Šta su nam partizanke ostavile u nasleđe
Raspad socijalističke Jugoslavije i stvaranje novih, postsocijalističkih država podrazumevalo je i formiranje novih društava unutar istih. Ta „nova“ društva ni po čemu nisu bila savremenija, modernija, emancipovanjia od socijalističkog. Naprotiv, naglašavanjem potpunog diskontinuiteta sa socijalističkim nasleđem devedesetih godina 20. veka na Balkanu su formirane države sa izrazitim insistiranjem na nacionalizmu (nacionalizmima), netrpeljivosti i mržnji prema svemu drugom i drugačijem od dominantnog nacionalističkog narativa.
Preplavljene ratovima i bedom, kako ekonomskom tako i mentalnom i socijalnom, nove države su se svesno odricale antifašističkog, partizanskog nasleđa Drugog svetskog rata i posleratnog perioda. Na ovom valu zaborava i smišljenog prećutkivanja antifašističke prošlosti intenzivno je bledelo i nestajalo sećanje na heroine Narodnooslobodilačke borbe − partizanke. Nezamislivom brzinom bile su izbrisane iz kolektinog sećanja te hrabre, pametne, prkosne, ponosne žene. Brisano je sećanje na one stradale u ratu a zaboravljene su i sve, tada još uvek žive, sugrađanke koje su se beskrajno ponosile svojom slavnom prošlošću i nikada se nisu javno odricale te, za većinu njih formativno najznačajnije životne ulogle, uloge partizanke. Ovu priliku koristim da se, svi zajedno, podsetimo kako su te naše pretkinje postale istinske životne heroine, a da ih je većina tada bila tek na početku treće decenije života.
Ratovi po pravilu, vanredne situacije, dovode do iznuđenih, često brzih i ekstremnih emancipatorskih promena. Učešće žena u ratovima, do Drugog svetskog rata, na prostoru Balkana nije iskakalo iz patrijarhalnih matrica. Žene su, s izuzetkom svega nekoliko njih koje nikako ne potvrđuju pravilo, nalazile mesta u pozadinskim, sanitetskim i drugim, isključivo, logističkim jedinicama. Kako u ratu jedino naoružan pojedinac/pojedinka ima subjekat, simoličku ali i stvarnu moć, svaka druga uloga i žrtva manje se vrednuju i cene. Tako je i mesto bolničarke, u sanitetskim odredima, smatrano manje bitnim i vrednim od pozicije borca u rovu. Iako je bolnički rad u ratnim uslovima bio neizrecivo surov, stresan, nadasve odgovoran, ipak duboko maskulinizovana valorizacija rata nije mu davala mesto koje zaslužuje. Tako su bolničarke ali i žene koje su ostajale u kućama, menjale svoje partnere u fabrikama, održavale svakodnevnu porodičnu, životnu rutinu tokom ratova i sve to radile savršeno uspešno, ipak po završetku ratova bivale vraćene na te patrijarhalno jasno definisane i učvršćene „specifične društvene uloge“ koje su ih na različite načine diskriminisale i isključivale iz javnog prostora. Segment javne sfere koji obuhvata poltičko polje delovanja, naročito je bio nedostupan ženama. Kako (sve do 1945. godine) nisu imale pravo glasa, žene nisu ni mogle biti ravnopravan i nezavistan politički subjekt. Posmatrano iz perspektive uloge žene i ženske emancipacije, Drugi svetski rat donosi velike novine.
