Autocenzura

Mina ĆirićFOMO, Tekst, Vesti

F O M O | Mina Ćirić
Ne kažem da ne treba pisati tekstove i zauzimati stavove, samo hoću da napišem jedan o tome kako ne postoji ništa što se desilo za ove dve nedelje o čemu mogu da pišem, a da se nekome ne zamerim ili da nekoga ne dovedem u opasnost.

Postoje draftovi i draftovi „FOMO-a“ koje deljem celu noć dok ne dođem do onog koji smem da pustim u javnost.

Ne, ne biste saznali nikakve državne tajne, ko hoće da mi hakuje komp, neka se ne loži.

Kažem šta mislim, nije da lažem, ali biram reči i umivam. Kao veštački osmeh – ono kad se osmehujete ali samo ustima, a oči ne umeju da prate. Odlučiš da braniš jedan stav – da, to je svesna odluka, kao i pomeranje mišića usta da bi se formirao kez, ali stvari nikad nisu crno-bele. I tako kad se zariješ u objašnjavanje iz odabranog ugla, nešto ostane nedorečeno, nepotpuno, sivo.

Mlako. Cenzurisano.

Problem jeste u meni, zato što se trudim da budem afirmativna i da ističem Dobro, a ne da pljujem, zato što želim da istaknem Dobro jer verujem da treba isticati pozitivne primere, zato što mi je mama čitala „Asku i vuka“ kad sam bila mala, a tu ovčica Aska pobedi vuka tako što igra pred njim i onda vuk postane dobar.

Jeste, ali na kraju dođe lovac pa ga ubije, zato što niko ne može zauvek da igra.

Ispod moje želje da ističem Dobro, svakako se krije strah. Ne od nekih bezobličnih ljudi u crnim odelima koje zamišljamo da nam prisluškuju razgovore, ne čitaju oni ovo, nego od ljudi iz krugova u kojima se krećem. Znate ono kad zamišljate kako bi ovaj ili onaj vaš prijatelj, kolega, profesor, idol, nadređeni, imaginary friend, mama i tata, reagovali kad biste uradili ili rekli to i to? Kao da vam stalno gledaju preko ramena.

To je moj slučaj i slučaj sličnih meni, savesne, dobre dece.

Ili samo imam želju da se dopadnem i ušlihtam. Čist ego trip. Ne daj Bože da me neko ne gotivi. Opasna stvar, zato što ste neiskreni prema svima i prema sebi, a to izaziva ono nagrizanje iznutra i psiho-somatske probleme, true story. U najgorem slučaju postanete lovac iz „Aske i vuka“ i završite stvari po kratkom postupku. Ili neki od onih ljudi iz onih novina sa bombastičnim „foto, video“ naslovima, u kojima intervjuišu komšiju ubice, a kao da stalno istog komšiju pitaju, neverovatno, uvek kaže da je pre nego što je pobio ženu i decu i psa i sebe, ubica bio miran i voleo da zaliva cveće.

Ali na stranu dnevno guranje pod tepih – što većina nas radi, a opasno je, tvrdim, tako funkcioniše i cenzura u štampi. Mogu da se pročitaju različiti stavovi, da, ali nešto smrdi. Jednom mi je jedan, neću da kažem ko, rekao da je ovo vreme baš čudno, zato što smeš da kažeš sve što misliš, javno, možda više nego ikad, ali opet to nema nikakvu jačinu, ne dopire, ne vredi.

Ovo je vreme vrištanja u jastuk.

Tu dolazim do sledećeg problema, a to je da se moj FOMO polako pretvara u neku drugu boljku – derealizaciju.

Evo copy-paste s Vikipedije, da ne kopate: „Derealizacija je specifični poremećaj doživljavanja sopstvene ličnosti i okoline i psihopatološki fenomen kada bolesnik ima osećaj da se okolina promenila, da nije više ista kao i ranije. Spoljašnji svet izgleda mu nekako drugačiji, promenjen, izvitoperen, nepravilnih oblika predmeta. A i ljudi su se nekako promenili, postali su čudni, neobični, ali ne zna razlog zbog čega se to desilo. Ponekad ima utisak da gleda kao kroz mutnu vodu, zavesu, kao što je slučaj u napadu akutnog paničnog poremećaja.“

Kakav poetičan opis, by the way.

