O nagradi i smrti, ili Peter Handke kao zastupnik Srba
Srbi su, dakle, u pravu, a postoji li iole značajniji razlog postojanja, nego dokazati upravo to. U pravu su i kad dokazuju tenkovski heroizam i kad iskopavaju i posmrtnim ostacima civila ispunjavaju primarne, sekundarne i tercijerne masovne grobnice. Dokazuju da su bolji i humaniji, evo još jedne grandiozne potvrde; u tom sportu uknjižiti maksimalan broj poena, to je pobeda za koju vredi živeti. Veliki pisac godinama, ne samo iz poze i nekakve isprazne, razbarušene kontre svetu, dokazuje da su Srbi u pravu i – dobije Nobelovu nagradu. Istina, ne za ta svoja pravednička pregnuća, ali, dozvoljeno je reći u proslavi ovakvog trijumfa, ne samo zbog njih.
Žestoki potres uznemirio je Balkan, Peter Handke ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost – kakav fleš! – Srbija se raduje kao kad je Radio Beograd objavio da je Dobrica Ćosić postao nobelovac, ali, sada nije reč o ujdurmi, ali je neko naš. Velikan što traži pravdu za Srbiju, razotkriva kako su Bošnjaci, do suicida verski fanatizovani, ubijali sami sebe, setimo se samo pijace Markale, što sa istinskom ubeđenošću negira genocid u Srebrenici; srpski čovek koji shvata – dobro, makar i samo naslućuje, srpsku veličinu i istorijsku pravednost.
Emir Suljagić, svedok srebreničkog genocida kome su ubijeni otac i četrnaestoro bližih i daljih srodnika, odgovara na pitanje postavljeno na zvaničnom Twitter profilu Nobelove nagrade: Da li ste pročitali neku od knjiga ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Petera Handkea: “Ne, bili smo zauzeti posmatrajući kako naše porodice i prijatelje zakopavaju u masovnim grobnicama za koje je on negirao da postoje.”
I tu dolazimo do nimalo novog, time ne i razrešenog, pitanja može li se delo jednog stvaraoca posmatrati nezavisno od njegovog društvenog angažmana. Pitanja na koje će svako i dalje imati vlastiti odgovor, ili manje ili više ozbiljnu dilemu.
Pravedništvo genocida i masovnih grobnica
A Srbi su, kao i obično, u pravu, pogotovu kad se besprizorno busaju u patriotske grudi, gotovi da se iznova dokazuju kao istorijski gubitnici i žrtve svoje umišljene veličine. To, obično, ima groteskne, ili tragične razmere.
Srbi su, dakle, u pravu, a postoji li iole značajniji razlog postojanja, nego dokazati upravo to. U pravu su i kad dokazuju tenkovski heroizam i kad iskopavaju i posmrtnim ostacima civila ispunjavaju masovne grobnice. Dokazuju da su bolji i humaniji, evo još jedne grandiozne potvrde; u tom sportu uknjižiti maksimalan broj poena, to je pobeda za koju vredi živeti. Veliki pisac godinama, ne samo iz poze i nekakve isprazne, razbarušene kontre svetu, dokazuje da su Srbi u pravu i – dobije Nobelovu nagradu. Istina, ne za ta svoja pravednička pregnuća, ali, dozvoljeno je reći u proslavi ovakvog trijumfa, ne samo zbog njih.
Da li bi Peter Handke dobio Nobelovu nagradu da je zastupao narod zločinaca – naravno da ne bi, i ovako su mu teškom mukom i sa zakašnjenjem dali ono što mu pripada. Sve se savršeno uklapa u, rekosmo li, vekovnu nevinost pravednika među narodima.
Peter Handke napisao je veliki broj romana, zbirki priča, drama, filmskih scenarija (nezaboravan je onaj za film Nebo nad Berlinom Vima Vendersa, a pripisuje mu se i koautorstvo za Pariz-Teksas ovog reditelja); devedesetih godina podržavao je Srbe u obračunu sa susednim narodima, poznat je kao negator genocida u Srebrenici (citat je teško pronaći, na jednom mestu pominje reč “masakr” u kontekstu Srebrenice), strahote u logoru Omarska “detektovao” je kao falsifikat, o Keratermu, Prijedoru, Trnopolju nije se izjašnjavao. U feljtonu Pravda za Srbe bio je potresen time što pripadnici tog naroda za čuvanje i sipanje benzina koriste plastične boce. I nikako mu nije bilo jasno kako su u Višegradu stradali Bošnjaci, kad ih je bilo više nego Srba. Milana Lukića nije pominjao, za spaljivanje više od 70 ljudi u kući u Pionirskoj ulici možda nije ni čuo.
