Statistika, koliko god negativna i neobećavajuća, saopštava samo jedan deo mračne priče koja stoji iza pražnjenja balkanskih zemalja. Drugi deo je odgovor na pitanje: Šta je uzrok? Ono što se može identifikovati kao univerzalna karakteristika regiona je potpuno odsustvo vizije budućnosti i strategije za dostizanje viših standarda u svim oblastima života. U uslovima vladavine ekstremno koruptivnih režima čija vlast se bazira na vrlo upitnim demokratskim principima – ako se uopšte više može nazvati demokratijom u pojedinim slučajevima – vrlo je teško stvoriti sliku sebe kao produktivne jedinke.
Površina jezera Griffy je svetlucala obasjana suncem kasne zime. Dan je bio divan, kako samo divni mogu biti topli februarski dani kada vam nije potrebna jakna. Kiša je padala prethodnog dana pa je zemlja bila meka, a senke drveća su čuvale sećanje na sneg koji je padao prethodne nedelje. Moja supruga i ja smo po prvi put šetali stazom oko jezera, od Headly Road-a do ulice Dunn. Pogled između drveća je pucao na prozirnu vodu jezera koja se razbijala o obalu. Šuma me je podsetila na kuću. Upravo u tom momentu me je jedna misao pogodila kao grom. Kako sam ja iz dubina Jugoistočne Evrope završio u dubinama ruralne Indijane? Kada se to dogodilo?!

Jezero Griffy
Treće godine zabrane zapošljavanja u javnom sektoru u Srbiji, 2016. godine, ukazala se moja prilika. Nova vlast koalicije SNS-a i SPS-a na čelu sa drugim čovekom vlade (koliko god to zvučalo nebulozno), uvela je meru zabrane 2013. kao način da se saniraju posledice (pojačane) ekonomske krize u kojoj je zemlja bila od globalnog kraha 2008. godine. Dizajnirana da ograniči javni sektor na prihvatljivu i razumnu meru, kao i da donese realne uštede u javnim finansijama, činilo se da je mera uspela u svemu sem u tome. Ne želeći da sudim o potencijalnim ekonomskim benefitima ove mere, subjektivni osećaj je da je njena osnovna funkcija i najefikasnija primena bila uperena ka vrlo selektivnom zapošljavanju partijskog i politički podobnog kadra. Tražeći sagovornike o datom pitanju, gotovo da nema domaćinstva ili porodice u kojoj jedan ili više članova nije prihvatio članstvo ili aktiviranje u Srpskoj naprednoj stranci kao uslov za posao u javnom sektoru – bilo to obrazovanje, zdravstvo, javna uprava, ili organi reda. Većina ljudi sa kojom biste razgovarali bi vam rekla da je primljena na određeno vreme, kao garant njihove odanosti i poslušnosti. Mnogi koji su već bili zaposleni, odlučili su se na isti korak kako bi posao uopšte zadržali. Naravno, dokazi za sve ovo su više nego posredni, a sami ljudi su retko spremni da zvanično govore za medije, od straha da će izgubiti posao. Na ulicama, po parkovima, u chat sekcijama društvenih mreža, te informacije kruže mnogo slobodnije.
Svih ovih godina, pored konstantnih hvalospeva vladajuće koalicije u Srbiji o stopama ekonomskog rasta, prosperitetu i narastajućem životnom standardu, investicijama i otvorenim radnim mestima, negde iz prikrajka, sve vreme slušamo i o konstantnom padu broja stanovnika i sve učestalijim migracijama. Često praveći paralele sa egzodusom koji se desio za vreme ratova devedesetih, čujemo podatke o čak stotinama hiljada (dobrim delom mladih ljudi) koji su napustili region u novijoj istoriji. Niko verovatno ni ne zna tačne brojke onih koji su trajno ili privremeno napustili zemlje Balkana, ali samo one brojke do kojih se pouzdano može doći su alarmantne. Prema podacima sajta Eurostat, oko 200.000 ljudi iz Srbije je od 2013. do 2018. dobilo boravišnu dozvolu na teritoriji Evropske Unije, 52.049 samo u 2018. godini. Podaci za Albaniju, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Severnu Makedoniju i Tursku (zemlje u procesu pristupanja) su jednako upozoravajući.[i]
Koliko je ljudi otišlo van zvaničnih tokova migracija, verovatno nikada nećemo pouzdano saznati. Što se tiče generacije rođene 1990. i kasnije, više mojih poznanika je zaposleno na prekookeanskim kruzerima, kao predavači engleskog jezika u Kini, ili su nakon odsluženog Work & Travel programa ostali nelegalno u SAD, nego što ih je trenutno u Srbiji. Uz sve to, sve više slušamo o lekarima i medicinskom osoblju koji trajno napuštaju Srbiju jer do trenutka ukidanja zabrane zapošljavanja 2020. godine nisu uspeli da dođu do poslova ili specijalizacija. O brojevima se samo nagađa. Direktor Lekarske komore Srbije, Milan Dinić, je početkom 2019. godine spekulisao da je reč o oko 300 lekara godišnje.[ii] Na nama je, individualno, da se zapitamo koliko svako od nas zna takvih slučajeva? A što se tiče posledica, trenutna situacija sa pandemijom CoVid-19 virusa nam pokazuje nategnutost zdravstvenog sistema u Srbiji. U tom kontekstu, svakako, vrlo licemerni su bili pozivi vlasti tokom aprila 2020. upućeni srpskim lekarima u inostranstvu da se dobrovoljno vrate u maticu i pomognu borbu u “svojoj zemlji”, koja se prethodnih godina zdušno trudila da im na svaki mogući način uskrati taj osećaj pripadnosti.