U tom smislu, u fazi sam kad ne vidim poentu u tome da pišem o bilo čemu zato što imam utisak da je sve inscenirano. Sad vidim da se problem duplira – trošim energiju na autocenzuru u sredini za koju mislim da je loša predstava. Na primer, ne smem da navodim primer, ali to je kao kad na nekom događaju imate organizovanu zaštitu od potencijalnih protivnika tog događaja, ali zaštita služi samo da bi pokazala koliko su dobri ti što nas navodno štite iako su oni ti od kojih treba da se čuvamo. Zaštita je samo kostim u toj velikoj inscenaciji.

Ima i onih stvari o kojima ne pišem da ne bih rekla nešto loše o, na primer, neću da kažem kojoj grupi ljudi koji nemaju artikulisane zahteve i traže pogrešne stvari, a mogli bi da traže prave i konkretne i da promene nešto. Govorim o velikoj sili koja propada i samo daje za pravo onima protiv kojih se bore da ih tretira – kao dečurliju. Ali kako da posvetim tekst tome kad želim da budem na njihovoj strani. To bi bio tekst o mojoj paranoji da su i oni deo inscenacije i da je i njih neko poslao da prave budale od sebe da bi se dokazalo da su nemoćni.

Ili o onom mestu gde kad bi Sizif svratio s onim svojim kamenom i video svo ono razrovano kamenje, vrištao bi od smeha iz fazona „brate al’ je meni život lep“. Pisanje o tome bi bilo mnogo glasno vrištanje u džinovski jastuk. Stajala sam u taksiju jednom 15 minuta pored tog mesta i gledala radnike. I neću da kažem šta su pričali i šta sam videla da su radili, samo hoću da kažem da ih razumem. Pa neka bude i trećeg sizifovanja kad smo već došli do toga da je ljudima jači poriv za dokazivanjem apsurda nego želja da završi posao.

Ne smem da pišem ni o jednoj osobi koju su lekari, neću da kažem odakle, zaboravili da pošalju na jedinu analizu koju je trebalo da uradi i umalo je doveli do životne opasnosti. Ni o drugoj osobi koja je oborila rekord, neću da kažem koliko puta je izvadila krv, da bi joj poslednji u nizu lekara rekao „što nisi promenila lekara na početku, nije ti ni trebalo sve ovo“. Drugu osobu nisam ni pitala za dozvolu da pišem, prva mi je odgovorila za obe: „Ćuti, da l’ si luda, nije me niko zeznuo, ćuti, pusti, trebaju mi lekari još, nemoj to da radiš“.

Šta je bilo, ništa nije jasno?

E pa je*iga. Ovaj tekst je čin ogoljavanja autocenzure i ništa više.

I dalje sam mlaka, ali po prvi put pišem o toj mlakosti. Ne znam rešenje. Možda i bolje, neka ovo bude poziv na markiranje primera. Za sad nudim opis problema.

Ovo je prvi FOMO za koji nemam druge draftove, pisala sam ga u jednom potezu po sistemu „prvo piši pa razmišljaj“, a to me je posavetovala jedna, ne smem da kažem ko, zato što me određeni, da ih ne imenujem, zezaju da sam njena, neću da napišem šta, da ne bih dalje podsticala zezanje. (Iritantno, zar ne?)

Niko me nije vezao za radijator i zabranio mi da govorim, ali postoje neki nevidljivi lanci. Volela bih da ih vidim, pre nego što bude kasno, pre nego što FOMO koji prerasta u derealizaciju postane stokholmski sindrom.

Evo opet Vikipedija: „Stokholmski sindrom je naziv psihološkog stanja koje nastaje u situacijama u kojima dolazi do zbližavanja otmičara i talaca. Zbližavanju otmičara i njihovih žrtava doprinosi vreme provedeno u takvoj situaciji; što više vremena protekne, veća je mogućnost stvaranja stokholmskog sindroma, a s tim i manja verovatnoća povređivanja talaca.“

Aha, smanjuje se verovatnoća povređivanja talaca?

Ništa, zaboravite sve što sam rekla. Bezbedni smo.

Podeli sa prijateljima

FB  TW
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.