Budućnost u samoobmani
Dve najjače stranke, dakle, imaju kao nosioce liste učesnike u ratovima Srbije protiv suseda, eksponente ratne politike Srbije, a ornamentalni detalji njihovog mirnodopskog nadmetanja, poslužiće i ovoga puta inaćenju i suludom tumačenju tobožnje nevinosti Srba, njihovih žrtava, te epskim momentima odbrane ognjišta i furuna. Onima sa upitnom poslovnom sposobnošću dovoljno za zaokruživanje iza paravana.
Ozbiljno upozorenje stiglo je prošle nedelje iz Vašingtona: Parlamentarni komitet za spoljne poslove SAD upozorio je Srbiju na to da ratni zločinci ne treba da budu kandidati za poslanike na predstojećim izborima. Suštinski, niko se u Srbiji neće zabrinuti zbog pisma iz Amerike (šta li su dosad čekali); suočenje s prošlošću i suđenja za ratne zločine poodavno nisu na predizbornim agendama stranaka, budući da većinska Srbija podrazumeva vlastitu nevinost za hegemonistički nasrtaj na Hrvatsku, kadrove i logistiku za genocid i logore u Bosni, ubistva civila, progon i etničko čišćenje na Kosovu, šenlučenje državnih banditskih skupina i pomoć koju im je pružala Srbija u nameri da iscrta nove granice.
Nisu zločini za optimističke predizborne slogane i spotove, o njihovom zaboravu odlučuju, između ostalih, zapovednik najmoćnije stranke Aleksandar Vučić i bivši portparol Miloševićeve stranke Ivica Dačić, a kreativni izvršioci sa terena znaju da će naplatiti svoj monstruozni heroizam snajperskih hitaca u decu, silovanja, ubistava civila, uništavanje svega uništivog i pljačke svega što se može poneti ili natovariti.
Zlikovac pod zaštitom predsednika
Američko upozorenje malo kasni, budući da je još početkom marta proglašena lista Srpske radikalne stranke koju predvodi zločinac Vojislav Šešelj i na kojoj su Vjerica Radeta i Petar Jojić čije izručenje traži Mehanizam za međunarodne krivične sudove u Hagu. Radeta i Jojić terete se za to da su ucenjivali svedoke u procesu protiv Vojislava Šešelja, odnosno zastrašivali ih sa ciljem da promene iskaz u njegovu korist. Šešelja je, pak, Žalbeno veće Mehanizma za međunarodne krivične sudove, koji je nasledio postupke Haškog tribunala, osudilo na kaznu od deset godina zatvora za podsticanje progona, deportacije i prisilno raseljavanje Hrvata u vojvođanskom selu Hrtkovci, 1992. godine.
U slučaju najmoćnijeg zlikovca sa domaće političke scene presuda Haškog tribunala nije značila i oduzimanje poslaničkog mandata – podrazumevala je zaštitu predsednika Srbije Aleksandra Vučića i mogućnost da se kandiduje za predstojeće izbore, štaviše da izborna lista nosi njegovo ime.
Dvanaesto mesto na kandidatskoj listi radikala pripalo je penzionisanom generalu Božidaru Deliću, oficiru u čijoj je zoni odgovornosti na Kosovu Vojska Srbije ubila 2100 albanskih civila, a 450 osoba vodi se kao nestalo. Reč je o području koje obuhvata prizrensku opštine, zatim Dragaš, Suvu Reku i Đakovicu. Tokom svedočenja u postupku protiv Nikole Šainovića proglašen je pred Haškim tribunalom za nekredibilnog svedoka koji umanjuje odgovornost Vojske. Često je govorio da je znao sve šta se dešava u njegovoj zoni odgovornosti i da je isključivo on odgovoran za postupke svakog svog vojnika i starešine. Međutim, nije ispitan pred ovdašnjim Tužilaštvom za ratne zločine Srbije o okolnostima zločina počinjenih u selima Celine, Bela Crkva, Mala i Velika Kruša ili Landovica, kaže Ivana Žanić iz Fonda za humanitarno pravo (Danas).
Ostaje da mu verujemo dok se junači ubistvima civila.
