Kako je dočekan i ispraćen predsednik Haškog tribunala

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Godine koje su pojeli zlikovci

Srbija se 2. novembra na najjeziviji način podsetila ubijenih generacija, dece i mladih ljudi, saučesnika tog zločina, pečata kojim su generacije, želele to ili ne, obeležene za sve vreme koje će pamtiti. Neće ni biti svesne šta ih je snašlo.

Tog 2. novembra, dan nakon dolaska Karmela Ađusa u Beograd, zlikovački raspoloženi vanredni profesor general Vladimir Lazarević nije komandovao juriš trećepozivaca, ni nove maštovite juriše nepobedive ostatke mrtvih bataljona, pogotovu neprocesuiranih "obilića". Sve je naizgled bilo normalno, jedino je temperatura bila neobična, visoki funkcioneri države i SNS takmičili su se u izlivima gluposti i primitivizma, bio je pravi dan za suočenje s prošlošću, te ga je verujući narod (termin sa gradilišta vračarske nakaze), iskoristio prakticirajući hedonističke avanture i emitujući nove epizode mržnje prema Zapadu. Tranziciona pravda mogla je da se seče na komade; vlasnici biračkog prava delovali su ponosno kao Nikola Selaković, Ana Brnabić i pomenuti predsednik Vučić skupa, čak je i novi rat mogao da počne. Pravi, dakle, dan za tranzicionu pravdu i još jedno podsećanje na maskirnu činjenicu da "Hag nije ostvario nijedan svoj zadatak", te da će Srbi znati to da kazne (to je visilo u vazduhu kao pretnja). Do tog trenutka trijumfa uživaće preživeli u mrtvorođenoj katarzi, priznanju zločina, ali i pobedi protiv NATO, protiv zapaljenih civila, maštovito zlostavljanih ljudi. Protiv logorskog iživljavanja u celoj bivšoj Jugoslaviji, uglavnom na teret srbijanskog budžeta i različitih plaćenika i desperadosa.

Budžetski zločini

Nije normalno, ali ko očekuje normalnost tamo gde bez razloga i jedino zbog nacionalne pripadnosti opasni ludaci postaju navodno socijalizovani, a zapravo su opasni i nezbrinuti, kao i pripadnici vojnih i medijskih formacija, u Srbiji devedesetih, društvu afirmisanih ubica i protuva. Srbija se 2. novembra na najjeziviji način podsetila ubijenih generacija, dece i mladih ljudi, saučesnika tog zločina, pečata kojim su generacije, želele to ili ne, obeležene za sve vreme koje će pamtiti. Kao da nikom, uprkos tome što vladaju zločinci, nije neobična činjenica da su masovne ubice poput generala Lazarevića, postale heroji, deseterački raspoloženi da negiraju krivicu. Tako je bilo i pomenutog 2. novembra, prihvatili ga ozbiljno ili ne; suštinu problema objasnio je generalni sekretar predsedništva Srbije Nikola Selaković. Nije bilo reči o zločinima Srba, samo podmuklih nebuloza o krivici. "Najviše je osuđeno Srba, a Srbi su možda najveće žrtve raspada bivše SFRJ. Ne bih ulazio u pojedinačne postupke, u detalje, u pojedine presude, ali činjenica je da će konačni sud o tome šta je uradio Haški tribunal, šta je obeležilo njegov rad i koliko je on bio uspešan ili neuspešan, zavisno od toga šta mu je neko postavio kao cilj, daće istorija i o tome će suditi generacije koje budu dolazile, o tome će suditi ljudi kojih su se te presude ticale", rekao je Selaković. Važno. I tačno. Kao istina o raspadu Jugoslavije i srbijanskom učešću u njoj, u masovnim ubistvima i opštoj destrukciji. Tačno zbog patnje žrtava i nastavka njihovih uništenih ili načetih života. Zbog Sarajeva, Omarske, Keraterma, zbog Ćuške, Male Kruše i brojnih drugih kosovskih toponima srpskih zločina.

Da im se nije nešto desilo

Nije moguće izbeći angažman Aleksandra Vučića kojim se pokazuje šta država, društvo, susedi i međunarodna zajednica mogu da očekuju od Srbije. Suštinski, reč je o novim - valjda je svima dosta Lazarevića - Vučićevim "zabrinutosti Srbije za tretman i zdravlje haških optuženika". Šta znači ta "zabrinutost" niko u Srbiji možda neće saznati, ali je nepotrebno i ponavljati činjenicu da o najvažnijim srbijanskim pozicijama u Vojsci i policiji brinu opasni zločinci, odnosno da je za to kriv Aleksandar Vučić. Sloboda dvoje pripadnika Srpske radikalne stranke, na čijem izručenju insistira Haški tribunal, dok se šef države inati, gotovo da su ornamentalni detalj. Sve što je Vučić uradio u vezi sa izručivanjem zločinaca Haškom tribunalu, poput detalja iz razgovora (2. novembar) sa glavnim tužiocem Haškog tribunala Seržom Bramercom ukazuje na to da će i dalje, kao i dosad, jedino smišljati varijacije navodne saradnje sa tužiocem za ratne zločine u regionu, uz navodnu podršku koju će Tužilaštvo dobiti od naslednika Haškog trbunala, "kako bi doprinela stabilnosti i približavanju naroda u regionu". Nije racionalno, nakon iživljavanja u regionu, verovati Bramercu, ali predsednik i tužilac u zajedničkom saopštenju konstatuju "da je glavni tužilac Haškog tribunala zadovoljan što je Srbija ispunila deo svojih obaveza ili preduzela korake u pravcu njihovog ispunjavanja", saopštila je kancelarija predsednika. Ko hoće, nek' veruje.

Mrtvi i romantika

Dosadno i neozbiljno. Ali, dolazimo do premijerke Ane Brnabić zvezde Ađusove posete, opasnije zlikovkinje nego što je čitav njen kabinet. Iznela je zamamnu količinu empatije u pogledu zlikovaca, ali ne i bilo kakvo pristojno saučešće žrtvama. Najbolje su prošli Srbi, tu joj, navodno ništa nije jasno, nije pomenula slobodu koju uživa u opstrukciji regionalnih pravosuđa. Poručujući, istina pomalo patetično, da se godine ne mogu vratiti, ni dani, a nekmoli proćerdano vreme. Ana je Brnabić bila tvrda srca, pa se ne dotaknu žrtava koje su ubile ili prognale navodne žrtve. Ostalo je bez odgovora uistinu važno, ako ne i krucijalno pitanje funkcionisanja Kabineta iz Nemanjine: da li predsednica Vlade ovako misli da se domogne Evrope? U međuvremenu, prolazi vreme za suočenje i tranzicijsku pravdu; zločince, izvesno je, niko ne juri. Masovne ubice tvrde da su nevine, kao da jedva čekaju kada će Tribunal početi da radi. Ađus je otišao ozbiljno sumnjajući u zdrav razum ljudi koji žele da ne radi. I tvrde da je neradnik. Možda ovde neko stvarno nije normalan.

Podeli sa prijateljima

FB  TW