Pisma iz Amerike
Kao da ovogodišnji 4. jul potvrđuje ova predviđanja Amerikanaca. Kao da je Dan nezavisnosti došao u pogrešno vrijeme. Bilo bi bolje da je sačekao malo. Umjesto vatrometa, uznemirujuće vijesti o porastu oboljelih od COVID-19 na jugu i zapadu. Protesti protiv rasizma ne jenjavaju. Brojke o ekonomskoj situaciji su uznemirujuće. Vrijeme je iskušenja za predsjednika Trampa koji bi isto tako volio da ga predsjednički izbori preskoče ove godine.
Ispod svih tih zastava što vijore svud oko nas (Darko Rundek, Haustor)
Ameriku sam posjetio prvi put prije devetnaest godina, novembra 2001, kao član delegacije Crne Gore koja je bila prisutna na Generalnoj Skupštini UN-a. Rekao sam prisutna jer smo kao predstavnici tada nepriznate države najveći dio vremena proveli u sastancima sa liderima EU razgovarajući o budućnosti SRJ. Ti su dani bili izuzetni po mnogo čemu i ne samo za Crnu Goru.
Vazduh je mirisao na promjene, ne samo u SRJ koja će uskoro nestati jer je bila surogat jedne druge, mnogo bolje države. Nakon pada Berlinskog zida i vremena koje se obično naziva Pax Americana, 11. septembar 2001 predstavljao je pukotinu u krhkom sistemu koji je trebalo da označi početak jednog vremena koga je poznati profesor Fransis Fukujama pogrešno nazvao “krajem istorije”. Istorija se uvjek nastavlja, a u globalnom pozorištu ne postoje vječni pobjednici jer će se uvjek pojaviti novi takmac da izazove onoga koji se smatra najjačim.
Te 2001, posle terorističkog napada na Ameriku, UN su po prvi put, i do sada jedini, održale svoje najveće zasjedanje u novembru, a ne u septembru, kao što je to praksa. Nove, strožije mjere bezbjednosti su uvedene na aerodromima i graničnim prevozima. Uvedene, i tokom vremena samo postale strožije. Iako je terorizam postojao i ranije, a Evropa je živjela najgore godine straha od desnog i lijevog terora u sedamdesetim, a ne u 21. vijeku, nekako se 2001. godina povezuje sa nikad završenim ratom protiv terorizma.
O Americi sam tada znao vrlo malo, u međuvremenu sam, vozeći svojim krivudavim životnim putem, odlučio, pogrešno ili ne, da ovdje zastanem na neko vrijeme. Da li bih sada mogao da kažem da znam malo više o zemlji u kojoj živim? Možda malo više, ali ne mnogo više od toga.
Kao neko ko ima problem da razumije motive za pretjeranu upotrebu nacionalnih i drugih simbola, uvijanje u zastavu, podizanje krstova ili drugih religijskih znamenja po brdima, ne mogu da dokučim tajnu opčinjenosti velikog broja Amerikanaca njihovom zastavom. Ako sam te 2001. godine naivno pomislio da mi zastave bodu oči jer su ljudi, posle napada u Njujorku, htjeli da pokažu koliko im je stalo do njihove zemlje, ni danas nemam objašnjenje zašto mnogi Amerikanci, uključujući i moje susjedstvo, imaju jarbole sa zastavama ispred kuće. Čemu tolike zastave na prozorima kuća, automobila, benzinskim pumpama, kranovima, na majicama, šeširima i kravatama, a posebno na tzv. pick-up-ovima, omiljenom prevoznom sredstvu američkih patriota. U mnogim slučajevima je u pitanju ne samo mjera patriotizma, već i mjera dobrog ukusa.
Rođen u SAD (Bruce Springsteen)
Prvi put sam u Americi za Dan nezavisnosti. U ovo vrijeme sam najčešće u Crnoj Gori ili negdje na Balkanu, dovoljno daleko da o američkom nacionalnom prazniku razmišljam kao prilici koju sam namjerno propustio. Mnoge stvari danas izgledaju drugačije – nema parade, nema zvaničnih vatrometa, nema euforije, ali ima zastava u izobilju. Odnos prema državi, naciji i vrijednostima koje ona predstavlja je simbolizovan kroz “zavjet zastavi” (pledge of allegiance) i Amerikanci su vrlo ponosni na to.
