Neobično voće – priča o rasizmu u Americi

Vesko GarčevićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Pisma iz Amerike

Drveće na jugu neobično voće krasi

Krv njihovo lišće i korijen kvasi

Povjetarac juga crna tijela njiše

Neobični plodovi na topoli vise

Gomila koja linčuje ima stotine glava ali nema mozga — Benjamin Franklin

Opijam se molovima pjesme Neobično voće (Strange Fruit) i glasom Billie Holiday koja je ove stihove učinila svjetski poznatim. Pjesmu, čiju sam prvu strofu neuspješno prepjevao, napisao je američki pisac i borac protiv rasizma Abel Meeropol.

U Indijani su 1930. godine od strane bijele gomile zbog njihove navodne umiješanosti u ubistvo jednog bijelca linčovana dva mladića. Njihova krivica je bila u tome što su bili crni. Ova priča je duboko potresla Abela. Bol i revolt je pretočio u pjesmu koja je postala simbol crnačkog stradanja. Laura Duncan, američka pjevačica, i Meeropol su je prvi put izveli u Medison Skver Gardenu 1938.

Abel Meeropol je ostavio još jedan trag iza sebe. Njegov učenik je bio poznati američki pisac i aktivista za ljudska prava James Baldwin, lični prijatelj Martin Luter King-a, Malcolm X-a i Medgar Evers-a, vođa Pokreta za građanska prava u Americi, ubijenih tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. Dokumentarni film, Ja nijesam tvoj crnja (I’m not Your Negro), koji govori o životu James Baldwin-a, jedan je od najboljih filmova o rasnoj diskriminaciji u Americi snimljen posljednjih godina.

Cijela jabuka ili podijeljena jabuka?

Amerika je podijeljeno društvo. Podijeljena je kao i svako drugo demokratsko društvo jer su jedino totalitarna društva potpuno jedinstvena. Samo u nedemokratskim režimima “svi ljudi misle isto“ jer ne smiju drugačije.

Ona je konzervativna i liberalna istovremeno. Ona je Njujork ili Sijetl, ali i Šarlotsvil ili Sjeverna Dakota. Ona je tehnološki napredna i veoma ruralna. Osvaja sajber svijet i svemir, društvenim mrežama mijenja naše navike, a ljudi u SAD i dalje koriste klima uređaje iz šezdesetih. U očima mnogih ona je Sex and the city ili Saturday Night Live, ali je zapravo religiozna i konzervativna, opasana “biblijskim pojasom” (Biblijski pojas /Bible belt je region u Americi koje čini 18 američkih država).

Podsjeća me na okean konzervativizma iz kojeg izranjaju ostrva liberalizma. Ipak, ta ostrva su tako privlačna, otvorena i zrače optimizmom da smo spremni da zaboravimo ono što ih okružuje. Kao što želimo da ne vidimo ono što se skriva duboko u vodi, u području nesvjesnog, prekriveno slojevima “političke korektnosti” i naučene uljudnosti. Ono što mnogi ne žele da priznaju da postoji, iako ga duboko nose u sebi.

Crno je moja omiljena boja — Bernard Malamud

Konačno, Amerika je podjeljena i oko razumjevanja razloga i posledica građanskog rata koji je doveo do ukidanja ropstva, iako to nije bio razlog za njegov početak. Rasizam svoje korijene ima i u frustraciji, nezadovoljstvu i želji za osvetom nakon izgubljenog rata, ali ne osvetom prema pobjednicima sa sjevera već prema bivšim robovima koji su postali slobodni ljudi.

Ovih dana se govore o sistemskom rasizmu u Americi ili ga zovu strukturalni rasizam, ali bih ga možda nazvao identitetski rasizam, duboko povezan sa spoznajom Amerike i njenih poželjnih karakteristika koju dijeli određeni (ali veliki) broj bijelih Amerikanaca. U njihovim očima, Amerika je bijela, evangelistička, duboko tradicionalna i identitetski, rasno, pa i klasno, odvojena od “crnog dijela” nacije. Crnci su strano tijelo i opasnost ovakvoj Americi jer ne pripadaju idealu kojem su težili oni koji su stvarali prve “bijele kolonije” na “novom kontinentu”.

