Katastarski državni udar

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Razlog za krvoproliće u Bosni i Hercegovini

Govori lider bosanskih Srba i o pripajanju Republike Srpske Srbiji “kad – tad”, a iz Beograda ga niko ne demantuje; ljubav je dvosmerna, dobija na popularnosti braneći “svojih” 90 tobože otetih hektara, podržavajući litijaše u Crnoj Gori, sprečavajući Mila Đukanovića da poseti Bosnu i Hercegovinu, braneći Kosovo skromnim, ali raspojasanim verbalnim aparatom. U Bosni i Hercegovini, braneći nevoljno ćosićevsku “pobedu”, podseća na haškog osuđenika Radovana Karadžića, ali su njegove ambicije nesumnjivo karikaturalni pokušaj da postane novi Slobodan Milošević, neuspešni promoter ideje da svi Srbi žive u jednoj državi.

U davna, pradavna vremena, s početka zaboravljene poslednje decenije dvadesetoga veka, umne glave su u šetnji Kalemegdanom izračunale da je 70 odsto Bosne i Hercegovine, po imenima vlasnika uknjiženih parcela, srpsko, te doturile cedulju paljanskom pesniku koji je još davno, stihovano pozvao na pohod “u gradove, da bijemo gadove”. Naoružan tom neuništivom ideologijom uništenja Bosne i nesrpskih naroda kojima je bila postojbina, kreće Radovan Karadžić da zamišljenih sedamdesetak procenata, pretvori u komad nove respektabilne teritorije sa prihvatljivo malim brojem Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata.

Izgledalo je lako ostvarljivo, ali se pojavio otpor, pa su morale da deluju haubice preuzete od zajedničke JNA, komandni kadar rođen u BiH, srbijanski presvučeni policajci i nepresvučeni državni vikend-desperadosi, te zvanične formacije kakve su bile Srpska dobrovoljačka garda i Jedinica Državne bezbednosti za antiteroristička dejstva. Institucionalizovana mržnja odaslata iz Beograda podrazumevala je rad ubica na terenu; došlo je do opsade Sarajeva, pokolja, logora i genocida u Istočnoj Bosni i u drugim krajevima BiH. “Došlo”, tumačiće se s ove strane Drine, kao da je kakva elementarna nepogoda, iako je u pitanju bilo protivljenje nesrpskog stanovništva ideji da bude uništeno, kao i zajednička država. Srbi su ostvarili uspeh, u “Republici Srpskoj, toj preskupoj, ali jedinoj političkoj i ratnoj pobedi srpskog naroda u drugoj polovini 20. veka”, kako je govorio Dobrica Ćosić u martu 2012.

Podrška Vučića i roto mašinerije zla

Entitet Republika Srpska, o kojem Dodik uporno i opasno govori kao o državi, stvoren je Dejtonskim sporazumom, a stanje u koje je član Predsedništva i nesumnjivi lider vraća, nova je karadžićevska pozicija rasparčavanja Bosne i Hercegovine, ovoga puta otcepljenje i pripajanje Srbiji. Putem katastarskog državnog udara kojem se isprečio Ustavni sud BiH. Dovoljno, smatraju Dodik i njegovi saslužitelji, za blokadu rada zajedničke države. I za novo nacionalističko pumpanje o ugroženim Srbima, ujedinjenju, namernom izazivanju krize tamo gde su Srbi, o marginalizaciji Srba i, pre svega, o odbrani srpskih interesa za čijeg se autentičnog tumača izdaje. Na radost beogradske roto mašinerije zla, odnosno, uz neizgovorenu podršku Aleksandra Vučića.

Govori lider bosanskih Srba i o pripajanju RS Srbiji “kad – tad”, a iz Beograda ga niko ne demantuje; ljubav je dvosmerna, dobija na popularnosti braneći “svojih” 90 tobože otetih hektara, podržavajući litijaše u Crnoj Gori, sprečavajući Mila Đukanovića da poseti Bosnu i Hercegovinu, braneći Kosovo skromnim, ali raspojasanim verbalnim aparatom. U Bosni i Hercegovini, braneći nevoljno ćosićevsku “pobedu”, podseća na haškog osuđenika Radovana Karadžića, ali su njegove ambicije nesumnjivo karikaturalni pokušaj da postane novi Slobodan Milošević, neuspešni promoter ideje da svi Srbi žive u jednoj državi. Uspešne utoliko što su reke izbeglica našle utočište u Srbiji. Za sebe je rezervisao komad “teritorije” na beogradskom Dedinju, sa svojim rezervnim komandnim položajem u vidu rezidencijalne vile.

Izginućemo s vašim suludim igrama

Nema apsolutnu podršku u RS, budući da nisu svi zaboravili sve, odnosno da su neki javni radnici, poput Nebojše Vukanovića, poslanika ratne SDS, svesni da se Srpska ne može otcepiti bez rata, ali ni sa ratom: „Ja vas upozoravam da se ne igrate s opasnim igrama. Priča o samostalnosti Republike Srpske je pucanj, ide u Dejton 2. Svaki dobar šahista zna pet poteza unaprijed. Koji je vaš sljedeći potez? Da li vi tražite, provocirate strance da idu u potez Dejton 2, ko će nas štititi? Uništavamo Republiku Srpsku koja je stvorena…u svaku riječ u Dejtonskom sporazumu je ugrađena po jedna srpska žrtva i po dvije bošnjačke. Vi sjedate u pun autobus bez kočnica i krećete niz provaliju i vi ćete iskočiti na prvoj krivini, ali ćemo mi upasti u provaliju. Dodik ima kuću u Beogradu, Špirić ima u Beču, a gdje ćemo mi? Mi ćemo da izginemo, s vašim suludim igrama. Znate li čime se igrate?“, upitao je Vukanović.