Žene, po prvi put u istoriji ratova, ravnopravno sa svojim saborcima zauzimaju mesta u borbenim jedinicama. Partizanski pokret, organizovan od strane Komunističke partije, u svoje redove primao je i žene na svim ratnim položajima. Proces uključivanja žena u borbene jedinice nije započeo odmah po izbijanju rata, na ovim prostorima, ali je već u proleće 1942. praksa pristupanja žena u redove Narodnooslobodilačke vojske (NOV) zaživela. Statistike nisu sasvim pouzdane ali svakako je i dalje najveći broj žena nalazio mesto u sanitetskim odredima, međutim deo njih je ipak osvojilo taj ratom i od ratnika fetišizovan simbol, simbol oružja! Borkinje su se pokazale jednako srčane, borbene, neustrašive, hrabre kao što su bile i bolničarke i naravno jednako hrabre kao i borci. Ugrubo uzevši žene su činile oko 10% partizanske vojske tokom čitavog trajanja rata. Motivi za priključivanje partizanima bili su raznovrsni. Svakako je većina žena imala visoku svest o posledicama koje nacizam i fašizam nose sa sobom i to im je bila primarna motivacija. Neke su pak jednostavno bežale od neprijatelja, bilo da su to bili nemački vojnici, ustaše, četnici. Među partizankama je bilo i predratnih komunistkinja i skojevki i one su činile ideološki najčvršće jezgro ženskog dela NOV.
Dana Milosavljević, nositeljka ordena Narodnog heroja, na sledeći način je opisala svoje motive za odlazak u partizane: „Moji roditelji nisu imali dece a želeli su sina. Ja sam htela da budem sin, htela sam da budem vojnik. Trčala sam sto puta ispod duge da postanem muško. Ja sam tražila da budem borac ali mi nisu dali. Kazali su: ’Kud ti da budeš borac?’ Ja sam krenula u Vrhovni štab da se žalim Titu. Srela sam člana Vrhovnog štaba druga Sretena Žujovića… i on mi je to odobrio. Od tad sam ja zagrlila moju puščicu i nisam je nikome dala. Moj sanitetski materijal sam podelila i rekla mojim drugovima, pošto me nisu poštovali: ’Pa evo, previjajte se sami’. Bila sam vrlo zagrižena da budem borac i da se dokažem i radila sam sve kao i oni bez ikakve poštede. I kad sam istrajala prvih par meseci više se nisu bunili.“
Iako, očigledno, beskrajno izazovna uloga borkinje ipak nije bila preovlađujuća kada su jugoslovenske partizanke u pitanju. Ne mali broj njih, naročito one najpouzdanije i Partiji lojalne, predratne komunistkinje, ostajale su u gradovima i i bavile se ilegalnim radom. Ilegalke i ilegalci su bili u veoma specifičnom, teškom položaju. Gotovo bez izuzetka u grupama od dvoje ili troje ljudi, nikada više da ne bi skretali pažnju, nalazili su se u gradovima, okruženi nepoznatim ljudima a ne retko i službenicima okupirane zemlje. Jedna od hrabrih ilegalki bila je i Brana Perović-Nešković, fizičarka i kasnije direktorka naučnog instituta u Vinči. Njena sećanja, na taj ratni period, živo podsećaju na Mariju i drugove iz igrane serije Otpisani: „Počela sam da studiram 1938, tu me je rat zatekao na drugoj godini studija ETF-a. Fakultet je zatvoren i napustili smo studije, ali sam ostala u Beogradu. U Banjaluci pre dolaska u Beograd sam bila skojevka. U Beogradu na studijama sam postala član komunističke partije. Ja sam sada imala obaveze u pogledu rada za komunističku partiju i njenim organizacijama i ostala sam tu kada je izbio rat. To je bila neka vrsta privremenog haosa i rasula. Cela zemlja i sve partije su bile razbijene dolaskom Nemaca.