Ovakav identitet je, po njima, ugrađen u korijene države koju su stvorili bijeli iseljenici, vjerski konzervativci – puritanci i kvekeri – protjerani iz Velike Britanije u 17. i 18. vijeku. Kada je brod Mayflower, 1620. godine doveo prve puritance u Plimut, gradić u Masačusetsu, oni nijesu sanjali multikulturnu, otvorenu i dinamičnu državu. Ona će nastati kasnije, u drugoj polovini 19. vijeka. Njihov cilj tada je bio da stvore društvo u kojem bi se živjelo po strogim pravilima vjere i običajima hrišćana (bijelih ljudi).

Bilo bi jednoumno prve evropske doseljenike okriviti za nastanak rasizma u Americi. On se možda začeo tada, ali je dobio svoju pravu formu tek sa razvojem robovlasničkog sistema. Robovlasništvo je samo produbilo spoznaju o sopstvenoj višoj vrijednosti.

Rasni entocentrizam sa elementima etnogenocida dominira u prva dva vijeka američke istorije, naročito na jugu. Etnogenocid je, kako ga je Raphael Lemkin definisao, sistematsko uništavanje kulture i identiteta određene grupe bez potpunog fizičkog uništavanja pripadnika te grupe (za razliku od genocida). Biti čist znači biti bijel.

Istinska razgradnja rasnog etnocentrizma je počela tek šezdesetih godina prošlog vijeka.

U mislima mnogih bijelaca, ne samo u prošlosti, već i danas, države na jugu su bolje odražavale ideju kojom su se vodili prvi kolonisti na američkom kontinentu. Sjever je tu ideju materijalizovao, profanisao i u mnogome obesmislio.

Američki identitet se promijenio vremenom i dobio je nove karakteristike. Ugradio je u sebe dimenziju otvorenog, dinamičnog društva; izgradio je mit slobodnog pojedinca koji stvara svoju budućnost; postao je mješavina kultura, jezika i rasa; osvajanjem (kultivisanjem) zapadnog dijela Amerike, industrijskim i tehnološkim napretkom s kraja 19. i početkom 20. vijeka, ugradio je u sebe vjerovanje u posebnost američke nacije i američkog sistema vrijednosti. To je ono zbog čega mnogi i danas dolaze u Ameriku, dok je mnogi upravo zbog toga gledaju poprijeko.

Američki identitet je postao kompleksan, ali je etnocentrizam i rasna netrpeljivost ostao dio njega. Za neke je to samo mrlja iz prošlosti, za druge je, na žalost, rasna superiornost ideja koja nadahnjuje. Srećom, za mnoge je to ideja koju treba obesmisliti i prevazići.

Rasizam je rijeka ponornica, koja se javlja povremeno da pokaže svoje pravo, agresivno lice. Ostatak vremena, duboko je ukopan u društvenu svijest, nevidljiv, ali ga svi osjećaju. On izbija tamo gdje se ne očekuje i pokazuje se u oblicima koje mu ne bi pripisao. Politički, ekonomski i društveni faktori omogućuju mu da se pokaže, kao što ga oni isto tako mogu sasjeći i staviti pod kontrolu.

Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj? — Branko Miljković

Šta se promijenilo u Americi od 1930?

Black Lives Matter Protest, DC, 1 jun 2020. Foto: Koshu Kunii

Black Lives Matter protest, DC, 1 jun 2020.
Foto: Koshu Kunii

U očima mnogih bjelaca napredak je velik i dovoljan. Za većinu Afro-Amerikanaca on je vidliv, ali nedovoljan.

Na žalost, brojke su neumoljive. Ako ste crne boje kože policija će mnogo češće da upotrebi oružje protiv vas. U 2018. godini, na svakih sto hiljada Afro-Amerikanaca, policija je uhapsila u prosjeku njih 750. Na sto hiljada bijelih Amerikanaca uhapšeno je, u prosjeku, 350. Istraživanje Američke unije za građanske slobode (the American Civil Liberties Union) je došlo do zaključka da Amerikanci crne boje kože imaju 3.7 puta veću šansu da ih uhapsi policija zbog posjedovanja marihuane u odnosu na njihove bijele sugrađane. Iako oni predstavljaju 13% američke populačije, 30% svih osuđenih zatvorenika u Americi su Afro-Amerikanci. Slične su brojke i kada je u pitanju broj ubijenih u akcijama policije.

Mnogi porede sadašnje nemire sa rasnim sukobima u SAD tokom šezdesetih, kada je ubijen Martin Luter King. To je bilo turbulentno vrijeme, doba velikih političkih i kulturoloških promjena koje u otvorile vrata za boljitak koji je uslijedio narednih decenija.

