Zapisi iz vanrednog stanja 7
Duboko smo u postepidemijskoj fazi, obznanjenoj prolupavanjem kao svojevrsnim vidom trijumfa nad mrskim agresorom; javlja se univerzalni ekspertski tim, da se ne izneveri tradicija.
Znali smo, a, priznajmo, i nije bilo teško predvideti, da će srbijanski režim iskoristiti pandemiju ne bi li se, po bilo koju cenu, osnažio i cementirao; ostalo je samo da sačekamo stare i nove pojavne oblike mrcvarenja kojima će nas izložiti Aleksandar Vučić. I da se, po ko zna koji put, neoprostivo iščuđavamo brutalnom prostaštvu, sve tešeći se time da je iživljavanje tobož usmereno ka onima koji ionako veruju, za razliku od nas koji smo ga, eto, poodavno pročitali.
Neće biti. Obračunavao se moćni autokrata sa svojim političkim neprijateljima predanom strpljivošću, te prepoznatljivom okrutnošću ozbiljno poremećene osobe, bolesno uživajući u nacionalnom jedinstvu izvanrednih okolnosti, u podršci novoproglašene heroine baka Milice, kao i u vlastitim televizijskim nastupima, u svakom centu pokradenog novca, kao u licemerju večernjih aplauza, upućenih nezaštićenim lekarima i medicinskim sestrama. Uživajući, dakle, u bezočno otetom, u kupoprodaji zaštitnih maski, ali i budžetskih respiratora kojima niko ne zna cenu, do državnih zastava, obešenih u Beogradu. U toj morbidnoj scenografiji debakla, skupo plaćenog i nenadoknadivog.
Vijore se zastave, valjaju maske i rukavice iz humanitarne pomoći, nadrilekari daruju lažnu nadu, novinari dobijaju egzemplarne kazne i neljudske uvrede, a krhotine opozicije medijski linč poremećenih urednika. Prvi put od uvođenja novog višepartizma posle Drugog svetskog rata glasovi se kupuju i novcem, uz prateću, ponižavajuću klauzulu po kojoj se za budžetski novac treba “samo” prijaviti.
Priznajmo da nemamo.
Bili smo nespremni
Građani su, da se izbegne njihova neproduktivna zabrinutost, bezočno lagani, priznaće epidemiolog iz Kriznog štaba Predrag Kon, naglašavajući u jednoj TV emisiji da se mora svesno kontrolisati raspoloženje javnosti: “To je bio moj lični stav. Jer ja nikad ne bih izašao u javnost i krenuo da kukam. Znate kako, kada smo pitali direktore svih zdravstvenih ustanova u Beogradu, svi sem jednog su nam rekli da je imaju dovoljno (opreme za borbu protiv pandemije, prim.aut.). U tom trenutku smo videli da smo nespremni, jer su u pojedinim ustanovama bile po dve kutije zaštitne opreme, a mi u tom trenutku nismo znali koliko se to troši u tim uslovima. Ili je to bio moj utisak”, kazaće dr Kon.
Kako to virusolog ne zna koliko se “to” troši, ostaje, i pored njegovih objašnjenja, neobjašnjivo.
Onda su se pojavili Kinezi i rešili stvar: “U svakom slučaju, ja sam ‘znao’ da nemamo dovoljno zaštitne opreme i smirio sam se tek kad sam video avion sa medicinskom pomoći. A ja da pričam otvoreno da nema zaštitne opreme i da kukam u javnosti, u situaciji kada je nema, mislim da to nije zrelo ni korisno. Postoje sistemi, postoje komisije, određena uputstva koja su poslata svim zdravstvenim ustanovama. Tek ćemo da preispitujemo koliko njih je poštovalo sva ta uputstva. Preispitivanje odgovornosti trajaće decenijama, ovo nije obična pandemija, ovakva se nije javila od 1918. Imaće mnogo toga da se nauči”, rekao je Kon.
Mala kontradiktornost, između postojanja procedure i pitanja kako se ‘ono’ troši. U svakom slučaju, ponešto od ‘toga’ našlo se u apotekama, po desetostruko višoj ceni, a pomoć su knjižili jedino mediji i računovodstvo Srpske napredne stranke, spremne za izbore, kad god oni bili.
Zanimljivu dijagnozu izneo je retorskim pitanjem profesor Miodrag Zec:
“Čitav niz pitanja će se postaviti posle epidemije i kod nas i u svetu. Zašto ima novca za raketu od 100 miliona, a nema za testove? Zašto ima novca za gondole, jarbole ili novogodišnju rasvetu, a nema za testove, za maske i bolnice”.