Mirnodopski zločini Šešeljeve kamarile
A sada iznenađenje za slabije informisane, odnosno zaboravne; Vjerica Radeta je peta na listi, Jojić je dospeo na jedanaesto, a na neobično visokom trećem mestu je Ljiljana Mihajlović. Možda se neko seća kao Ljiljane Mioković, bila je Šešeljeva stranačka sekretarica, zaposlena u zemunskom Poslovnom prostoru; živi u stanu Ivana Barbalića, u Ulici Radiča Petrovića, na poznatoj zemunskoj adresi, sa koje su, u vreme vlasti radikala, i uz učešće bivšeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića i sadašnjeg Aleksandra Vučića, stranački aktivisti izbacili Ivana Barbalića, njegovu majku i šestogodišnjeg sina. Barbalićev greh je jedino to što je Hrvat, sasvim dovoljno za prakticiranje raspojasanog zemunskog fašizma. Šešelj je rekao da “mali ustaša neće ići u srpsku školu”, a Aleksandar Vučić je, tokom sprečavanja sudskih izvršitelja da sprovedu privremenu meru – ima li čega logičnijeg – nosio transparent sa porukom “Nećemo ustaše u Zemunu!” Radikali su opljačkali stan, uništili fotografije i porodične uspomene, odneli meso iz zamrzivača…
Ljiljana Mioković postala je Mihajlović, udavši se za Opriređivača Šešeljevih knjiga Ognjena Mihajlovića. I u prošlom sazivu bila je poslanica, kao vlasništvo prijavila je stan u kojem je nekada, 1997, živeo Ivan Barbalić. Nije (autoru ovog teksta) odgovorila na pitanje “Kakav je osećaj živeti 20 godina u tuđem stanu?”. Davno bilo (2017).
Ivan Barbalić pravdu traži u Strazburu, radikali, gotovo je izvesno, ulaze u Skupštinu.
Dve najjače stranke, dakle, imaju kao nosioce liste učesnike u ratovima Srbije protiv suseda, eksponente ratne politike Srbije, a ornamentalni detalji njihovog mirnodopskog nadmetanja poslužiće i ovoga puta inaćenju i suludom tumačenju tobožnje nevinosti Srba, njihovog stradalništva, te epskim momentima odbrane ognjišta i furuna. Onima sa upitnom poslovnom sposobnošću dovoljno za zaokruživanje iza paravana.
Zločinac brani kolegu ubicu
Ne daju se ni mladi lavovi, od kojih je jedan dobro izgladneo, pozivajući strogim postom na slogu i koješta. I predsednik Dveri Boško Obradović solidno je ideološki potkovan, videćemo u njegovom spisku respektabilnih Srpkinja i Srba, ali i u istorijskim spektaklima njegove izdavačke kuće Catena Mundi (General Mladić i Vojska RS, Bojan Dimitrijević, Hronika nemoguće države, Nenad Kecmanović), gotovo da se čuje unisona predizborna odbrana nacije. Lažima, falsifikatima, besramnim izmišljotinama, slavljenjem zločinaca i njihovih pohoda, jer bi malo istine, podrazumevalo i to da su Srbi kolektivno odgovorni.
“Odbacujem sve presude Haškog tribunala kao nepravedne i smatram da je Ratko Mladić srpski heroj i jedan od osnivača Republike Srpske, kao jedne od najvećih pobeda srpskog naroda u poslednjih sto godina. I Radovan Karadžić i Ratko Mladić su veliki srpski junaci i ljudi koji su utkali sebe u odbranu srpskog naroda, kako nam se ne bi ponovio genocid iz Prvog i Drugog svetskog rata za koji niko nikada nije odgovara“.
Ovo je izustio Boško Obradović. Bio je, koliko znamo, sit. Srbin od kalibra.
Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, najavljuje kandidaturu, poslednje su vesti da sakuplja potpise za svoju listu, s obzirom na to da su, valjda, ostala mesta za zlikovce popunjena. Nema mesta za personifikaciju srpskog pohoda u Hrvatskoj, po nalogu Slobodana Miloševića i operativnim instrukcijama vrha srbijanske Državne bezbednosti. Skoro pa žalosno.
Gde će knindža
Ovaj ratni zločinac, osuđen za ubistvo civila, ima skromno političko iskustvo (nikakvo), pokušao je da postane predsednik Srbije decembra 1992, ali ga je razumelo tek 28.010 birača.
Odrobijao je svoje u Splitu i Lepoglavi, ali za verbalni zločin neće odgovarati. Dočekao ga je na granici sa Hrvatskom službeni automobil Vlade Srbije, dobio je stan, jer Srbija i dalje brine o zločinačkom kontinuitetu. Politički je istrčao odmah, zatražio aboliciju za ubice predsednika Vlade Srbije Zorana Đinđića Milorada Ulemeka Legiju i Zvezdana Jovanovića. Patetično, mučki, zverski: “Zvezdan je bio na nekim mojim kursevima. On je skroman i častan policajac od ubeđenja i siguran sam da nikad ništa nepošteno ne bi uradio. Ako je išta uradio, onda je to učinio iz ubeđenja. Zvezdan je za mene heroj! Smatram da je krajnje vreme da posle 16-17 godina njih dvojica budu pušteni na slobodu. To su naši heroji. Oni su se borili i protiv Šiptara, ustaša, balija i protiv NATO! Zaslužuju da im to ne bude otežavajuća okolnost. To je sramota!”