Te 2016. godine, između prve i druge godine doktorskih studije istorije, sa diplomama osnovnih i master studija, nisam imao niti jedan jedini dan radnog staža niti na jednoj poziciji. Slao sam na stotine (neretko i lažnih i poliranih radnih biografija) za raznorazne poslove, u svim sektorima, bezuspešno. Prema podacima sajta Statista, stopa nezaposlenosti za mlade u Srbiji je 2016. godine bila preko 34%. Iako pad sa gotovo 43% prethodne godine ukazuje na poboljšanje, ovaj broj je i turobni pokazatelj stanja koje je bilo (i ostaje) daleko iza evropskog proseka.[iii]
Statistika, koliko god negativna i neobećavajuća, saopštava samo jedan deo mračne priče koja stoji iza pražnjenja balkanskih zemalja. Drugi deo je odgovor na pitanje: Šta je uzrok? Ono što se može identifikovati kao univerzalna karakteristika regiona je potpuno odsustvo vizije budućnosti i strategije za dostizanje viših standarda u svim oblastima života. U uslovima vladavine ekstremno koruptivnih režima čija vlast se bazira na vrlo upitnim demokratskim principima – ako se uopšte više može nazvati demokratijom u pojedinim slučajevima[iv] – vrlo je teško stvoriti sliku sebe kao produktivne jedinke. Frustracija iskazana kroz aktivan otpor ili apatiju je kod mladih izazvana nepostojanjem otklona od razornih uticaja politike koja od njih ne traži nikakvu ličnu i profesionalnu produktivnost već samo i isključivo poslušnost i služenje interesima vladajuće kaste, odmah i sada. U tom slučaju se možete nadati mrvicama sa stola, kratkoročno. U suprotnom, javni (a čini se sve više i privatni) prostor ostaje zatvoren za sve nas na putu lične i kolektivne aktuelizacije. U nemogućnosti da pronađu, često ikakav, a ne adekvatan posao, da napreduju na svakom planu, da učestvuju u javnom prostoru, ili da se prosto osećaju uvaženo i poštovano, mladi sve više gube nadu za progres i veru u promene. To je jedan od razloga zašto mladi sve manje glasaju na izborima, a sve više glasaju nogama. Dok se iz korena ne promeni vrsta rada i posvećenosti koji su na ceni, i dok god kvalitet ne postane vrlina ponovo, situacija se neće promeniti. Za mnoge, kao i za mene, situacija se promenila odlaskom sa Balkana. Nažalost, mi smo prinuđeni da još uvek razgovaramo o uzrocima i posledicama, rešenja nisu ni na vidiku.
Filip Mitričević
Doktorand i asistent na Departmanu za istoriju Univerziteta Indijana, Blumington, SAD
[i] https://ec.europa.eu/eurostat/documents/4031688/10361659/KS-03-20-002-EN-N.pdf/26f0dc16-4a08-2707-f8d5-8b1b84794169
[ii] http://rs.n1info.com/Vesti/a462779/Dinic-Srbiju-godisnje-napusti-300-lekara-to-se-mora-spreciti.html
[iii] https://www.statista.com/statistics/812963/youth-unemployment-rate-in-serbia/
[iv] https://freedomhouse.org/report/freedom-world/2020/leaderless-struggle-democracy
Lead foto: Mantas Hesthaven, Unsplash.
Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.
Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.
Podeli sa prijateljima




