Greta Tanberg je šesnaestogodišnja švedska aktivistkinja protiv klimatskih promena koja dobija sve veću podršku kako mladih koji slede njene metode borbe tako i medija i aktera/ki svetske političke scene. Ovih dana nam svuda iskače njen govor na UN Climate Summit-u u Njujorku, bilo da smo na trajektu za odmor ili samo listamo instagram u krevetu, htele ne htele gledaćemo Gretine izlive emocija na ovom međunarodnom skupu. I njeno medijsko prisustvo traje već jedno godinu dana, nepromenjeno kao i njeni govori.
Popularnost ove mlade aktivistkinje raste od avgusta 2018, a sve je počelo njenim bojkotom ispred švedskog Parlamenta kada je pobegla iz škole ne bi li tri nedelje svakog školskog dana protestovala sama sa transparentom “Školski štrajk za klimu”. Ubrzo je počela da raste medijska pažnja paralelno sa porastom popularnosti aktivističkog pokreta među decom srednjoškolskog uzrasta. Brojna deca i mladi su u mnogim gradovima sveta sledili Gretin primer bojkota školske nastave zarad protesta. Tanberg je nastavila svoje štrajkove petkom i postala ikona pokreta #FridaysForFuture koji se proširio na zemlje celog sveta, od SAD-a do preko Iraka, Turske, Ugande, Indije do Novog Zelanda.
Šta Tanberg poručuje u svojim govorima i kako? Iako neosporno ima retorički dar i elokvenciju ova mlada devojka u velikoj većini slučajeva ponavlja vrlo uporno svoje, jedne te iste ideje, pa čak i jedne te iste rečenice. Bez potrebe da osporim značaj onoga za šta se zalaže, moram da primetim da su njeni govori ne samo strukturalno uvek isti – izražavanje nezadovoljstva i nepoverenja u donosioce odluka, izražavanje potrebe da se reaguje odmah i radikalnije, opužbe za izgubljeno detinjstvo i budućnost i zaključak “Neće moći više tako, promene dolaze” – i oni ne donose ni konkretne predloge metoda promena, ni kritike konkretnih problematičnih zakona ili praksi. Takođe, ovi govori zanemaruju kompleksnost društvenog konteksta odnosno razlike između visoko razvijenih zemalja i onih u razvoju, između kapitalističkih i ekploatatorskih imperijalnih sila i onih eksploatisanih ili u neuspeloj tranziciji, onih koje poseduju resurse i imaju kontrolu nad njima i onih koje nemaju, ali i između načina na koji se donose odluke, biraju predstavnici/ce i sprovodi borba zelenih u SAD-u, UK-u ili zemljama Skandinavije, Belgiji, Nemačkoj, nasuprot zemljama Balkana, nekim zemljama Istočne Evrope ili Rusiji. Ovi petominutni emocijama nabijeni izrazi nezadovoljstva su najčešće opšta mesta izrečena na manje opšti način, zbog čega često dobijaju pažnju javnosti i inspirišu mlade.
Dijagnoze koje Greta ima ne moraju da se opisuju, poenta nije stigmatizacija, diskriminacija ili oduzimanje kredibiliteta zbog Aspergerovog sindorma ili depresije, već je poenta podsećanja na njena mentalna stanja u tome da se istakne kompleksnost emocija takve osobe na koje utiče delovanje sredine i koju time sredina ohrabruje u određenom tipu ponašanja. Da Gretin “cause” nije tako plemenit svakako bismo se zapitali o načinu na koji mlada osoba kanališe svoj bes, praktikuje radikalizam i koje su implikacije ohrabrivanja takvog ponašanja. Kvaka je u tome što kad god se pomenu njene dijagnoze optužuje se za diskriminaciju. Ne, poenta nije da neko sa Aspergerom ili depresijom ne treba da se bavi aktivizmom, javno nastupa i sl., poenta je ukazati na moguće posledice i preispitati implikacije mobilizacije ovih stanja u određene društvene svrhe. Greta je upravo takva kakva jeste – radikalna, iskrena, surova i besna – postala ikona pokreta, ali ne zaboravimo zaštićena aurom političke i drugih korektnosti. Njene izjave da želi da izazove paniku ne ulivaju optimizam zelenog aktivizma, već mogu da govore o mnogim problemima koje i ona sama ima a koje želi da deli sa drugima.
