Dve decenije od početka intervencije NATO u SR Jugoslaviji
Deca neće učiti o brojnim monstruoznostima, neće ni znati kako se vodio jedan od mnogih/svih pravednih ratova u srpskoj istoriji. Možda se naizgled ne prepoznaje, ali reč je o teškoj bolesti čiji je simptom i samoobmanjivanje. Ušuškanost u nakazno rodoljublje tuđih patnji.
Spremna na pomirenje sa NATO, ali bez pominjanja žrtava svoje mašinerije masovnog ubijanja i progonstva Albanaca sa Kosova, sa vidljivim simptomima opasne neuravnoteženosti, Srbija je obeležila dve decenije od početka intervencije NATO u tadašnjoj SR Jugoslaviji. Centralna državna manifestacija održana je ovim povodom u Nišu, gde je javnost mogla da vidi ozbiljne razloge za zabrinutost: predsednik Srbije konstatovao je, naime, ne skrivajući vlastitu opsednutost ispunjenošću gradskog prostora, kako u Nišu “nikad nije video toliko ljudi”, što su okupljeni, možda i od sramote, prečuli, da bi prigodnim plakanjem na otvorenoj sceni (on plače samo na godišnjice) unekoliko obesmislio kulturno-umetnički program koji je usledio. Najvažnije što se moglo razabrati u njegovom nastupu bilo je velikodušni poklon kao izraz veličine: “Mi smo brojčano mali narod, narod spreman na žrtvu, ali i pomirenje”.
Žrtava je bilo, teških i bolnih, a pomirenje ne traži niko. I ne nudi Srbija “pomirenje”, a nekmoli ozbiljne reči izvinjenja kosovskim Albancima za svoj jezivi državni posao i nečovečno postupanje.
Vučićevom je dikcijom proplakao i patrijarh srpski Irinej, da, kao u kakvoj opskurnoj poslanici o crkvenim praznicima, presudi kako “ono što vidimo danas na ulicama nije dobro”. Možda nije vreme ni mesto da se zabeleži deset miliona evra iz budžeta za navodno šminkanje vračarske bogomolje.
Ni ove godine nije saopšten tačan broj ljudi koji su poginuli (“Smrt 2.500 civila, posebno 79-oro dece, za nas će uvek biti zločin”, izgovorio je predsednik Srbije, zaokružujući neugodnu računicu.).
Ko je i zašto poginuo
Građani Kosova, Albanci, ne tretiraju se kao građani Srbije, a srpske snage, Vojska i policija, ubile su, od 20. marta do 14. juna 1999. 6.872 albanska civila (podatak Fonda za humanitarno pravo). U divljačkom pohodu brutalnosti i svireposti nisu bila pošteđena ni deca. Prema podacima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je procesuirao nekoliko visoko rangiranih predstavnika izvršne vlasti, oficira Vojske Jugoslavije i MUP Republike Srbije, više od 800.000 albanskih civila je prognano sa Kosova. FHP-a i FHP-a Kosovo utvrdili su da su u bombardovanju NATO poginule 754 osobe.

Foto: Nora Weller
Srbijanska državna propaganda pokušavala je i pokušava da sve žrtve i izbeglice pripiše NATO bombama, ali je divljanje vojske i policije bilo suviše očigledno, a cilj u poremećenim glavama - etnički čisto Kosovo - tako veliki da nisu mislili na posledice. Teško je bombardovanjem objasniti stradanja, recimo, porodica Bogujevci (Podujevo) i Beriša (Suva Reka). Možda je mržnja jedini odgovor na neizgovorena pitanja zašto su državni banditi ubijali civile, zašto su zatvorili žene i decu u piceriju i kroz prozor ubacivali bombe, kakav im je zadatak bio.
O razmerama okrutnosti i divljačkog ponašanja prema civilima u Srbiji se ne govori, nema mesta za masovne zločine u bajkama o herojstvu i obaranju aviona, sada već, u novoj tabloidnoj istoriji, eskadrila nevidljivih F 117. Srpski vojnici i policajci, zvanična je verzija, ne siluju, ne pljačkaju, ne pale, iako su na Kosovu i više od ta tri meseca radili upravo to. Iako se pamte punktovi za opljačkano pokućstvo, automobile, stoku, na jugu Srbije. A namah su se namnožili i bogataši iz oficirske prve postave koja je po broju satelitskih antena utvrđivala cenu albanskih sela, novac koji su Albanci sakupljali za život i kuće.
Državni plan - nema živih, ima masovnih grobnica
“Zločini nad kosovskim Albancima bili su vršeni sistematski i svakodnevno. U samo jednom danu, 26. marta 1999. godine, u Maloj Kruši, Suvoj Reci, Landovici, Celini i drugim mestima ubijeno je skoro 700 civila. U masovnim egzekucijama ubijani su i žene, deca i starci. Njihova tela su spaljivana, bacana u bunare ili sklanjana na tajne lokacije. Do danas su na teritoriji Republike Srbije otkrivene masovne grobnice sa 941 telom Albanaca ubijenih na Kosovu 1999. godine. U Batajnici nadomak Beograda otkrivena su 744 leša kosovskih Albanaca, u Petrovom Selu najmanje 61 telo, kod jezera Perućac masovna grobnica sa 84 tela, a u masovnoj grobnici Rudnica otkrivena su još najmanje 52 leša”, rezultat je istraživanja Fonda za humanitarno pravo.
Haški tribunal zaključio je u osuđujućim presudama političkom i vojnom vrhu Srbije “postojanje državnog plana, čiji je cilj bio proterivanje značajnog broja kosovskih Albanaca, kako bi se obezbedila trajna srpska kontrola nad Kosovom.
Trebalo je za sve ove zločine uložiti veliki trud, onaj koji se ne beleži u istoriji pobednika, u lične kartone zaslužnih: Bela Crkva, mart 1999, ubijeno 65 albanskih civila, Celina (81), Mala Kruša, (115), Velika Kruša (204), Landovica (17), Ljubižda Has, april 1999 (15), Meja i Korenica, april 1999, ubijena 352 albanska civila (FHP, Dosije 549. motorizovana brigada VJ). Deca neće učiti o brojnim monstruoznostima, neće ni znati kako se vodio jedan od mnogih/svih pravednih ratova u srpskoj istoriji. Možda se naizgled ne prepoznaje, ali reč je o teškoj bolesti čiji je simptom i samoobmanjivanje. Ušuškanost u nakazno rodoljublje tuđih patnji.
Komšiluk pun invalida, zlikovaca, bogataša
Pre dvadeset godina počela je intervencija NATO, ostali su žrtve, vojni i civilni invalidi, hiljade vlasnika posttraumatskog stresnog poremećaja, mnogi nesposobni za staranje o sebi, za vlast nevidljivi, nepotrebni. Ostali su nekažnjeni zlikovci u komšiluku, ugledni ljudi sa velikim krvavo stečenim bogatstvom i položajima. Slave se moralna beda i sabornost u negiranju srpskih zločina. Krhotine savesti su anestezirane, terapija je svakodnevna.
Rat se vratio kući i dobro se oseća.
Foto: Nora Weller