To je bio jedan veliki šok za sve. Odmah posle rata i posle bombardovanja kad smo se u partiji konsolidovali, rečeno nam je da se vratimo svojim kućama i da se tamo javimo i tražimo svoj opstanak. Ja sam otišla u Banjaluku, ali sam ubrzo pozvana nekih 15-tak dana da dođem u Beograd. Ja sam pre nego što je izbio rat (godinu dana pre) radila u tehničkoj službi partije. To znači u štampanju publikacija komunističke partije. Bila sam izolovana od studenata i studija i živela sam u jednom posebnom stanu, gde je bila štamparija. Nisam išla na studije, niti sam se pojavljivala i tu me je zatekao rat. Kad se sredilo stanje – mesec, dva – kada se partija sredila pozvali su me da radim to isto samo pod okupacijom. Radila sam s prekidima u ilegali 3 godine. Imala sam drugo ime kada sam bila kod kuće i imala veštački brak. To je bio jedan kolega lekar, koji je tu otvorio lekarsku ordinaciju. Naravno on tu nikoga nije primao, samo se tako predstavljao. Mi smo samo štampali, a drugi ljudi su raznosili materijal. Štamparijica je bila zazidana u jednoj maloj prostoriji u koju se ulazilo kroz pod, pa kroz špajz. To je moj doratni život. Ja sam u Beogradu u tom stanu, kasnije sa malo izmenjenim zadacima, ostala tri godine.“ Iako očigledno veoma rizičan posao, ilegalni rad, jednako kao ni mesto bolničarke partizanke nisu vrednovale i nisu se ponosile tim aktivnostima, koliko su se ponosile učešćem u borbenim jedinicama. Osvajanje „muške zone“ rata očigledno je bio najveći izazov pa se samim tim smatrao i najvećim ličnim uspehom. Kako god i u kojim god ratnim ulogama da su se našle partizanke su pokazale ogromnu snagu, neustrašivost, srčanost, hrabrost, beskompromisnu istrajnost u borbi, iskrenu solidarnost, u nekim situacijama i više nego njihovi saborci, možda baš zbog te ogromne i nesputane želje da se pokažu i dokažu ravnopravnima. Njihovo herojsko držanje u ratu potvrdilo je svaku njihovu nameru.
Kako su se partizanke snašle u miru, gradeći sada novo društvo po meri njihovih ideala i njihove borbe? One su svakako delile sudbinu većine stanovništva u ratom razorenoj zemlji. Deo ih je počeo ili nastavio pre rata započete studije, neke su se zapošljavale u fabrici, kao radnice, ili u administraciji. U vojsci skoro da nisu ostale, tako je broj žena u novoformiranoj vojsci iznosio svega nekoliko promila i to isključivo u administraciji i sanitetu. Žene su posle rata uzele veliko učešće u aktivnostima vezanim za obnovu i izgradnju zemlje. Volontirale su domovima za ratnu siročad i polako stvarale svoje porodice. U prvim posleratnim godinama partizanke su bile u velikom broju i politički aktivne, delimično kroz državne i republičke institucije, u prvim posleratnim republičkim vladama nalaziile su se tri ministarke: Mitra Mitrović je u Srbiji bila ministarka prosvete, u Hrvatskoj je Anka Berus bila ministarka finansija i u Sloveniji je Vida Tomšić izabrana za ministarku za socijalna pitanja. Vida Tomšič se do kraja svog profesionalnog rada, najviše od svih vodećih partiznaki, bavila položajem žena. Te prve posleratne godine, zapravo prva dekada, donela je veliki preokret kada je formalno-pravni položaj žene bio u pitanju. Naime u tih deset godina žene su prvo Ustavom iz 1946. pa nakon toga i setom zakona potpuno formalno-pravno izjednačene s muškarcima. Posmatrano iz pozicije ženske emancipacije, ovo je zaista bila jedna od najvećih tekovina rata i partizanske revolucije! Parafraziraću stihove partizanske pesme i zaključiti da je „to partizankama njihova borba dala“. Možemo polemisati da je period posle Drugog svetskog rata u čitavoj Evropi doneo emancipatorske pomake kada je položaj žene u pitanju, politička prava su dobile ne samo Jugoslovenke već i gotovo sve Evrpoljanke, ali jugoslovenske partizanke su svojim, ličnim angažovanjem i velikim ljudskim žrtvama ta svoja prava za sebe i osvojile. I to ih čini, poput britanskih sifražetkinja u britanskoj istoriji glavnog toka, jedinstvenim i neponovljivim fenomenom u prošlosti ovih prostora.
