Da li je Simo Spasić personifikacija fašističke Srbije
Suočeni sa dikcijom i ambicijama Sime Spasića ne snalaze se, zapravo vide svoj identitet, oni koji mrze demokratiju, Evropu, oni koji mrze sve druge i drugačije, imaju svoju istinu o bliskoj istoriji, uglavnom identičnu režimskoj propagandi i simospasićevskim dubokim analizama, oni koji tuku svoje žene i proklinju Tita “što im dade pravo”. Što bi da se osvete, pogotovu “Šiptarima”, što vole rijaliti programe, kakav je bilo suočenje Sime sa bivšom ženom i pravim poligrafom (TV Happy). Dovoljno za fašizam?
Simo Spasić, predsednik Udruženja porodica nestalih i kidnapovanih Srba sa Kosova, bori se, kao što je opšte poznato za istinu o sudbini žrtava, ali ima i stav o rešavanju kosovskog i mnogih drugih pitanja. Za sudbinu nekadašnje srpske pokrajine i njen status danas optužuje bivše opozicionare iz DOS-a i međunarodnu zajednicu (“Dosovski režim u stvari održavu Republiku Kosovo”), ali, gotovo da nema domaćeg i međunarodnog problema o kojem ne iznosi stav. Simo zaokružuje srpsko nacionalno pitanje odnosom prema balvan tvorevini krajiških odmetnika u Hrvatskoj – još 2008. predvodio je kolonu demonstranata iz Krajine do Ambasade Hrvatske, noseći zastavu na kojoj je bila parola Priznajte RSK. Beše to istinski heroizam.
Neupitni borac za ujedinjenje srpskih zemalja ima dugački staž harizmatičnog nacionalnog radnika, koji zna da podvikne, u poslednje vreme preko megafona, pripreti, posvađa se sa demonstrantima unekoliko različitog usmerenja, pogotovu ako napadaju predsednika države i režim. Pojaviće se u Crnoj Gori, da protestuje protiv priznanja Kosova, u Hrtkovcima, da napadne Nenada Čanka, ispred Predsedništva da zaurla na pripadnike Inicijative mladih za ljudska prava, na komemoraciji povodom godišnjice ubistva Olivera Ivanovića, da varira tezu šefa države kako je Ivanović “zasmetao i Albancima i međunarodnoj zajednici”, i ustvrdi da je opozicija “zlo za Srbiju”.
Vlasnik istine i zastupnik moći
Naravno, zašto ne i ispred zgrade Fakulteta političkih nauka, uoči razgovora vlasti i opozicije o izborima, pošto i tu ima šta da kaže. Kao i o tome da patrijarh mora da ukloni Savu Janjića iz manastira Visoki Dečani. Samouvereni vlasnik istine, redovno osokoljen prijateljski nastrojenom policijom, kojoj pokazuje uredne papire, dozvole za demonstriranje na mestima protesta opozicionara, Žena u crnom, nezadovoljnika koji se, eto, bune, a ne zanima ih stanje na Kosovu i to što je Vojislav Koštunica amnestirao teroriste 2002.
Uz dozvoljenu ličnu kreaciju, Simin je opseg sužen i fokusiran na napad – a žrtve su aktuelni protivnici režima koji iskoče u istraživanjima javnog mnjenja čije tačne nalaze dobija naručilac, SNS, odnosno Aleksandar Vučić. Tako će davno ugašeni Tanjug Tačno, pripremiti i realizovati one man show Sime Spasića koji se verbalno obračunava sa pristalicama Saše Jankovića. Simu voli kamera, a uvek je prava prilika da zapita i to kako se Jankovićev prijatelj ubio iz njegovog (Jankovićevog) pištolja. Vučićevski menjajući teze i igrajući ulogu istinskog glasnogovornika.
Kad tako završi posao, valja ga i nagraditi – mogućnošću da ispred zgrade Skupštine Srbije postavlja “zid plača”, fotografije ubijenih i nestalih na Kosovu.
