Plemenita prokrastinacija

Mina ĆirićFOMO, Tekst, Vesti

F O M O | Mina Ćirić

* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.

Upotreba u rečenici:
Da mi je da se podelim na dvesta sebe, za sad, pa sutra na još dvesta, i tako svaki dan i koji dolazi i koji je prošao, da stignem na otvaranje izložbe dok usput preslušavam one pesme što sam šazamnula u kafiću, i na predstavu da odem i na jedan protest i na drugi protest i na onu šetnju (za šta su ti protest i šetnja beše, ne sećam se, ali sigurno su važni jer ja nisam tamo), i da pročitam ono što je neko citirao a ja sam se smeškala kao da razumem i da pogledam one filmove što mi od treće godine faksa pune memoriju i da skinem novu seriju, i onu vest od prekjuče da čujem, i ono da lajkujem dok tvitujem o onoj stvari što sam zaboravila da istražim, to bi bio jedan baš pametan tvit, pa bi me na onoj žurci koju sam prespavala zato što ne umem da power nap-ujem u prolazu potapšao po ramenu onaj što bi trebalo da me upozna i da misli da sam pametna i informisana o svemu kao da me ima dvesta, za sad, pa sutra još dvesta, i tako svaki dan.

Simptomi FOMO-a:
Imaš ga sigurno.

Kako lečiti FOMO?
Ritualno spališ sve uređaje, preseliš se u šumu, zatvoriš oči, zapušiš uši i pevušiš.

Da li lečiti FOMO?
Nikako. Prepustiti se.

Nekada davno, pre interneta, postojala je mogućnost da zamišljaš izbore koje nisi napravio. Sad ta mogućnost ne postoji – sve možeš da klikneš i vidiš. Gledaš šta propuštaš. To je ono što je strašno.
Ne poznajem neodlučniju osobu od sebe, a kad je budem upoznala, pobeći ću glavom bez obzira. Uvek postoji bolji izbor - onaj koji nisam napravila. Tamo negde me čeka neki sudbonosni klik koji će mi otvoriti magični onlajn prostor, paralelni univerzum do kog nikada neću stići zato što to sigurno nije baš ono što upravo klikćem, ni ono sledeće, ni ono sledeće.
To je jedan način da se gleda na FOMO – kao na neprijatelja koji nam ne dozvoljava da budemo srećni tu gde jesmo. Međutim, u vreme kada je FOMO sastavni deo svih nas koji se nismo preselili u šumu da pevušimo, taj odnos prema strahu od propuštanja i pogrešnog izbora je neodgovoran. FOMO je prijatelj. I muza. Koliko puta se desilo da treba da radim nešto, ali prokrastiniram pretražujući nešto što nema veze s time, pa slučajno naučim nešto novo. To je plemenita prokrastinacija zahvaljujući kojoj dobijem inspiraciju za nešto sledeće što ću raditi. Pa ću dok budem to radila prokrastinirati i kliktati nešto novo. Tako to ide. Zašto onda i dalje imamo grižu savesti? Zašto mislimo da će se vratiti vreme bez FOMO-a? Zašto idealizujemo to vreme? Žalimo se na konstantno bombardovanje informacijama kao da je to neka spoljna pojava, kao da mi, ljudi iz ovog vremena nemamo nikakve veze s time. Nismo ovde i sada i nikada više nećemo biti. Hiperlinkovanje je naš oblik, onlajn ili IRL*. Mi smo ga smislili. Nije greška.
Ili možda moj odnos prema FOMO-u nije ni bitan zato što nas sve ionako kontrolišu Google algoritmi? U tom slučaju, hvala im i nadam se da neće zabagovati dok budem tražila teme za FOMO rubriku.
Evo, na primer, dok sam prokrastinirala pišući ovaj tekst, pogledala sam neću-da-kažem-koliko DIY klipova. Najbolji su oni uže vezani za neku temu, na primer za tehnologiju, kuvanje, ili dekorisanje stana.

Disklejmeri: Tema ovog teksta nije moje testiranje DIY saveta. Nisam ništa probala da napravim. Nisam mrdnula od kompjutera.

Igrala sam se kategorisanja klipova sa onih kanala što imaju najviše pregleda, na primer 5-Minute Crafts, Life Hacks i Troom Troom. Neke od kategorija su: ko ima ovoliko vremena, zar ovo nije skuplje nego da si kupio gotovo, privremena rešenja (može da bude i podskup prethodne kategorije), ceo život radim pogrešno (alternativni načini vezivanja pertli, drugačije sipanje soka, posebno topljenje putera), lenjost ili ne bih se ja ovime hvalila. U ovu poslednju spadaju saveti kako da ne operete sudove (sipate sastojke u kesu čije ivice malo ispresavijate. Promešate. Prijatno.), kako da nikada ne pospremite ormar (zakačite prsten od priveska za ključeve za ofinger, pa onda još jedan na taj prsten. Dobijete više prostora), kako da ne prišijete dugme (selotejp), itd.

Neću da postavljam pitanje „ko ovo gleda?“ Gledaju ljudi, gledam sad i ja. Niko me ne tera. I da, svesna sam da tako povećavam broj pregleda YouTube kanala koji samo štancaju besmislene klipove da bi zarađivali od tog broja pregleda. Otišla sam čak i korak dalje, a to je praćenje kanala posvećenih ismevanju DIY i life hacks klipova. Najviše ih ima za Troom Troom. Nikome nije jasno ni ko drži taj kanal ni da li su ozbiljni ili svesno snimaju potpune besmislice (kako da krišom jedeš viršlu i kečap na času, kako da napraviš mekanu masku za telefon i ne povrediš se ako slučajno padneš licem na nju, kako da napraviš šminku od hrane i prevariš prijateljicu koja misli da je to prava šminka...) Kad sam shvatila da gledam klip u kome dvoje ljudi gledaju klip o tome kako napraviti futrolu za bananu i pritom ga ismevaju, rešila sam da uradim nešto korisno i da probam da nađem zašto nam DIY i life hacks zaista znače.

1. Svi smo bar jednom počeli post ili tvit sa „ono kad“. Imamo potrebu da nateramo nekoga da prokomentariše i da se poistoveti sa nama, da podeli slično iskustvo. Life hacks klipovi ponekad imaju taj efekat. „Ono kad si nestrpljiv pa se opečeš na vreli tost“, „Ono kad uporno nosiš patike koje ti prave žuljeve“. (Zanemarimo savete: uzmi hleb štipaljkama za veš, poprskaj dezudorans na žuljeve.)
2. Ima nečeg smirujućeg u tome da gledaš kako se stvari rešavaju, sređuju, poprav-ljaju, postaju nešto novo.
Tu je i magija montaže: ništa, ali ništa se IRL ne rešava tako brzo kao na DIY i life hacks klipovima u kojima su preskočene sve muke procesa rada.


*IRL – In real life. Svakodnevni život, onaj van interneta.
**DIY – do it yourself. Bilo šta što napravimo sami, ili za šta nismo unajmili profesionalca, nešto što nije gotov, kupljen proizvod.

Podeli sa prijateljima

FB  TW