Umesto požarevačkog opela
Posetio je Slobodana Miloševića u haškoj ćeliji, ali je odbio da bude svedok njegove odbrane, ne priznajući Tribunal. U Požarevcu će, na Miloševićevoj sahrani, kazati i: „Ja ne znam istinu. Ali gledam. Slušam. Osećam. Sećam se. Zato sam danas ovde, blizu Jugoslavije, blizu Srbije, blizu Slobodana Miloševića”.
Mimo dobrih običaja, da čujemo i drugu stranu, državu Srbiju koja će, posredstvom svog Ministarstva kulture koje će, budući ograničenog spisateljskog dometa, u saopštenju seiriti, odnosno overiti srpskog Nobela, poraz Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, te njihovih zaštitnika na Zapadu: “Ipak, donekle iznenađuje prava bujica antisrpske histerije, primitivnih invektiva, istorijskog revizionizma i izmišljotina, sve zbog okolnosti da je Nobelovu nagradu dobio pisac koji se usudio da voli i poštuje srpski narod. Oni i piscu i narodu namenjuju istu sudbinu, osudu i raspeće na nečasnom krstu svojih neistina. Ohrabrujemo ih da razmotre mogućnost da sva dela Handkea sakupe na gomilu, zapale ih i oko vatre odigraju ritualni ples uz gromko izvikivanje antisrpskih parola”, piše u saopštenju Ministarstva kulture.
Dobitnik je Handke brojnih srbijanskih hrisovulja, počasni je građanin Beograda, član Srpske akademije nauka i umetnosti iz reda stranaca. I tu dolazimo do neverovatnog propusta koji ima razmere skandala: nije dobio državljanstvo Srbije, pa da, kao što i priliči, bude “domaći” akademik. Ionako je za ostvarivanje ciljeva Akademije učinio više nego neki koji su ispaljivali granate različitog kalibra.
Nevinost sa Nobelium
Dokazuje Peter Handke nevinost Srba kad je prva granata pobila nevine ljude na Markalama: “Došli gladni mučenici da kupe neki krompir, luk, neku glavicu rotkve i cvekle. Moram da proverim ovu užasavajuću vest. Zovem prijatelja Gojka Đoga da čujem njegovo mišljenje, jer je on prilično obavešten o zbivanjima u Bosni. ‘Ni govora o srpskom zločinu. Razgovarao sam sa Tolimirom. To je muslimanska nameštaljka, kao i ona pred pekarom, spremaju nam nešto opasno’. Zovem Milorada Ekmečića jer on svaki događaj tumači znanjem i istorijom: ‘To varvarstvo nikako ne može biti srpsko. To je džihadsko. Samo se u islamskom ‘svetom ratu’tako svirepo za Alaha ubijaju Alahovi vernici. To mi potvrđuje Nikola Koljević koga sam pozvao telefonom i on mi je rekao, čvrsto uveren, da je to muslimanski zločin. General Mladić i svi sarajevski komandanti tvrde da ne mogu da dobace do Markala. ‘To je Alijin i Silajdžićev uvod u nastavak ženevskih pregovora. Pred svaki pregovor oni serviraju poneki ‘srpski zločin’ i idu u Ženevu na pregovore kao ‘srpske žrtve’.
Ko kaže da nema istraživačke književnosti, ovako se to radi, nije Handke, ali, imalo se od koga i naučiti (Dobrica Ćosić, Bosanski rat, Službeni glasnik, Beograd, 2012. godine). Handke je samo minuciozno analizirao snimke iz Omarske i bilo mu je jasno ko Đogu bošnjačko-bošnjački zločin na Markalama.
