokazala burmu. Da je Vučević zaista gej, ili da njegova žena nije bila tu, ili da nije oženjen, ili da ona ne nosi prsten, pitanje je do kada bi mlaćenje trajalo.
Kako su izdajnici postali autošovinisti
Reč „autošovinizam“ počela je da se kao loš zadah provlači našom javnošću od 2006. Kao blaziran način da nekoga nazovete izdajnikom, novi pojam je relativno brzo pustio koren među salonskom desnicom i neuspešnim književnicima, ostajući da živi tamo sve do danas. U poslednje vreme počela je da je rabi i zanimljiva paleta likova, od brigade konjokradica pod imenom „Srbska čast“, preko tzv. Balternative i sveže vaskrslog Saše Radulovića pa do novih usvojitelja Baka Praseta.
Osam stotina nula
Nakon što su tobože spontano okupljene građanke Brusa pred sudom klicale Milutinu Jeličiću – takozvanom Jutki – i dobacivale Mariji Lukić koju je gradonačelnik Brusa proganjao i seksualno zlostavljao, još jedno suđenje je dobilo ništa manje spontanu publiku. Oko osam stotina radnika preduzeća „Milan Blagojević – Namenska“ je, kako neki od njih tvrde, potpuno spontano rešilo da uzme slobodan dan, o svom trošku prevali pedeset kilometara puta od Lučana do Ivanjice i aplauzima pruži podršku svom direktoru Radošu Milovanoviću, kome se sudi za teško krivično delo protiv opšte sigurnosti. Reč je, naime, o eksploziji u pogonu raketnih goriva koja se desila u julu 2017. kada su poginuli radnici Milomir Milivojević i Milojko Ignjatović. Dvadesetak dana nakon te nesreće, došlo je i do požara u kojem su povređena još dva radnika. Na optužnicu se čekalo više od dve godine, uz sva prateća spinovanja, pritiske i pokušaje zataškavanja koje su mediji periodično objavljivali, a koji ukazuju na blagonaklonost vlasti prema optuženom.
Tenk u šesnaestercu
Tenku je pred stadionom mesto taman onoliko koliko je i kipu fudbalera mesto pred kasarnom. Mada je to jasno i detetu koje ume da stavi kocku u kockastu rupu a trougao u trouglastu, to nije sprečilo upravu fudbalskog kluba Crvena zvezda da juče, dan uoči odlučujućeg meča za ulazak u Ligu šampiona, pred svoj stadion postavi rashodovani tenk T-55.
Četam haus haos
Nakon što je iz vedra neba, pod pokroviteljstvom Fonda za otvoreno društvo, 30. jula organizovan sastanak vlasti i opozicije povodom izbornog zakonodavstva i uslova u kojima će naredni izbori biti održani, u petak je održan i drugi takav susret. Rezultati su već opipljivi: dogovoreno je da nastave da se dogovaraju. Istini za volju, vlast na sve to dodaje da su zahtevi opozicije glupi, a ona odvraća da u slučaju da ustupaka ne bude sledi bojkot izbora.
Bižuterijom protiv batina
Nasilje nad ženama jedna je od tema koje periodično iskrsavaju u domaćim medijima nakon naročito surovih porodičnih ubistava. Nakon prvobitnog talasa malograđanskog pijeteta sledi seciranje privatnog života žrtava u potrazi za povodom zbog kojeg je ubica, najčešće muž ili partner, rešio da počini zločin. Sam događaj obično biva označen kao “tragedija” ili “porodična drama”, a neimenovane komšije po pravilu su neutralne kao Švajcarska i iznenađeno govore o počiniocu kao o mirnom čoveku. Oštriju reakciju izazivaju tek oni slučajevi kada se među žrtvama ili svedocima nađu deca. Nasilnici tada postaju “monstrumi”, što je zgodan način da od njih napravimo izuzetke, ekscese koji se tobože silno razlikuju od nekakvih običnih domaćina koji, eto, samo godinama mlate ženu naočigled porodice i retko kada je i ubiju.
- Page 1 of 2
- 1
- 2






























