Kosovski ritam ritualnog masakra

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Stanica običnih mrtvaca

Odgovor srbijanske javnosti godinama je znakovito ignorisanje svega što se ne uklapa u predstavu o nebeskom narodu, dosledno iživljavanje nad bolom žrtava kojim se nastavlja državno post mortem mrcvarenje, morbidni transport tela ubijenih iz primarnih u sekundarne i tercijarne grobnice. Gotovo  dirljiva je pažnja vrhova vlasti prema delegiranim izvršiteljima. Utoliko nije realno očekivati da će Srbija mutiranog licemerja prihvatiti ideju da podigne batajnički memorijal, ali će, svejedno, pokušaji da se pokaže ljudskost prema žrtvama biti zabeleženi kao civilizacijski otpor kontinuitetu bezumlja.

Kosovski gradić Suvu Reku pored Prizrena i Batajnicu nadomak Beograda neraskidivo povezuju zločini srbijanskih snaga bezbednosti nad civilima 1999, kao što su brojni drugi toponimi terora povezani sa otkrivenim masovnim grobnicama u kojima su završili posmrtni ostaci Albanaca, žrtava sumanutog progona. Etničkog čišćenja osmišljenog u glavi uspaničenog monstruma i prikrivanja tragova. Namera da se obeleži policijski poligon "Trinaesti maj", mesto na kojem su u osam grobnica privremeno ukopana 744 tela ubijenih civila, deluje kao iluzorno trošenje energije, a cilj Inicijative za memorijal u Batajnici, kako poručuje pokretač Fond za humanitarno pravo je da se na mestu gde su u masovne grobnice bila bačena tela stotina nedužnih ljudi i dece osnuje memorijalni centar, kao trajan znak poštovanja prema žrtvama i doprinos pamćenju i širenju istine o zločinima kakvi ne smeju da se ponove.

Rukopis državnog zločina

Divljanje srbijanskih snaga bezbednosti uoči i tokom intervencije NATO obeležili su ubijanje civilnog stanovništva - najmlađa žrtva imala je nepune dve godine, najstarija sto - ranjavanje, silovanje Albanki, paljenje sela, pljačka, stvaranje atmosfere straha i nesigurnosti. Suva Reka smešta se u ovaj napis zbog toga što je bio poprište ritualnog, ili žanrovskog masakra: žrtve su ubijene samo zato što su druge nacije i vere, u zatvorenom prostoru, okrutno i svirepo, bez obzira na godine starosti. Ubijeno je 49 članova porodice Beriša, najmlađi Redon bio je star 22 meseca.

Ko se na pomen mesta zločina u Suvoj Reci, picerije Kalabrija, podseti Belih orlova Milana Lukića i spaljivanja civila u kući Mehe Aljića u Višegradu, juna 1992, na dobrom je tragu.

Za zločin ima mesta samo u kolektivnom pamćenju žrtava, neće se naći u udžbenicima naroda koji je, to se mora znati za dvojku, vodio samo odbrambene ratove i uvek pobeđivao, čuvao kosovske bogomolje i carstvo nebesko. Za decu su deseterci, a ne podsećanje na tamo neke gradove i sela, Vučitrn (ubijen 71 civil), Ljubenić (29), Korenicu (68), Meju (274), Nakarade (16), Peć (40), Đakovicu (93), Kosovo Polje (57), Slovinje (16), Landovicu (18)...

Neko je ubio decu

"Čim dođe kamion sa leševima, isti čas se bagerom iskopa rupa, sve se polije benzinom, prekrije gumama i zapali, a nakon što izgori, posle dva-tri sata jame se poravnaju", izgovorio je svedok, jedan od batajničkih policajaca - grobara. U jamama je ostao neopljačkani espap, da svedoči o vekovnim ubilačkim namerama pokopanih vlasnika: flašice sa cuclama, marame, sitne i krupne novčanice nemačkih maraka, isprave, ključevi, baterije, grickalice za nokte, iskaznica na kojoj piše "delegat Socijalističke partije Srbije", te đačka vežbanka i hodžini zapisi, svedočanstva uzaludne nade.

