Pisma iz Amerike
Iz poraza u poraz do konačne pobjede?
Kada osjetim nostalgiju za mjestima i predjelima odakle dolazim, najčešće posežem za kompozicijom Ibrahim Maalouf-a – Beirut. Sve ono sto čine moja sjećanja na krajeve koji su činili zemlju koja se zvala Jugoslavija ili kraj koji mnogi s ponosom zovu Balkan, a koje ja smatram neodvojim dijelom mog bića, nalazim u slikama videa koji nadopunjuje njegovu muziku.
Video slika prostor sačinjen od povremenih mogućnosti i mnogobrojnih propuštenih prilika u kojem se odvija život na ivici izdržljivosti. Upravo u takvim okolnostima život cvjeta u svoj svojoj nepredvidivosti. Prepoznajem raznolikost ljudi, kultura, vjera, snova i shvatanja života, zgusnutih na malom prostoru. Zato mnogi traže više mjesta za sebe na račun onih drugih. Posmatram ljude u kafeima koji, na prvi pogled besciljno, sjede satima ispijajući čaj ili kafu. Osjećam miris istočnjačkih peciva iz malih pekarskih radnji. Vidim kuće razbacane po brdima bez ikakvog plana i reda. Saobraćajnu gužvu koja me je uvjek nervirala ublažava miris (mog) mora i redovi palmi sa obje strane promenade. Noćni život zove na produženu mladost jer dan zapravo ne nudi mnogo dobroga.
Ali, vidim i kuće izrešetane mecima, oronule zgrade probodene granatama, ruševine koje su ljudi napustili u brzini. Prepoznajem ljude izmrcvarene od straha i umorne od pokušaja. Gledam mlade ljude koji žele drugačiji život i pravu šansu jer su smoreni od ponavljanja istorije.
Nije slučajno da muziku Ibrahim Maalouf-a slušam fanatično posljednjih nedjelja. Nekako mi ona ide dobro sa izazovima ovog trenutka. On me podsjeća da su narodi koji ne uče iz svoje prošlosti osuđeni da im se istorija ponavlja.
Na početku COVID pandemije koja je zapadni svijet iznenadila zbog njegove ušuškanosti u udobnost i sigurnost, bio sam sklon da sa dozom odmenosti i pomalo prezira gledam na Amerikance koji se sa ovakvom životnom situacijom suočavaju po prvi put. Zaboga, mi smo to prošli najmanje nekoliko puta. Prvo bijaše raspad Jugoslavije i krvavi bratoubilački rat. Bijaše etničko čišćenje, masakri i genocid u Srebrenici. Uporedo sa tim, prođosmo kroz sankcije i imasmo privilegiju da doživimo jednu od najvećih inflacija u ljudskoj istoriji (drugu najveću, bolje rečeno). Rat na Kosovu, krunisan bombardovanjem 1999. godine, učinio je sagu o raspadu Jugoslavije konačnom.
Onaj ko prođe sve ovo, razmišljao sam, nema čega više da se plaši. Osjećao sam se kao veteran u poređenju sa mojim komšijama, kolegama, građanima Bostona čija imena ne pamtim a koji sa nevjericom pričaju o uskraćivanju njihove slobode, lažnim informacijama, izgubljenom poslu, ekonomskim problemima, dugovima i neizvjesnosti. Zvuči poznato, zar ne?
Ali moje uživanje u bogatom iskustvu gubitnika je trajalo kratko. Zapravo, to me je natjeralo da se još jednom, zapitam zašto su neki narodi, ili bolje rečeno države, neki sistemi, neuspješni, dok drugi uspjevaju da izađu iz problema još bolji i jači?
Institucije to sam ja, ili institucije to smo mi?
Prije nekoliko godina, profesor ekonomije sa Instituta za tehnologiju u Masačusetsu (MIT) Daron Acemoglu i profesor političkih nauka sa Harvarda James A. Robinson su objavili jednu interesantnu knjigu – “Zašto nacije propadaju”. http://whynationsfail.com/
Oni tvrde da je jedan od glavnih činioca koji odvaja uspješne od neuspješnih sistema način na koji funkcionišu institucije. Nacije koje su uspjele da razviju samostalne institucije koje su otvorene za učešće građana (inclusive) postaju održive i uspješne. Oni sistemi koji su razvili svoje institucije na principu “oduzimanja prava” (extractive) i koncentrisanja moći i mogućnosti u okviru manje grupe ljudi su dugoročno osuđeni na neuspjeh, iako u jednom momentu ti sistemi mogu da se pokažu kao uspješni.
