Srbija konačno ima datum održavanja predstojećih parlamentarnih izbora, ali ta informacija je izgubila značaj mnogo pre nego što je objavljena.
Politička kriza koja Srbiju drma već godinama konačno je kulminirala odlukom najvećih opozicionih stranaka da ne učestvuju na unapred obesmišljenim izborima. Uz Demokratsku stranku, Narodnu stranku, Stranku slobode i pravde, Pokret slobodnih građana i dverjane, čitav niz manjih stranaka i pokreta rešio je da ovoga puta ne izigrava pinjatu za režimske medije.
Poput bahatog tatinog sina, Vučić će na izborima davati golove na igralištu sa kojega su otišla sva druga deca nakon što su mu rekla šta može da uradi sa svojom loptom. Naravno da će moći da predribla imaginarne protivnike i trese mrežu do mile volje, ali ta pobeda je već sada šuplja. Bez obzira na to šta ko misli, nekompetitivni izbori nisu dobri za onoga ko pobedi na njima. Legitimitet nije nekakva apstraktna vrlina bez koje se može živeti. Svako ko bude sarađivao sa ovakvom vlašću radiće to sa svešću da njeni naslednici mogu da dovedu u pitanje ili zahtevaju revidiranje dogovora koje su s takvom vlašću sklopili. Sama vlast će još više zavisiti od podrške koju dobija spolja. To nije dobra pozicija.
Zbog toga se pristupilo pokušaju kontrole štete, ali kao što to obično biva kad se politikom bave diletanti, usput je načinjena još veća šteta.
Vladajuća klika je doslovno preko noći, samo tri meseca pred izbore, bez ikakve javne rasprave spustila izborni cenzus sa 5% na 3%. Potez koji nije ni pominjan pre nekoliko meseci, tokom neuspešne simulacije dogovora vlasti i opozicije o poboljšanju izbornih uslova, učinio je predstojeće izbore još nelegitimnijim. Samo u autokratijama izborno zakonodavstvo služi tome da se uslovi prilagođavaju potrebama aktuelne većine, ali naprednjačka klika ionako odavno misli da je iznad države a niži cenzus im trenutno zaista odgovara.
Prvi razlog za to leži u tome da je bojkot unapred ostavio vladajuću kliku na pragu severnokorejske stopostotne većine. Uz SNS, SPS i njihove tradicionalne koalicione prišipetlje, cenzus od 5% bi eventualno dobacili još samo radikali ukoliko bi im se omogućilo dovoljno reklamiranja po televiziji. Spuštanje granice za ulazak u skupštinu na 3% teoretski omogućava da još neko posluži kao smokvin list za autokrate.
S tim je povezan drugi razlog za niži cenzus: teoretska mogućnost da se namakne tih 3% je mamac za alavije opozicionare da ipak reše da izađu na izbore ili barem puste probni balon da vide kako se takva ideja kotira u javnosti. Dragoljub Mićunović se iznebuha javno usprotivio odluci da se izbori bojkotuju, a uzvratna paljba Boška Obradovića poslužila je kao povod da još neke demokrate počnu da se oglašavaju protiv zvaničnog stranačkog kursa. Da li će na tome ostati ili će nezadovoljnici na kraju ipak potrčati za poslaničkim foteljama ostaje da se vidi u sledećoj epizodi nove sezone najdugovečnije partijske telenovele.
Pokret „Jedan od pet miliona“ je bio manje suptilan počinivši klasično samoubistvo iz zasede neočekivanom odlukom da izađe na izbore, pravdajući to komično nemuštom pričom o „vraćanju bojkota u parlament“ i „sprečavanju Nove stranke i Stranke moderne Srbije da pređu cenzus“. Odluku su doneli gotovo na godišnjicu takozvanog „Sporazuma s narodom“, kojim su se u jeku protesta obavezali na to da – citirajmo ih – „sve dok se ne ispune traženi uslovi da izborni proces bude slobodan i pošten, na eventualnim izborima neće učestvovati“. Naravno, iz više gradova širom Srbije oglasili su se demonstranti ograđujući se od takve odluke, ali šteta je već načinjena. „Jedan od pet miliona“ je sam sebe uspešno dodao na listu stranaka i pokreta koji su izravno pljunuli u lice svojim pristalicama.
Naravno da taj tužni skup sitnih oportunista neće Vučiću biti dovoljan da simulira kompetitivne izbore. Zato u naredna tri meseca treba očekivati ponavljanje priče koju gledamo svakog izbornog ciklusa: poplavu fantomskih listi za jednokratnu upotrebu i davanje publiciteta minornim režimskim satelitima čija je jedina svrha da glasački listić ne izgleda kao sirotinjska trpeza.
U prvoj kategoriji očekujte barem jednu fantomsku listu studenata (2017. se u toj ulozi pojavio „Dijalog – mladi sa stavom“ i nakon toga zauvek nestao), ruske stranke ruskih rusofila (2014. je bila jedna, 2017. dve), опскурне патриоте, minimum jednu zelenu stranku za koju prvi put čujete, kao i obavezne instant-manjine. Valja strepeti i od komično-šaljivih™ listi kandidovanih da na loš humor upecaju poneki protestni glas.
U drugoj kategoriji ne gine nam gledanje kombi-partija kojima će vlast zakupiti bilborde i pustiti ih u svoje medije da simuliraju pluralizam: raznorazni vacići uveoci, kvazi-monarhisti, vaterpolo-četnici, otcepljene frakcije radulijanaca i Pokreta slobodnih građana, kao i novo dno Čedomira Jovanovića u vidu pokreta „Zvono a ne stranke“ kojem će na čelu, prirodno, biti lider stranke koji se obogatio zahvaljujući stranci. Uz statiranja u emisijama namenjenim predstavljanju predizbornog programa, taj drugi ešalon će imati samo jednu svrhu: da podigne izlaznost.
Zašto je to naprednjacima toliko bitno kad protivnici bojkota ponavljaju kako, teoretski gledano, vlast može da se osvoji i ako na izborima glasa jedan jedini čovek?
Stvar je prosta: u praksi nikako nije svejedno da li si pobedio na izborima na kojima je glasalo 5%, 25% ili 65% birača, i vlast to vrlo dobro zna. Što više ljudi učestvuje u izbornom procesu, legitimitet pobednika je veći. U situaciji u kojoj gro opozicije bojkotuje izbore, znatno smanjena izlaznost bi i ljudima u Srbiji i onima koji sa Srbijom sarađuju pokazala da zabrinjavajući broj ljudi nema doslovno nikakvog predstavnika u institucijama. Takva država nije ni stabilna ni demokratska, a to nije dobro. Masovno nezadovoljstvo ume da se prelije u neočekivanim pravcima, a što je više nezadovoljnih, status quo je skuplji za održavanje. Driblinzi na praznom terenu tu nikako ne pomažu.
Podeli sa prijateljima