Možda je ovo pogrešna godina da pišem o tome zašto Amerikanci smatraju svoju zemlju izuzetnom. Mnogi će ukazati da Amerika posljednjih godina živi duboku društvenu krizu. Politički je podijeljena, a predizborna kampanja utiče da ta podjela izgleda još drastičnije. Protesti protiv ukorijenjenog rasizma ogoljuju mračnu stranu američkog identiteta. Način na koji se ova administracija bori protiv pandemije govori više o toj administraciji nego o Americi, ali, zar Trampa nijesu Amerikanci birali za predsjednika?
Ali za mnoge koji ne vole ovu zemlju, američki krah je trebalo da uslijedi još davno, poslije rata u Vijetnamu. Ili možda ranije tokom Kubanske krize? To se ipak nije desilo, kao što se to neće desiti ni sada.
I drugi narodi o sebi razmišljaju kao izuzetnim. Francuzi smatraju Francusku, njenu kulturu i jezik kao nešto vanvremeno. Britanci su ponosni na imperiju u kojoj Sunce nikad nije zalazilo; ponosni su na njihov stil života, humor, kraljicu… Rusi su sebi dodijelili ulogu zaštitnika pravoslavlja, zar ne? Zar im neki od nas tu ulogu ne potvrđuju? Srbi su sebi dodijelili možda najuzvišeniju ulogu – ulogu nebeskog naroda.
Ipak, Amerika je nešto drugačija priča. Stvorena dobrovoljnim ujedinjenjem bivših britanskih kolonija, 4. jula 1776. ona se kretala krivudavim putem izolacionizma i intervencionizma tokom posljednjih 240 godina. Prvih dvadesetak godina niko nije slavio 4. jul kao Dan nezavisnosti. Čak su neki Amerikanci (Federalisti) smatrali SAD previše naklonjenu Francuskoj i otvoreno anti-Britanskom. Ovo me, a znam zašto, podsjeća na Crnu Goru ovih dana. Bilo je potrebno skoro 40 godina da se Deklaracija o nezavisnosti i 4. jul prihvate od većine Amerikanaca, a skoro 50 godina da postane nacionalni praznik. Za razliku od nas gdje mnogi na nacionalne praznike gledaju kao “slobodan dan” i ništa više od toga, za ogromnu većinu Amerikanaca Dan nezavisnosti je dio njihovog identiteta. To je praznik koji ujedinjuje u razlikama.
Svakako stvaranje Amerike je neodvojivo od borbe za političku emancipaciju. Deklaracija je kiseonik ove nacije, tako da se ona (nacija) i dalje napaja idejama i principima sadržanim u njoj. Bez obzira da li protestvuju protiv rasizma, ili sa negodovanjem komentarišu te iste proteste, Amerkanci će se u oba slučaja “obratiti” Deklaraciji, Ustavu i zastavi.
Mi svi živimo u Americi (Rammstein)
Kako je to rekao njemački režiser Vim Venders, Amerika može značiti dvije stvari: državu, koju možemo prepoznati na mapi, ili idealističku predstavu ove zemlje. Kada govorimo o zastavi ili 4. julu, svakako ne mislimo o mapi ili geografskim koordinatima. Mi govorimo o predstavi koju Amerikanci imaju o sebi i možda još više o slici koju drugi imaju o ovoj zemlji.
Ideja o posebnosti je između ostalog zasnovana na “Američkom snu” koji je sadržan u shvatanju da je naš uspjeh ograničen jedino našim individualnim nedostacima. To optimističko vjerovanje u uspjeh i ideju da ste ovjde, na “novom kontininentu”, vi u kontroli svoje sudbine je toliko zarazno da i dalje privlači ljude sa svih strana svijeta.
U socijalnoj psihologiji postoji termin “samoispunjavajuće predviđanje” (self-fulfilling prophecy), ili pojednostavljeno – onako kako razmišlamo o sebi, kako projektujemo sebe, takav će nam biti i život. Ako vjerujemo u uspjeh i optimistični smo, vjerovatno ćemo i uspjeti. Ako smo pesimistični, skloni crnim slutanjama i negativnom razmišljanju i najveći lični uspjeh ćemo na kraju pokvariti i gledati na njega kao na neuspjeh.