Naravno da Dodik zna šta radi, vođen opasnom ambicijom; poseže za parlamentarnom odlukom o negiranju Ustavnog suda BiH, te ignorisanju rada svih institucija, daje, kao što i priliči, intervjue Politici i Večernjim novostima, a u BiH ima jasan odgovor na pitanje novinara kada će prestati kriza: “Kriza u BiH će prestati kad nestane BiH”, zaključiće slavodobitno.

A dotle, zaključuje parlament Republike Srpske, biće na delu ignorisanje i delegitimisanje organa zajedničke države: “Narodna skupština Republike Srpske obavezuje predstavnike Republike Srpske u institucijama BiH da obustave donošenje bilo kakvih odluka u organima BiH do usvajanja Zakona o prestanku mandata stranih sudija i izboru domaćih sudija u Ustavnom sudu BiH i njegovog stupanja na snagu”, jedan je od skupštinskih zaključaka.

Nisam secesionista, samo mrzim Bosnu

Na prošlonedeljnoj skupštinskoj sednici Dodik se pozdravio sa Bosnom i promovisao “RSexit”, objašnjavajući da to nije “projekt separacije, nego nastojanja da se vrati na izvorni Dejton, ili da se Republika Srpska tome što više približi i da bude jasno pozicionirana”. Ukazao je na, kako ocenjuje, opasnost da Banjaluka bude provincija, odnosno da bi RS bila u poziciji da “od Sarajeva morati da traži saglasnost ako hoće da pravi autoput”. Tako će RS, tvrdi, ostati i bez budžeta.

Bošnjacima stranci trebaju, kako bi ostvarili nova rešenja o oduzimanju prava RS, smatra Dodik. Zaokružujući priču o nekakvim pravnim tumačenjima – ovde je definitivno reč o tome da “pobeda” bude još veća, što će se ostvariti izdvajanjem iz BiH, budući da su Srbi “u BiH ugurani na silu i da ništa vezano uz tu zemlju ne doživljavaju kao svoje”.

Ponovo malo konfuzije u vezi sa otcepljenjem: “U Dejtonu smo prihvatili BiH, ali ne ovakvu i ne da u njoj budemo ponižavani. Nisam secesionista, mogu da ispredaju svakakve teorije, ali ovo je borba za položaj Republike Srpske da više prestanemo da živimo sa strahom u zemlji u kojoj ćemo sa strahom čekati odluke okupacijskih sudova”, kazaće Dodik u intervjuu Politici.

Snovi na uvid javnosti

Konačno, izgovara i finalni nacionalistički argument: “Hoće da nas degradiraju i minimalizuju, a Srbi su najveći, najbrojniji i najznačajniji narod u zemljama bivše Jugoslavije”, rekao je za Večernje novosti. I saopštio da je “srpska nacionalna politika danas homogenizovana s ciljem odbrane srpskih nacionalnih i državnih interesa”, a tu je, ponovo i njegova ambicija: “Branićemo interes srpskog naroda bez obzira na konstantan pritisak stranaca. Ponosan sam što pripadam srpskom narodu. On će se u ovom vijeku ujediniti, bio ja živ ili ne. Živim za tu ideju, bez obzira na namjeru međunarodnog faktora da spriječi ujedinjenje srpskog naroda na Balkanu”.

Potom Dodik brani sve Srbe na Balkanu, kaže da stranci omalovažavaju nacionalni interes države Srbije, pre svega zahtevima da Srbija prestane da lobira za povlačenje priznanja “takozvanog Kosova”. U Crnoj Gori, pak, Dodik vidi da je “situacija nepravedna za sve Srbe”, naglasivši kako veruje da je to pitanje moguće rešiti poništavanjem Zakona o slobodi veroispovesti.

Rek’o sam mu u brk

Ambasador SAD u Bosni i Hercegovini Erik Nelson kaže za Glas Amerike da je Dodiku ukazao na potencijalne posledice nepoštovanja Dejtonskog sporazuma, kao i da ih vidi u ekonomskoj oblasti, odlasku mladih i “kroz nove sankcije”. Kakav poklon za nacionalistu, razgovara sa Amerikancem, pa o vlastitoj hrabrosti informiše birače: “Sve što je on meni rekao, ja sam uzvratio. Bilo je nekih stvari i to doživljavam kao prijetnju i ne mogu da vjerujem da se upuštaju u tako nešto. Bosna i Hercegovina pripada nama, a ne njemu da on prijeti u njenoj odbrani”.

Dodik uživa u ulozi zaštitnika srpstva, očito ima naklonost Rusije koja, po starom dobrom običaju, završi verbalnom podrškom; kao da mu nisu važni izvesnost poraza, mrtvi ljudi i uništena zemlja. Ko misli da ne postoji opasnost od rata, ili bilo kakvog oružanog sukoba, mogao bi da se seti kraja 1991. i početka 1992. godine, kada je mogućnost rata odbacivana kao sumanuta (ko će na koga da puca), dok su se haubice gnezdile iznad Sarajeva. Da li je uopšte naučena, pa samo zaboravljena lekcija o sukobu sa nacionalizmom. Da nema racionalnog razloga postavljati pitanja gde, kako, kojim oružjem. Baš kao što nema racionalnog razloga za nacionalizam.

Podeli sa prijateljima