Neko je tu decu i te ljude ubio.

Šureta Beriša opisaće na suđenju ubicama detalje masakra u piceriji Kalabrija: "Kad smo ušli u kafić, rekli su nam da sednemo. Onda su pucali koliko su mogli (...). Kad sam podigla glavu, Šerina je bila mrtva, Vlorijana su ubili, Vjolcin sin Edon (13 godina), rekao je Vjolci: 'Mama i Dorentinu su ubili' (...) Mnogi ljudi su izdisali, jecali, mali Redon imao je 22 meseca, tražio je flašicu da sisa mleko, dala sam mu malo mleka da bi ćutao, da se ne vidi da je živ, ali on je bio dete, nije znao šta se dešava. Onda su oni ponovo ušli i pucali su. Sebahate je imala polupanu glavu, umrla je. Moja ćerka, isto kao Sebahate , Maljinda i puno drugih, nije davala znake života, samo je Ismet, Fatonov sin od tri godine, plakao, tražio vodu i zvao, 'mama, tata', bio je ranjen. I Eron od deset meseci bio je živ, njemu su ruku otkinuli, visilo je meso. Toliko sam mogla da vidim, bila sam pogođena u ruku i u nogu (...) Ismet je umro, Eron je umro, moj mlađi sin takođe."

Izazov morbidnog kontinuiteta

Odgovor srbijanske javnosti godinama je znakovito ignorisanje svega što se ne uklapa u predstavu o nebeskom narodu, dosledno iživljavanje nad bolom žrtava kojim se nastavlja državno post mortem mrcvarenje, morbidni transport tela ubijenih iz primarnih u sekundarne i tercijarne grobnice. Gotovo dirljiva je pažnja vrhova vlasti prema delegiranim izvršiteljima. Utoliko nije realno očekivati da će Srbija mutiranog licemerja prihvatiti ideju da podigne batajnički memorijal, ali će, svejedno, pokušaji da se pokaže ljudskost prema žrtvama biti zabeleženi kao civilizacijski otpor kontinuitetu bezumlja. Svaka će vlast, otvoreno ili prikriveno, odbacivati iskaze preživelih kao tlapnje nekredibilnih svedoka. Ima tu dovoljno iskustva - ko je još poverovao s uma sišavšem Dimitriju Tucoviću: "Plotuni su poobarali žene koje su držale odojčad u naručju; pokraj mrtvih matera drala su se njihova dečica koja su slučajno bila pošteđena kuršuma: tela, kao jela vitka, lepih gorštakinja rila su se kao crvi po ledini; žene su se porađale od straha. Za dva sata potamanjeno je na 500 duša (...) Mi smo izvršili pokušaj ubistva s predumišljanjem nad čitavom jednog nacijom. Na tom zločinačkom delu uhvaćeni smo i sprečeni. Sad imamo da ispaštamo kaznu. Ona je strašna: to je nepoverenje, pa čak i mržnja čitavog jednog naroda." (D. Tucović, Srbija i Arbanija, Izabrani spisi, knjiga II, Prosveta, Beograd, 1950.)

Insistirati, dakle, na tvrdnji da je sve laž, nikakve šmire, kao, nismo znali, te suočenje, katarza nekakva; lagati mudro, ćosićevski: Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.

A uvek se nađe neko naš da kaže to smo hteli, nije bilo greške, onako ajhmanovski da primeti kako, eto, neko nije radio svoj posao. Nije zabranjeno slaviti masovne ubice, poželjno je. Jedan je zlikovac (Nikola Šainović) pravo sa robije sleteo u Glavni odbor Socijalističke partije (među nama, ništa logičnije), ostale dočekuju kao heroje, na zapovednim mestima u Vojsci i policiji - nesaslušane ubice i pljačkaši.

Prtljag na putu za Evropu.

Podeli sa prijateljima

FB  TW