Od samog početka, te 1776. godine, Amerika je projektovala sebe kao uspješnu zemlju. Za razliku od naših država gdje je društveni pesimizam nepromjenljiva, u Americi je optimizam dio životnog stila. Možda je taj optimizam pretjeran ili će ga neki opisati kao lažan, ali on je zarazan i tjera vas da razmišljate i radite drukčije.
To bi mogao biti jedan od najvažnijih razloga za stalni priliv ljudi u Ameriku. U momentu dok se većina država u Evropi bori protiv zabrinjavajućih demografskih trendova koji će imati dugoročne negativne posledice po društveni razvoj, Amerika bilježi najveći priliv stanovništva od 1910. Po istraživanju agencije Pju (Pew) iz 2019. godine, čak 14% ljudi koji su u 2017 živjeli u Americi je rođeno u inostranstvu. Ona i dalje ostaje mjesto gdje ljudi dolaze sa novim idejama i znanjem.
Dvostruko osjećanje prema Americi je vremenom postalo globalni fenomen. Na jednoj strani, za veliki broj ljudi, SAD je simbol globalne ekonomske i političke dominacije i nejednakosti svake vrste. Na drugoj strani, mnogi, uključujući i one koji je javno kritikuju, bi rado živjeli u Americi ili bi poslali njihovu djecu da se stalno nastane u ovoj zemlji.
Da li je “američki san” već odsanjan?
Dok je broj onih koji vjeruju “američki san” veći nego što mislimo, sami Amerikanci posljednjih godina mijenaju svoje mišljenje o tome ili su postali strožiji u ocjenjivanju svog sistema. Isto istraživanje (Pew) ukazuje da su građani Amerike kao nikad prije pesimistični u odnosu na budućnost svoje zemlje. Preko 60% vjeruje da će Amerika biti manje značajna na međunarodnoj sceni u godinama koje dolaze; 73% vjeruju da će razlike između bogatih i siromašnih u SAD nastaviti da rastu, dok 65% ispitanika smatra će se politička polarizacija u zemlji produbiti. Konačno, samo 12% građana smatra da su politički lideri dorasli izazovima novog vremena i stoga sposobni da pronađu prava rješenja za njih.

Protesti protiv rasizma ne jenjavaju
Kao da ovogodišnji 4. jul potvrđuje ova predviđanja Amerikanaca. Kao da je Dan nezavisnosti došao u pogrešno vrijeme. Bilo bi bolje da je sačekao malo. Umjesto vatrometa, uznemirujuće vijesti o porastu oboljelih od COVID-19 na jugu i zapadu. Protesti protiv rasizma ne jenjavaju. Brojke o ekonomskoj situaciji su uznemirujuće. Vrijeme je iskušenja za predsjednika Trampa koji bi isto tako volio da ga predsjednički izbori preskoče ove godine. (O izborima ćemo u sljedećem tekstu) Način na koji se sadašnja administracija bori sa izazovima kao da potvrđuje strahove iz ankete.
Da li “američki san” odsanjan ili je on dobio drugačije konture? Da li je Amerika danas bliža pjesmi Ovo je Amerika (Childish Gambino) koja govori o rasizmu ili pjesmi Pohabana stara zastava (Johnny Cash), koja veliča posebnost nacije? Za milione koje su uspjeli u Americi, ona je više nego san. Za milione koje to nijesu, ona je ostala samo san o snu, što na kraju krajeva ne negira ideju da je uspjeh zavisio od njih, ali…
Za 44.7 miliona stranaca koliko živi trenutno u Americi ona je i dalje zemlja koja pruža malo (ili mnogo) više od onih nacija/država gdje su nekad živjeli, tj. daje osjećaj (bezrazložnog) optimizma i nade da je moguće učiniti nešto više u svom životu, a da vam za to ne treba članska karta partije, veze i rodbina. Da nije tako, ne bi se dogodilo da su moji prvi susjedi Kinezi, Irci, Rusi, a prijatelji Španci, Italijani – i svi su ovdje došli u posljednjih 15-20 godina.
Lead foto: Trent Yarnell, Unsplash
Pročitajte i prethodni post – Rasni protesti u Americi: Dva lica jedne zemlje.
Podeli sa prijateljima