Sletali su avioni, zahvaljivala se Srbija kome treba, ali nema zbirnih podataka o avionima, stručnjacima, opremi, dobijenima za suzbijanje pandemije koronavirusa. Nešto je i kupljeno, Vučić je naricao kako se respiratori ne dobijaju ni kada se plate, teatralno molio javnost da ga ne pita odakle on uspeva da dođe do njih. Pominjući, naravno, uglavnom respirator kao ključni koruptivni artefakt pandemije, pun sebe i brige za ugroženo stanovništvo.
Put svile i kineskih maski
Odakle Srbija dobija ili kupuje medicinsku opremu saznali smo samo delimično, a Vučić je sebi pripisao genijalnost da do respiratora dođe u trenutku kada ta sprava ne može ni da se plati, odnosno kada plaćeni respiratori ne znači i to da su kupljeni. Najpre je 21. marta doleteo avion iz Kine u kojem su bili oprema i lekari, a potom je su stizali kontigenti o kojima javnost ne zna ništa, između ostalog i sto respiratora, od 200, koliko je najavio Aleksandar Vučić. Norveška je pomogla sa pet miliona evra, potom je Evropska komisija poklonila, valja reći prećutana, 93 miliona evra, a Ujedinjeni Arapski Emirati poslali ukupno 10 tona pomoći. Stiže, takođe, pomoć Mađarske, Turske, pa donacija Rusije u tri i po miliona maski, koje je Srbija, odužujući se za pomoć epskih razmera, kupila u Kini.
Deo priče o kupovini priča predsednik Vučić, gubeći se na momente među brojkama: “Kupili smo 2.200 respiratora. Ne pričam o onih 573 koje smo već rasporedili. Mi kad platimo respiratore, idemo preko Narodne banke, ona preko korespodentske banke. Jedne američke. Respiratori se plaćaju po 45, 35 i 26 hiljada dolara. Ta banka nas zadrži 24 sata i traži dodatne podatke. Onda javlja svojoj državi i službi od koga mi to kupujemo. Moćniji od nas zovu i ponude 130.000 dolara i te mašine završe kod njih”, kazao je Vučić.
I najavio – slobodni smo da verujemo – da će sve objasniti kad se završi vanredno stanje.
Ničim izazvan, Vučić pominje i ljude koji imaju novac u torbi i kupuju respiratore po svetu (za Srbiju to verovatno radi Siniša Mali). Zbilja će biti interesantno najavljeno polaganje računa (ako ga bude).
Izazovi optimističkog nadrilekarstva
U ovu neveselu priču, kada je dobrim delom okončana potraga Srbije za respiratorima ( valjda i proizvodnjom kragujevačkog), smeštaju se javne ličnosti, u svojevrsnom mimohodu, da nas ohrabre i osveže; uz ekspertski tim, pojavio se, pun optimizma i uvreda na račun lekara specijalista, basista u iznudici i poreski dužnik Željko Mitrović, vlasnik TV Pink. Promovisao je srpsku ozonoterapiju i zabeležio kao ulaganje u sopstveno autorsko pravo: “Napisaću ovaj tvit kao podsećanje da sam prvi u svetu pomenuo pre 30 dana da se korona alternativno može rešiti Ozonom, obogaćenim kiseonikom ili posebnim frekfencijama! Ozoniranje krvi bi stvorilo peroksid koji uništava i viruse i bakterije kada je u krvi! Ja sam sebi ozonirao krv”, piše Mitrović (pravopis njegov).
“Jonizator, ozonizator i noćno svetlo, spasonosni je komplet dragocenih pronalazaka, reklamiran ne tako davno na TV Šopu (poklon uz uređaj bio je “rezervni filter koji se nikad ne menja”).
Informer objavljuje da su „italijanski stručnjaci dokazali da je Željko Mitrović u pravu“. Srpski je, pak, epidemiolog Zoran Radovanović rekao, nimalo optimistički, da nema nikakvih dokaza da je ova terapija efikasna. “Ozon ubija viruse van organizma, a ako ga ubacite u organizam, onda ubijate i organizam. Sve u svemu budalaština“, zaključio je Radovanović.
“Sve u svemu – nije budalaština”, zaključio je Mitrović i spustio privatni helikopter u kasarnu Vojske Srbije.
Patriotsko prolupavanje
I tu smo već duboko u postepidemijskoj fazi, obznanjenoj prolupavanjem kao svojevrsnim vidom trijumfa nad mrskim agresorom. Najglasniji je pulmolog, član Kriznog štaba Branimir Nestorović, čija se izjava, zbog nove aktuelnosti, prepričava („Ne mogu da verujem da se narod koji je preživeo sankcije, bombardovanje, svakojaka maltretiranja, uplaši najsmešnijeg virusa u istoriji čovečanstva, koji na Fejsbuku postoji. Apelujem na ljude da prestanu da veruju neproverenim informacijama“, kazao je Nestorović 26. februara ove godine).