A iz Bosne nam je stigao Svetislav Andrić, sada potpredsednik opštine Novi Beograd (predsednik je Aleksandar Šapić), ratni zapovednik Birčanske brigade Vojske Republike Srpske i načelnik Štaba Drinskog korpusa. Protiv njega je Fond za humanitarno pravo još 2018. podneo krivičnu prijavu za ratne zločine. Prema navodima u njoj, Andrić je 28. maja 1992, dakle, na samom početku rata u BiH, “naredio ‘iseljavanje’” bošnjačkog stanovništva iz Zvornika. Potom je naredio i osnivanje logora Sušica u Vlasenici (BiH). “Logor je postojao sve do 30. septembra 1992. godine i u tom periodu su zatočenici boravili u nehumanim uslovima – spavali su na betonu, dobijali su jedan obrok dnevno i nisu imali osnovne higijenske uslove za život. Većina ih je svakodnevno prebijana, žene koje su bile zatvorene u logoru su silovane, a oko 160 zatočenika je ubijeno”, navodi Fond u svojoj prijavi.
Andrića ova NVO optužuje i za spaljivanje sela Gobelje kod Vlasenice.
Ubijajte i palite
Penzionisani general Vojske Momir Stojanović, bivši predsednik skupštinskog Odbora za odbranu i bezbednost, u vreme dok je bio u vladajućoj SRS, predvodi lokalnu listu “Iskreno za Niš”. Kao oficir bezbednosti Prištinskog korpusa učesnik je akcije u kojoj je izvršen najmasovniji zločin na Kosovu, masakr u selu Meja. “U selu Meja, nedaleko od Đakovice, kod seoske osnovne škole, pripadnici srpskih snaga su iz kolone izvodili muškarce, a ženama, deci i starijima su, posle pljačke novca i nakita, naređivali da nastave put u Albaniju. Izdvojene muškarce starosti od 14 do 80 godina su okupljali na livadi koja se nalazila pored puta. Izdvojeno je više od 250 muškaraca koji su potom na nepoznatoj/nekoliko lokacija ubijeni. Posmrtni ostaci njih 249 su pronađeni 2001. godine u masovnoj grobnici u Batajnici”, konstatuje u svom saopštenju Fond za humanitarno pravo.
Nakon svedočenja protiv Stojanovića, tokom kojeg mu je svedok pripisao naređenje da se pobije “najmanje sto glava” i selo spali, te crvene Interpolove poternice za njim, nema epiloga; navodno je ispitivan u Tužilaštvu, ali je slobodan čovek – može da učestvuje i u političkom životu. Boriće se, tvrdi, protiv ulaska u NATO, ulaska migranata u Srbiju, nezavisnosti Kosova i prodaje infrastrukture strancima. Ko bi posumnjao.
Balkanski krug kamom
Tako Srbija, ponosno i nedužno, predizborno zaokružuje svoje ratne pohode: počeo je Kapetan Dragan i, sve je prilika, njegove su knindže neopravdano zaboravljene. Obuka specijalaca, oklopni voz koji ide “mimo šina”, delije sa severa koje, nacionalno svesne, idu u plljačkaško-koljačku avanturu. Mnogi bi oslobodili atentatore na Zorana Đinđića, ali ne bi baš javno i ne bi svi da to čini Vasiljković. I ne bi, oni stariji, da se podsećaju epopeje “odbrane Jugoslavije” po Kninskoj krajini.
Andrić pokriva Bosnu i Hercegovinu, junačenje silovatelja i progonitelja, etničkih čistača i kartografa na terenu, a Momir Stojanović zatvara krug na Kosovu.
Za finiš kampanje se, valjda, pripremaju major sa Ovčare Veselin Šljivančanin, vešt na tribinama i u drugim SNS patriotskim nastupima, i Nebojša Pavković koji će u par intervjua prepričati sve tomove svojih kosovskih dnevnika, štampanih o državnom trošku. Neće nas podsetiti na masakre i progone. A Srbija ne želi da pamti, birači neće da budu saučesnici.
Ostaje pitanje da li su zločinci dostojno i srazmerno zastupljeni na izbornim listama i da li će Skupština Srbije biti autentični izraz volje poslovno sposobnih građana. Neće, premalo je osuđenih i optuženih na stranačkim listama. Treba stoga računati na zločince u senci. Iz komšiluka.
Oni dosad nisu izgubili.
I na zaborav, na laž i samoobmanu. To je budućnost Srbije.
Lead foto: ICTY
Podeli sa prijateljima


