Pogled iza zaštitnog stakla

Dario HajrićPolitika, Tekst, Vesti

Politika Dario Hajrić

Napad traje svega osam sekundi… Na snimku sa sigurnosne kamere vidimo pet osoba pod kapuljačama kako šutiraju izlog beogradskog Prajd info centra pokušavajući da ga razbiju. Na osnovu visine, građe i brzine kojom su napadači napustili junačku bitku sa gej staklom reklo bi se da je reč o srednjoškolcima. Slučajni prolaznici zastaju na trotoaru dok napad traje, a zatim mirno produžavaju svojim putem.

U reakcijama stručne javnosti na ovakve događaje obično se govori o normalizaciji nasilja. Kao i kada je reč o svakoj drugoj pojavi, taj proces odvija se tako što društvo konstruiše određeni idealizovani oblik ponašanja nagrađujući one koji ga se pridržavaju i kažnjavajući one koji odstupaju. Jedan od podsticaja može da bude i izostanak očekivane kazne predviđene za ponašanje o kojem je reč.

Primera radi, ukoliko zakon kaže da ne smete da se bijete na stadionima ili da ne smete da pljačkate „Krušik“ a niko vas ne kažnjava za to, vi zapravo dobijate prećutni podsticaj da nastavite, a vaše ponašanje postaje normalizovano. Normalno je da se ljudi tuku kad igraju njihovi timovi. Normalno je da se ne odgovara za korupciju kada ona dolazi sa najvišeg nivoa. Što bi rekao Veliki Vođa, šta je problem?

Međutim, ispod ovog procesa vreba još jedna pojava kojom se najčešće ne bavimo. Njene obrise možemo da uočimo u ponašanju slučajnih prolaznika tokom napada na Prajd info centar. Pogledajmo snimak još jednom.

Najbliži prolaznik prosto zaobilazi balavurdiju koja šutira izlog. Tri devojke se sklanjaju par koraka sa strane ali ostaju na istoj strani trotoara. Par sa dve bebe u kolicima i stariji čovek ispred njih prosto zastaju, čekajući da sve prođe.

Dva osnovna instinkta u opasnim situacijama su borba i bežanje. Slučajni prolaznici ispred LGBT centra, međutim, ne deluju kao da se spremaju na bilo koju od te dve opcije: naprosto čekaju da ono što se odigrava pred njihovim očima prestane, da bi mogli da nastave kuda su pošli. Pa ipak, mada je vrlo jasno da oni nisu mete napada, ništa im zapravo ne garantuje da nasilje neće eskalirati i preliti se i na njih. Bez obzira na to, oni se ponašaju gotovo kao da čitav događaj posmatraju iza neprobojnog stakla.

Normalizacija nasilja nam objašnjava zašto ne vade telefone da zovu policiju ili u krajnjoj liniji ne pokušaju da savladaju nekoga od počinilaca u bekstvu. Međutim, zašto tokom trajanja napada iz ponašanja prolaznika ne vidimo strah da će nakon izloga sledeća meta biti oni?

Odgovor je na prvi pogled neobičan: nasilje, barem na ovim prostorima, nije samo normalizovano. Ono je i izuzetno lokalizovano.

Kao što nam je jasno da oni koji u holu hotela stoje okrenuti jedni drugima predstavljaju grupu povezanu nekim kontekstom, navikli smo i na to da ljudi koji, primera radi, šutiraju nekoga na zemlji takođe predstavljaju grupu koja sa svojom žrtvom uvek deli nekakav zajednički kontekst. Nasilje po pravilu nije nasumično: ono je za sebe pribavilo ustaljenu racionalizaciju koja nam je do te mere postala poznata da smo je interiorizovali čak i ako se sa njom uopšte ne slažemo.

U tome se krije razlog zašto smo postali toliko komotni u prisustvu ekscesnih situacija koje se dešavaju nepoznatima. Toliko smo dobro naučili da prepoznajemo narative u kojima je nasilje hiper-normalizovano da znamo da smo relativno bezbedni dok god ostajemo van podele standardizovanih uloga. Prepoznajemo situaciju kao „kontrolisanu“ – iako ona to nije – i automatski pretpostavljamo da li smo bezbedni ili ne. Ta nepisana pravila znaju i nasilnici, pa se i oni osećaju nedodirljivo dok god svoju agresiju iskaljuju u okviru očekivanih, jasno definisanih obrazaca.

Štaviše, normalizacija nasilja je doprla toliko daleko da u retkim situacijama kada neko zapravo reaguje i pokuša da se suprotstavi nasilju a nema svoju predviđenu ulogu po pravilu sledi pitanje: zašto se ti petljaš? Ko te je terao da se mešaš? Što ne gledaš svoja posla?

Kako smo došli do toga da je nemešanje normalna stvar?

Reč je o kombinaciji dva faktora. Prvi je tromost države i posledični izostanak pravne sigurnosti. Subotnji napad na LGBT centar je bio jedanaesti po redu otkako ta kancelarija postoji. Niti jedan počinilac nikad nije pronađen. To nas uči da se rizik mešanja u tu vrstu događaja ne isplati jer napadači ne snose posledice. Drugi faktor je upravo lažni osećaj sigurnosti.

Da bi bio bezbedan, sve što posmatrač treba da uradi jeste da ostane van konteksta situacije. Da okrene glavu kad živčana budala napadne vozača gradskog prevoza. Da se ne meša kad dečko šamara devojku na ulici. Da ne viče da se prestane kad dve devojke dobijaju batine zato što su se držale za ruke.

Nažalost, svet ne funkcioniše tako. Svaki čin nasilja koji prođe bez posledica po počinioce prodire kapilarno u naše živote, u naše postupke i reakcije, u glave klinaca koji uče da je šutiranje izloga ili nečije glave dozvoljeno pod određenim uslovima. Iz toga nikad ne proizlazi ništa dobro.

Naše „zaštitno staklo“ ne postoji. Poželjno je da to osvestimo što pre, jer noga je već u zamahu.

Podeli sa prijateljima