Autentična, dakle, zvezda fašističke manipulacije koja, ipak, ne može da zablista bez medijske potpore, te se esenesovska mašinerija uključuje u popularizaciju lika i javnih nastupa Sime Spasića. Uz Tanjug Tačno daće mašti na volju reditelji i jurišnici TV Happy Milomir Marić, voditeljke i urednice na Studiju B, gde će Sima prelistati štampu, i nahvaliti sve aktuelne ministre koji su posetili prostorije njegovog Uduženja, kao i spomen sobu, ali i Milorada Dodika, istinskog srpskog predvodnika u BiH. Beše vremena i za hvalospev posvećen bivšem načelniku Generalštaba Ljubiši Dikoviću koji je odlikovao Simu i Udruženje.
Za nekoga sve, za svakog ponešto
Ne zaboravimo i državnu televiziju koja će, o državnom budžetskom novcu, jednako vreme posvetiti protestu Žena u crnom i masovnim demonstracijama Sime Spasića kao takvog, na istom prostoru, kod “Ruskog cara”. Demonstracija demokratije, na temu početak rata u Sarajevu prilika je da Sima ispriča režimsku priču o Srbima kao vekovnim žrtvama neprijateljske propagande. I da vređa. Uspaljeno, uvredljivo, bedno: “Ja mogu da pričam, ja imam pet groba; Žene u crnom, predratne, ratne i postratne profiterke; Žene u crnom dobijaju pare od Soroša i Zapada da govore o muslimanskim žrtvama, a o srpskim uopšte ne govore; Dabogda za te pare kupile sanduke za svoje najmilije”.
To je Simo Spasić, to je vlast u Srbiji u njegovom ogledalu. Simi se može, vlast je iza njega, a vlast unosi haos pod krinkom demokratije, iživljava se s njom, nipodaštava je, kao i građane koji osećaju transfer neugodnosti gledajući i slušajući Simu Spasića. Glas naroda, zašto da ne. O nacionalizmu je reč i o haosu u glavama stanovništva, izbegnimo reč građani. I o pitanju da li je Simo Spasić personifikacija fašističke države u kojoj je sve dozvoljeno poslušnima.
Mrzeti zaštićeno
Ponešto je činjenica da se, suočeni sa dikcijom i ambicijama Sime Spasića, vide svoj identitet oni koji mrze demokratiju, Evropu, oni koji mrze sve druge i drugačije, imaju svoju istinu o bliskoj istoriji, uglavnom identičnu režimskoj propagandi i simospasićevskim dubokim analizama, oni koji tuku svoje žene i proklinju Tita “što im dade pravo”. Što bi da se osvete, pogotovu “Šiptarima” i “ustašama”, što vole rijaliti programe, kakav je bilo suočenje Sime sa bivšom ženom i poligrafom (TV Happy). Dovoljno za fašizam?
A možda ima i takvih koji su sve ovo zajedno. Koji su Sima, sa manjim ili većim, dozvoljenim i poželjnim, odstupanjem u mržnji. Oni primoravaju i normalan svet da svakoga dana uredno kupuje ulaznicu i gleda šou Manovog Mađioničara, zapravo njegovog poslodavca. Predstavu od koje je svakom normalnom zlo do bola, u kojoj je ponižen i osiromašen, dok mu serviraju falsifikate, uništavaju životnu sredinu, uskraćuju normalan život, nezaustavljivo kradu, Štulić bi rekao zaštićeni lopovskim kodeksom. Pokušajmo, uz sve ovo, da zamislimo bedastoću u kojoj Simo Spasić ne bi učestvovao. Nevažno. I onakvu kakvu Aleksandar Vučić već nije smislio, ili izveo.
Teško. Možda i prekasno.
Lead foto: Montaža
Podeli sa prijateljima