Međutim uz podršku uočavamo da i sama romantizuje sopstvene dijagnoze izjavama poput, da parafraziram, da ljudi sa Aspergerom izražavaju bez zadrške i potpuno iskreno istinu i realnost kakva jeste i da je to ono što društvu fali. Greta navodi kako joj je aktivizam dao razlog za izlaz iz depresije, ali opsesija i opresija drugih (navodno je svoje roditelje navela da budu vegetarijanci i ne putuju avionom) nije način borbe protiv depresije. I koliko su roditelji zaista birali ako je izbor sveden na polarnost između podrške ovakvog radikalnog ponašanja i depresije sopstvenog deteta.
Davanjem ove vrste prostora (kontrolisane i fiktivne slobode) za izražavanje nezadovoljstva donosioci odluka pridaju mnogo manje značaja ovoj aktivistkinji nego što se to čini. Neko ko je smatran zaista pretnjom, opozicijom, radikalnim aktvistom/kinjom ili pokretačem/icom revolucije (kako sebe zasigurno vidi i Greta i brojni njeni sledbenici/ce) ne dobija priliku da svoje stavove izražava na ovakvim skupovima. Oni/e su jednostavno smatrani decom koja su trenutno usmerila svoj bunt na eko aktivizam, sutra će na nešto drugo, prekosutra treće i sve to da bi pobegli sa časova. Dok Greta upućuje svoje “how dare you” brojnim donosiocima odluka na skupu, svi prisutni joj aplaudiraju. Aplauz je ironično sredstvo podrške nekoga za koga ne smatraju da je realna pretnja, dajući svoju podršku i glas Greti oni koji ne planiraju da preduzmu radikalne mere šalju poruku mladima da su lepo savladali gradivo, ali moraju sada odrasli da razgovaraju. Prisvajanje marketinškog potencijala Grete kao simbola i njegova ekploatacija podsećaju nas na razne oblike pink, green i drugih washing-a, koji su ono protiv čega se aktvistkinje/ti bore.
Njena sredstva borbe takođe samo ukazuju na razlike u zelenim pokretima razvijenih i siromašnijih država. U avgustu ove godine Greta je prešla Atlanski okean za 15 dana na jahti koju pokreću solarni paneli, da bi ukazala na potrebu da se prevozom utiče na emisiju ugljen-dioksida. Propagiranje ovakvih vidova putovanja za zelene aktivistkinje/te Srbije (govorim u svoje ime) izgleda kao “pišanje po sirotinji”. Neretko su i duga putovanja biciklom ili vozom koje praktikuju naše kolege zeleni Zapadne Evrope za nas nepristupačni zbog vremena koje podrazumeva dugo odsustvo sa posla, novca koji podrazumevaju česta presedanja, pauze, nekad i nepotrebna noćenja negde. Da ne govorimo o jahti na solarne panele. Takođe, bežanje za nastave kao vid aktivizma može u sredini poput naše da izazove podsmeh, uzimajući u obzir razloge zbog kojih se najčešće beži ili pak mali efekat koji zeleni protesti imaju čak i kada ih sprovode fulltime aktivisti/kinje a kamoli jedno dete koje sedi ispred skupštine.
Uslovi u kojima je Gretin aktivizam vidljiv, kao i njegove metode, nisu nam svima dostupni, a to je takođe bitno socijalno pitanje koje ona ne pokreće svojim govorima ili pojavom. Sem toga, ne znam da li je to u vezi sa nasleđem socijalizma, jer možda i nije, ali zeleni na ovim prostorima aktivizam vide u množini, niko ne kupi zasluge za njega individualno, niko nema potrebu da ističe sebe kao simbol niti dozvoljava da to neko od njega pravi. Takođe, bitan je zajednički cilj za koji se svi zalažemo a ne popularnost jedne osobe koja ga predstavlja (ili mi samo nismo navikli na takav marketing).
Ostaju otvorena brojna pitanja vezana za ovakav tip aktivizma i njegove posledice ali pre svega njegove realne učinke. Bez obzira na to što mnogi mladi zaista jesu u poslednjih godinu dana inspirisani i mobilisani Gretom kao figurom, i što u tom smislu ona jeste doprinela vidljivosti brojnih problema i nezadovoljstva mladih njima, da li zaista ova devojka zaslužuje da bude nominovana za Nobelovu nagradu za mir, kao što neki u norveškom i švedskom parlamentu predlažu, ili da je Time imenuje za jednu od 100 najuticajnijih ljudi u 2019? Saznaćemo verovatno kroz nekoliko godina ili meseci koliko mladima, pa i ne tako mladima, danas traju opsesije nečim bio to ekoaktivizam, feminizam ili joga i keto dijeta.
* Termin “lingua blablativa” osmislio je nemački sociolog Niklas Luman da opiše manipulativnost jezika, mogućnost da se njime u kulturi i društvu proizvode ili reprodukuju odnosi moći i utiče na percepciju i poimanje stvarnosti.