Posle velike političke borbe, Kongres je uspio da izglasa Zakon o građanskim slobodama 1964, koji je značio prekretnicu u pravima Amerikanaca crne boje kože. Američki predsjednik iz Teksasa (sa juga – kakva simbolika), Lyndon B. Johnson, je branio predlog zakona pozivajući se na hrišćansko-judejski identitet Amerike i jednakost svih ljudi pred Bogom. On je znao kako da identitetsko pitanje tako blisko konzervativnoj Americi iskoristi za promociju ljudskih prava.

Da li će se nešto slično dogoditi i sada, teško je reći. Kao što govore aktivisti za ljudska prava – ova borba je maraton, a ne trka na kratke staze.

Protesti zbog rasne diskriminacije su česti u Americi. Samo u posljednje tri decenije bilo je više talasa sličnih ovom. Razlozi za to su uvjek isti, ali je intenzitet revolta drugačiji.

Zašto je sada otpor tako masovan, dugotrajan i intenzivniji nego ranije? Jednostavno, politička, društvena, a zbog COVID-a i ekonomska klima je drukčija, a drukčiji je i odnos vladajuće administracije.

Protesta je bilo i dok je Obama bio predsjednik. Ipak, tada je američki predsjednik tražio da se smire strasti i radio na tome da se prevaziđu podjele.

Predsjednik Trump ima potpuno drugačiji pristup. On ne dovodi proteste direktno u vezu sa rasizmom jer ne želi da prizna bijeli rasizam. Za njega su protesti, prije svega, proizvod ekonomske krize izazvane pandemijom i govora mržnje koji obje strane šire. Njega Amerikanci crne boje kože slabo zanimaju jer na njihove glasove ne računa.

Protesti nijesu mogli doći u zategnutijem političkom trenutku. Pošto je ovo godina izbora, kada predsjednik Trump govori, dok drži Bibliju u ruci ili prijeti da će vojsku izvjesti na ulice, on se obraća svojim biračima prije svega. Njega ne interesuje kako da prevaziđe podjele, već kako da učvrsti podršku kod njegovog biračkog tijela.

Evropa – drugačija samo na prvi pogled

One koje bi da likuju zbog ovoga što se dešava u Americi bih podsjetio na korijene evropskog endemskog nacionalizma i mržnje prema Jevrejima. Odnos prema drugima na starom kontinentu se možda ne pokazuje kroz odnos prema boji kože (iako je to sve prisutnije) jer ne postoji jako istorijsko iskustvo u tom pogledu. Međutim, pitanja nacionalnog identiteta, religije i hrišćanskih vrijednosti, sada kada “nas zapljuskuje talas muslimanskih izbjeglica i Evropa se islamizuje” je u centru pažnje ne samo evropskih populista, nacionalista i šovinista.

Antisemitizam je jos mračnija evropska priča. On je živ i sličan je američkom rasizmu. Razlika je samo u tome što je je istorijsko sjećanje svježije pa je društvena tolerancija na njega manja, te stoga mora da se drži duboko u društvenoj podsvjesti.

Šta je to evropski identitet? Može li se on svjesti samo na hrišćanske vrijednosti ili je on nešto mnogo više? Da li je i Evropa sačinjena od ostrva liberalizma okruženih morem populizma i nacionalizma?

Zagrli me ako mi vjeruješ!

Mali društveni eksperiment sproveden prije nekoliko godina govori kako većina i ne osjeća društveno ugrađenu diskriminaciju u sebi. U gradu, na prometnoj ulici, stajala su naizmjenično dva mladića. Jedan je bio bijelac, drugi je bio crne boje kože. Oba su nosila povez preko očiju i imala isti natpis ispred sebe: “Ja ti vjerujem. Da li mi ti vjeruješ? Ako mi vjeruješ, zagrli me”. Bijelca su grlili prolaznici svih boja kože i u velikom broju. Mladića crne boje kože je zagrlio samo jedan čovjek (bijelac) iako je proveo duplo više vremena na ulici.

Treba biti objektivan, ovakvi eksperimenti ne pružaju dovoljno osnove da se iz njih izvuku naučni zaključci o ponašanju ljudi, ali oni ukazuju na trendove.

Šta bi mi, vi, ja uradili u toj situaciji? Ne tražim odgovor, samo ozbiljno promišljanje o sebi i svojim predrasudama.

Lead foto: Rodion Kutsaev, Unsplash

Podeli sa prijateljima

FB TW