Organizacija, koja je ženama pružala, široko javno i političko delovanje svakako je bio Antifašistički front žena Jugoslavije (AFŽJ), kao jedina ženska politička organizacija. Članice AFŽ su marljivim i stalnim radom na terenu uspele u nečemu što do tada nije pošlo za rukom ni jednoj ženskoj organizaciji a nažalost ni posle ukidanja AFŽ takva praksa nije nastavljena. One su zapravo uspele da stvore ženske mreže, da upoznaju žene jedne s drugima i da ih međusobno povežu i osnaže. Najveći uspeh i najznačajnije emancipatorske potencijale AFŽ je ostvario upravo u radu sa ženama na selu. I u tome je njegova uloga neprocenljiva a njegovo gašenje 1953. neoprostivo. Takođe je neoprostivo i porazno bilo ponašanje i ignorantski stav koji su te 1953. godine zauzele vodeće političarke, sve redom nekadašnje partizanke, kada je partijski vrh, uprkos činjenici da je sve manji broj žena u politici i da se žensko članstvo u sada omasovljenoj partiji vidno osipa, odlučio da ukine ovu u istoriji ženske emancipacije na ovim prostorima jedinu žensku političku organizaciju. Ukidanjem AFŽ i stvaranjem saveza ženskih društava uloga žene u društvu ponovo je svedena na već dobro poznate i patrijarhalno definisane „specifične ženske uloge“ koje u najvećoj meri stavljaju u centar aktivnosti poboljšanje položaja majke i deteta. Ovo, svakako nezaobilazno i veoma važno polje delovanja potpuno je zanemarivalo dalju širu političku emancipaciju žena. Političarke su i dalje ostajale na svojim funkcijama, ponekad u isto vreme zauzimajući nekoliko značajniih pozicija ali nove žene se nisu masovnije uključivale u javnu sferu koja je podrazumevala političko angažovanje. U prilog ovome nam govori i činjenica da u Srbiji iz iduće generacije političarki, posle partizanki, možemo kao javnosti poznatu istaći jedino Latinku Perović. Ostale njene koleginice, aktivne političarke, bile su zapravo bivše partizanke.
Ukidanjem AFŽ, te svođenjem aktivnosti novih ženskih organizacija pretežno na pitanja majki i deteta novo jugoslovensko društvo zapravo nije taklo srž patrijarhata, porodica i uloge unutar nje ostale su petrifikovane i potpuno anahrono postavljene i održavane. S toga, kada govorimo o, i promišljamo posleratno društvo teško da možemo govoriti o patrijarhalnom diskontinuitetu. Razumljivo je da se patrijarhalne matrice ni ne mogu u potpunosti preobraziti i izbrisati za svega nekoliko deceniija, koliko je socijalistička Jugoslavija trajala, ali taj sjajni početak i formalno izjednačavanje žena i muškaraca dalo je odličan zamah i zdravu osnovu za dalje razvijanje emancipatorskih politika. Devedesete godine 20. veka su demantovale i porazile svaku humanu ideju, sve ono što sa sobom nosi i podrazumeva humanistička levica tada je poništeno i uništeno i na žalost savremena stvarnost nas u tome jos uvek ne demantuje. Žene u Srbiji, s izuzetkom političkih prava, i dalje postavljaju ista pitanja, traže odgovore i poboljšanje položaja u svim segmentima društva kao i pre stotinu godina. One slobode koje mi sada kao građanke Srbije u 21. veku baštinimo jesu upravo te formalno-pravne jednakosti koje su žene osvojiile u socijalističkoj Jugoslaviji, neposredno nakon Drugog svetskog rata. A te slobode su za sebe ali i za nas osvojile upravo partizanke, toga trebamo biti uvek svesne i na tome im neizostavno moramo biti iskreno i beskrajno zahvalne. Hvala našim stradalim i preživelim Drugaricama jer su se borile i za našu potencijalno humaniju i lepšu budućnost. Tekst završavam, meni se čini sasvim prigodnom, parolom sa prošlogodišnjeg osmomartovskog beogradskog marša „Smrt fašizmu − sloboda ženama“!
Dr Ivana Pantelić je istoričarka Instituta za savremenu istoriju
Lead foto: Partizanke na Dinari, 1943.