A sada nešto sasvim drugačije
Uvek razložan i otvoren, ne skrivajući motivaciju, u objašnjavanju dekadentnom Zapadu sve ispočetka, kao kakvom lošem đaku. “Da, u trenutnom moru loših vijesti ova iz Štokholma je logično zaoštravanje. Peter Handke, koji je izreku ‘Srbi svi i svuda’ uzeo ozbiljno, nazvao je Hrvate prezirno ‘katolički ustaški Srbi’ i pitao se ‘trebaju li bosanski muslimani koji govore srpskohrvatski i potječu od Srba biti narod’. I to u tekstu u kojem je izražavao sumnju u izvještaje o Srebrenici. I zašto umjesto istraživanja uzroka … ponovo ništa drugo nego gola, pohotna prodaja činjenica i prividnih činjenica koju diktira tržište?”
Ovako o novom nobelovcu piše prevoditeljica Alida Bremer.
Ona podseća na Handkeovu izjavu srpskoj televiziji u Rambujeu: “Ono što su Srbi doživjeli u zadnjih pet, još više, osam godina, to nije doživio ni jedan narod u Europi u ovom stoljeću. Za to nema kategorije. Kod Židova, postoje kategorije, o tomu se može govoriti. Ali kod Srba – to je tragedija bez razloga. To je skandal. Njegov način da govori o ‘Srbima’, ‘Nijemcima’ ili ‘Židovima’ kao kolektivnim subjektima izvrsno je jednom analizirao bosanski autor Dževad Karahasan. Njemu bi uostalom, po mom mišljenju, više pristajala Nobelova nagrada za književnost nego Peteru Handkeu. Isto kao i jednom drugom Handkeovom oponentu, srpskom autoru Bori Ćosiću. Ali, Odbor za dodjelu Nobelove nagrade vjerojatno ljude sa Balkana isto tako ne uzima ozbiljno kao i najnoviji dobitnik Nobelove nagrade. I to je jedan déjà vu”, zaključuje Alida Bremer. (Deutsche Welle).
Banalnost je neuništiva kao plastična boca (ili šehidsko mezarje)
Pomenuti književnik Bora Ćosić oštro se zamerio Handkeu još devedesetih konstatujući: „Ovaj pesnik govori dezinformacije bez ikakve rezerve i sa arogancijom koja njegov ugled dovodi u pitanje. Ovde imamo posla sa jednim svedokom koji se služi prevarama i retušira ono što se desilo“. Aleksandar Hemon kaže da je Handke “Bob Dylan negatora genocida”, aludirajući na ime jednog od ranijih nobelovaca.
O svojoj dnevnopolitičkoj alhemiji Peter Handke će “samokritički” kazati: “Ne kajem se ni danas zbog stavova o Srbiji devedesetih. Ja sam hteo da napišem ono što sam video i osećao tada. Nemam ni kajanje, niti korist od svega toga. I danas mislim da sam to gramatički i ritmički dobro uradio. Mene je zapravo tada užasno nerviralo to što su svi o problemu Balkana pisali unisonim žurnalističkim jezikom. Niko nije govorio o ljudima koji su stajali duž ulica i prodavali benzin u plastičnim flašama da bi kupili osnovne životne namirnice, nije govorio o životima ljudi koji su se svakodnevno borili sa hiljadu i jednim nerešivim problemom pukog opstanka. Mislim da je problem bio u tome što sam ja o svemu tome progovorio na svom poetskom jeziku i to je smetalo zapadu jer je on govorio svojim žurnalističkim jezikom. Napravio sam sebi problem, ali to meni nije bio problem, u stvari, bio je, ali plodonosan za mene jer – nema umetnosti bez problema. Ne volim taj žurnalistički jezik, a mnogi pisci danas pišu kao novinari. To je katastrofa.”
Otkriće tajnu svojih osećanja: “Srbi su tragičan narod. Ali ja volim tragične narode.” Nije kraj: “Srbi su zatvorenici zapadnog sveta. Srbe je uhapsio svet koji nema vrednosti. To je nepravda.”
Čovek poželi da se Handkeu ostvari bar jedna želja: “Ponekad bih voleo da sam pravoslavni monah koji se bori za srpsko Kosovo.” Jer, ponekad je i u pravu: “U Srbiji me svi vole, a niko ne čita ono što sam napisao”, iako tu činjenicu ne bi trebalo da doživljava lično. Pamti se važnije, činjenica da mu je Nobelova nagrada pripala i za “jezičke inovativnosti kroz pisanu riječ koja opisuje ljudsku marginalizaciju i specifičnost življenja”.
Tako će se pamtiti delo i autor, po fikciji koju je koristio i tamo gde joj nema mesta.
Podeli sa prijateljima