Korporativni politički sistem, sa “šefom” na čelu koji u krugu najbližih saradnika donosi odluke koje se sprovode kroz strogi komandni sistem odgovornosti može da impresionira ili bude efikasan u doba izuzetnih kriza, ali ne može da osigura razvoj, inovacije i potrebnu prilagodljivost kako bi sistem odgovorio na zahtjeve iznutra i spolja.
Knjiga analizira veći broj država koje su ili propadale, ili su izlazile iz kriza ojačane, ili su bile sposobne da se brzo oporave. Autori analiziraju preraspodjelu dobara i političke moći, kao i njihovu kontrolu u sistemima koji su otvoreni i onima sa skoncentrisanom političkom i ekonomskom kontrolom. Oni ističu ulogu revolucije kao sredstva preraspodjele moći, dobara i izgradnje novih institucija, tvrdeći da otvoreni sistemi u trenucima krize sami vrše preraspodjelu društvene vrijednosti kako bi povećali učešće građana i izbjegli revoluciju.
Autori postavljaju i pitanje šta će se dogoditi sa Kinom ukoliko ne dođe do transformacije njenih institucija i da li će postojeći sistem koji nije izgrađen na principu učešća građana moći da održi željenu dinamiku razvoja.
Možda ovo nekom liči na još jednu knjigu koja treba da potvrdi superiornost parlamentarne demokratije u odnosu na druge oblike političkih sistema. Ipak, postoje istorijska iskustva i jasna pravila kako se gradi ustrojstvo koje se ne zasniva na načelu “institucije to sam ja i moja partija”, već na drugačijoj distribuciji moći. Izazov svakog sistema je kako ograničiti onoga koji je na vlasti i za sada ne postoji bolji model od podjele moći.
Nije važno koliko su lideri na vlasti ako je njihova vlast nesputana. Dovoljno je malo vremena da se sistem uruši. Demokratija ne može da spriječi vlastodršce da dođu na vlast, jer je ona po svojoj prirodi otvorena. Ali, ako nema kontrole, oni će lako rastočiti principe demokratije.
Pogledajmo samo šta se dešava u državama regiona (interesantno, ne samo onim van EU) gdje je parlament sveden na dekor, a sudstvo na izvršioca naredbi izvršne vlasti. Izvršna vlast postaje neprikosnovena i neograničena. Njena volja se pretače u zakone, a zakoni to sam ja, zar ne? Absurdno je, ali istinito, da Evropska Unija igra ulogu promotera vladavine prava jer većina učesnika u političkom životu nema iskrenu zelju da formira jake i nezavisne institucije.
Kada se dijeli kolač, treba biti slobodan da bi tražio svoj dio
Amerika danas je možda najbolji primjer, tj. živi eksperiment, sistema gdje se odvija borba između izvršne vlasti oličene u predsjedniku Trampu i zakonodavne vlasti predstavljene u američkom Kongresu. Želja onih na vlasti da sistem stave pod svoju kontrolu “kako bi bio mnogo efikasniji” je prisutna svuda, pa i u Americi, ali je razlika u tome da li postoji snažna brana toj želji. Kongres je tu da kontroliše predsjednika, a ne da ispunjava njegove želje.
Američki izraz za podjelu vlasti je “kontrola i ravnoteža” (checks and balances) i možda on najbolje odražava suštinu koncepta ograničene moći. Vlast se može držati u ravnoteži jedino ako je kontrolisana od drugih učesnika u političkom procesu.

Najvažniju ulogu u ovoj igri međusobne kontrole igra parlament. U nekim drugim tekstovima govorićemo o podjeli vlasti između federalne, regionalne i lokalne uprave, što dodatno ograničava moć predsjednika.
Da bi se izvršna vlast nadgledala, u parlamentu treba da se nalaze predstavnici građana, a ne isključivi zastupnici partija. Kao što moj prijatelj, profesor na Boston College-u, Saša Tomić, govori, prave političke promjene će se dogoditi onog trenutka kad se kod nas uvede princip direktnog predstavljanja. U tom slučaju, slično kao u Americi, glasalo bi se za poslanike, a ne za partije. Partije ne bi bile vlasnik poslaničkih mjesta i ne bi mogle da vrše politički inžinjering u parlamentima. Zastupnici bi bili slobodniji da govore ono što stvarno misle jer njihova sudbina bi zavisila od građana koji su ga birali, a ne od volje njihovog lidera.
Biti predstavnik ili senator u Kongresu znači biti jednak predsjedniku jer te je, isto kao i njega, narod direktno birao na izborima. Pripadnost jednoj partiji ne znači slijepu poslušnost. Više od poslušnosti se poštuje lični integritet onih koji su u politici. Zato se dešava da u istoj partiji postoje razlike, pa demokrate ili republikanci glasaju jedni za druge u zavisnosti od teme o kojoj se raspravlja.