Tu se, naravno, nije zaustavio, pa se oglasila grupa profesora Medicinskog fakulteta u Beogradu (Đorđe Alempijević, Aleksandar N. Nešković, Slobodan Savić i Srđan Milovanović, kao i penzionisana direktorka Evropskog centra za životnu sredinu i zdravlje Svetske zdravstvene organizacije Elizabet Paunović. Oni su se obratili Lekarskoj komori Srbije, “smatrajući da je lekar dužan da čuva ugled i dostojanstvo profesije i da je njegova etička obaveza da iskaže zabrinutost kada uoči neodgovarajuće ponašanje svojih kolega”.
Ima leka i lekara
Nestorović je u televizijskoj emisiji izneo neistinu, tvrdeći da do 2000. godine nije bilo nijedne pandemije „Ova tvrdnja takođe nije tačna. Naime, opštoj javnosti je uveliko poznato da je 1918. godine bila pandemija tzv. Španskog gripa koji je odneo, prema procenama, najmanje 20 miliona života. Opštoj javnosti je možda manje poznato da su u prethodnom veku zabeležene još dve pandemije: 1957-1958. godine pandemija Azijskog gripa, a 1968. godine pandemija izazvana virusom influence tipa A iz grupe H3N2. Dakle, činjenice o postojanju prethodnih pandemija, onih pre 2000. godine, moraju biti poznate doktoru medicine, posebno kada u vezi sa tim činjenicama daje informacije medicinskim laicima i istupa u javnosti“, obraćaju se profesori Komori.
LKS konstatuje, ne prozivajući članove poimence: “Kada se pojavljuju u medijskom prostoru, lekari treba uvek da imaju na umu da su pre svega lekari i da moraju da podržavaju vrednosti, norme i integritet medicinske struke, da svoje medicinske savete ograniče na oblasti svoje stručnosti i da jasno razlikuju granice medicinskog znanja gde je to potrebno“, stoji u dopisu.
Najbolji teniser sveta Novak Đoković bio je na temu vakcinisanja, originalan kao u “čuvanju svetinja” u Crnoj Gori: “Ja prvi nisam za te vakcine, nisam pristalica toga da moram da se vakcinišem da bih putovao. Ako to bude bilo pravilo i zakon, šta će onda biti. Moram da odlučim da li ću se podvrgnuti tome ili ne. Trenutno stojim pri ovome sada, da li će se promeniti, ne znam, ali utiče direktno na moj posao”, kazao je Đoković.
Tako je, očekivano, svako radio svoj posao, ili se, u dokolici, koristeći snažnu intuiciju, bavio tuđim. Da se ne izneveri tradicija.
Stara i nova stratišta
Aleksandar Vučić obišao je spomen-obeležje ubijenim Srbima, žrtvama ustaškog terora, u Sremskoj Mitrovici. “Ne smemo i nikada nećemo zaboraviti ni Donju Gradinu, Jasenovac, Sremsku Mitrovicu, nijedan logor, malj, nož ili metak, nijednu grobnicu niti zločin prema srpskom narodu”, poručio Vučić u obraćanju u Spomen parku u Sremskoj Mitrovici, povodom Dana sećanja na žrtve ustaškog koncentracionog logora Jasenovac u Drugom svetskom ratu.
Vučić je rekao i to da “nećemo zaboraviti nijedno ime onih koji su sprovodili politiku isterebljenja srpskog naroda”.
“U našim školama, udžbenicima o ovom mestu se malo zna. Ne uči se dovoljno ni o Jasenovcu, ali ni o Beogradu, Šumadiji, Novom Sadu, istoku, zapadu Srbije… Kako onda mislimo da oni koji su pripadnici naroda koji je počinio zverstva imaju drugačiji odnos prema onome što se desilo”, kazao je Vučić.
Treba pamtiti zločine, bilo je mnogo nevinih žrtava.
Na dan kada će ovaj napis biti na Remarkeru, 27. aprila, srpske snage bezbednosti su pre 21 godinu ubile oko 300 albanskih civila u selima Meja i Korenica u opštini Đakovica. Nepuna dva meseca od početka intervencije NATO u SR Jugoslaviji sa Kosova je prognano više od 780.000 Albanaca.
I to se ne sme zaboraviti.
Podeli sa prijateljima