Ovo ne znači da ne postoji partijska politika ili pozicija u odnosu na neko pitanje. Medjutim, glasanje u skladu sa politikom partije je najčešće rezultat političkog ubijeđenja a ne (jedino) jeftine kalkulacije. Čak i sada kada mnogi govore da se među republikancima razvija mnogima neobjašnjiva odanost Trampu, moguće je vidjeti kako je sloboda poslanika može biti jača od partijske discipline.
Moja politička ubeđenja nemaju mnogo zajedničkog sa Mitt Romney-em, bivšim američkim predsjedničkim kandidatom, poznatim po svojem konzervativizmu. Naši putevi su se na neki čudan nacin ukrstili jer je on živio u istom mjestu gdje se ja sada nalazim. Zahvaljujući njegovoj inicijativi naš grad je dugo bio “suv” – prodavanje i točenje alkohola je bilo zabranjeno, ali to je za neku drugu priču.
Ipak, ne mogu da ne gajim poštovanje za njegov politički integritet jer je nedavno, u toku rasprave o smjeni predsjednika Trampa, kao jedan od republikanskih senatora glasao protiv Trampa, vođen svojom savješću, a ne partijskom disciplinom. Sličan je bio primjer John McCain-a bivšeg američkog senatora iz Arizone, koji je, iako republikanac, do kraja svog života bio ljuti politički protivnik sadašnjeg američkog predsjednika.
Razlike u mišljenjima u okviru istog partijskog bloka i njihovo slobodno izražavanje nekada jeste izvor trvenja, ali je pojava koja odražava dinamiku američkog političkog sistema.
Ko je stariji partija ili građani?
Princip direktnog predstavljanja nije se primao u našim krajevima. Valjda mu politička klima ne odgovara. Velika partijska zagrijavanja, zagađenost državnog prostora koji ne mogu da provetre ni, ponekad, snažni politički vjetrovi očigledno ne gode ovom modelu.
U Srbiji je živio vrlo kratko jer je promovisan na pogrešan način i u pogrešno vrijeme tokom vladavine Slobodana Miloševića. Predsjednici opština u Crnoj Gori su se u jednom momentu birali na opštim izborima. Dobra ideja, ali se od nje brzo odustalo, zato što svako glasanje nosi dozu nesigurnosti bez obzira koliko je sistem učinio da osigura pobjedu poželjnog kandidata. Osim toga, čak i “tvoji kandidati” kada su izabrani na ovaj način počinju da se jogune jer se osjećaju osnaženi glasovima građana.
Koliko je meni poznato, nigdje u regionu ne prepoznajem, niti kod vlasti, a ni u opoziciji želju da se sistem partijske kontrole poslanika promijeni. Ni jedni, ni drugi ne vide problem u potpunoj vlasti nad mandatima. Takvo ponašanje proističe i od našeg razumjevanja da je politički (partijski) sistem djelotvoran jedino ako je potpuno jedinstven, da ne kažem jednouman. Po ovakvom shvatanju sistem je efikasan ako je razlika u mišljenjima svedena na minimum, a glasovi kritike na statističku grešku. Jedino ako sve oči gledaju u jednu tačku, a sve glave misle na isti način, može se stići do željenog cilja.
Zar principi kojim se vodi (velika) većina onih koji kreiraju politički ambijent u regionu, bez obzira da li dolaze s desna ili lijeva, da li su “naši ili njihovi”, “moji ili tvoji” ne potvrđuju tezu iz knjige Zašto nacije propadaju?
Na drugoj strani, u Americi preovlađuje razmišljanje da je za demokratiju, a samim tim i državu, najbolje kada izvršna vlast – predsjednik, i zakonodavna vlast – Kongres, nijesu pod kontrolom iste partije. Tačno je da treba više vremena za odluke. Vladajuća administracija često se osjeća nezadovoljno, pa i bijesno, jer ne može da dobije sve sto želi, ali je politički prostor otvoren za javnu debatu, sučeljavanje mišljenja i promovisanje različitih ideja i projekata.
Kreativnost i inovacije se rađaju u sistemima koji nijesu samo spremni da tolerišu, već i da promovišu različita razmišljanja. Rijetko se ovo može vidjeti na našim prostorima.
Zato znam odgovor na pitanje ko će se oporaviti (možda ne brzo i sigurno ne lako) posle ove krize, a ko će se i dalje mučiti da izađe na kraj sa samim sobom.
Lead foto: Joshua Earle, Unsplash
Podeli sa prijateljima



