Mirko Mlakar, religiolog i dugogodišnji novinar
Među ključne karakteristike desnog ekstremizma u Hrvata i Srba spada proizvodnja direktne mržnje jednih prema drugima. Obje strane uvijek sebe legitimiraju pozicijom mučenika, žrtvom serija mučkih napada onoga drugoga. Pritom demokratski izabrani narodni predstavnici po svojim potrebama potpiruju i gase konflikte
Mirko Mlakar počeo je da se bavi novinarstvom kao gimnazijalac, u zagrebačkom Poletu. Bio je novinar i urednik u beogradskim (NON, Borba, Vreme i NIN) i zagrebačkim novinama (Jutarnji list, Globus i Poslovni dnevnik), a pisao je i u sarajevskom Oslobođenju, splitskim listovima Feral Tribune i Nedjeljna Dalmacija, u riječkom Novom listu, itd. Mlakar, koji je diplomirao politikologiju i doktorirao religiologiju, poslednjih godina redakcije je zamenio naučnim radom i predavanjima studentima. Za Remarker govori o ekstremizmima, verskim odnosima u regionu i medijima.
Koje su ključne karakteristike srpskog i hrvatskog desnog ekstremizma, da li neke od njih, osim što su nastavak rata drugim sredstvima, ukazuju i na mržnju koja je, zapravo, huškanje na rat proverenim i upotrebljenim sredstvima, onaj s početka devedesetih godina prošloga veka?
Društvo bi bilo teško zamislivo bez postojanja radikalnih skupina. Nešto je mnogo trulo u društvima u kojima su svi dobri, lijepi i pametni samo centristi, da ne kažem usredinjenici. Nije li centar, koji je možda nedavno bio na rubu, u napasti da kao radikale ili ekstremiste prikazuje i one koji pokazuju da je većinski car gol?
No, Vi očito mislite na političke ljubitelje radikalno organicističkog poimanja društva, zagovaratelje nacionalizma do šovinizma, protivnike ljudskih prava − ako nisu samo za većinu, odbacivače liberalne demokracije, izraženi seksizam i antiintelektualizam. Opasnost nije samo
kad ekstremisti − ili, da se opet malo jezično razgibamo, nazovimo ih krajnici − otvoreno traže nasilje. Možda je i veći problem kad njihov diskurs prešutno ili otvoreno preuzmu širi slojevi i posebno državne strukture.
Desni su ekstremizmi gotovo nezamislivi bez rasnog antisemitizma, čiji su korijeni u kršćanskom antisemitizmu, u protujudaizmu. Židovi su arhetip, praslika prokletoga ili u najmanju ruku uznemiravajućeg Drugoga među Nama. Osim toga, povijesnom se protumuslimanstvu osobito od 2015. godine, godine aktiviranja balkanske rute, pridružio žrtveni jarac izbjeglica, ljudi pretežito muslimanske vjere. Danas na našim granicama, sutra i u krevetima!
Kao što se antisemitizam pojavljuje i tamo gdje više nema Židova, tako se izbjeglice prikazuju kao veleopasnost i tamo gdje oni uopće ne bi živjeli.
Stiče se utisak da je u Hrvatskoj dominantno antimigrantska politika?
Službena Hrvatska, čije je stanovništvo migriralo u ratnim i međuratnim vremenima, o složenom problemu kao da nema što mudrije reći nego što je predsjednica Kolinda Grabar - Kitarović izjavila u vezi s antiimigrantskom politikom mađarskog premijera Viktora Orbana i potpredsjednika talijanske vlade Mattea Salvinija. Ne osuđuje ih, jer Europa “ne može na plećima nositi teret bijede cijeloga svijeta”. Valjda je nešto tereta i na plećima Afrike ili Azije. Stavu ovlaštene predstavljačice nazdravljaju desni ekstremisti u Hrvatskoj, a i šire, ali je takvo raspoloženje i u centru, i tu postaje većinsko. Malobrojni katolici i Hrvati, uključujući neke svećenike i teologinje, koji javno govore da je i Isus bio izbjeglica u takvom kontekstu postaju − lijevi krajnici.
Deda ustaša, majka jugo-vojna lekarka
Naravno, među ključne karakteristike desnog ekstremizma u Hrvata i Srba spada proizvodnja direktne mržnje jednih prema drugima. Obje strane uvijek sebe legitimiraju pozicijom mučenika, žrtvom serija mučkih napada onoga drugoga. Pritom demokratski izabrani narodni predstavnici po svojim potrebama potpiruju i gase konflikte. To radi i hrvatski lijevi centar. Zoran Milanović, u vrijeme dok je bio na čelu Socijaldemokratske partije i Vlade, srozao se na to da, u pokušaju pridobivanja desnih glasova na parlamentarnim izborima, otkriva da mu je djed bio ustaša i kako je majka njegova protukandidata Andreja Plenkovića, tada šefa Hrvatske demokratske zajednice, a sada i premijera, bila “lekarka”, liječnica u zagrebačkoj Vojnoj bolnici u doba JNA.
Predsjednički bi izbori trebali biti krajem ove godine, a centristička ljevica zasad nema boljeg kandidata od Milanovića, koji je većinu premijerskog mandata prespavao i nije bio politički aktivan nakon silaska s vlasti. Za vrijeme Ivice Račana i Milanovića ljevica nije iskoristila šansu, premda je u oba slučaja, kako nakon autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana, koji je umro 1999. godine, tako i korumpiranoga premijera Ive Sanadera, imala široku podršku za reforme. Neispunjena obećanja i propuštene prilike ljevice, rast desnice, uključujući krajnju, zapravo čine logičnim.
Tu se udobno smešta revizionizam?
U povijesnom revizionizmu nije riječ o slobodi izražavanja, koja je pod socijalizmom bila prvo onemogućena i pri kraju stegnuta, pa ni o potiskivanom prezentiranju toga kako su komunisti eliminirali stvarnu i moguću opoziciju. U pravilu se radi o rehabilitaciji nacistima i fašistima bliskih gubitnika u Drugom svjetskom ratu na jugoslavenskim prostorima. Svojevrsnom legaliziranju službenoga pokliča Nezavisne Države Hrvatske, na koji i sudovi razroko gledaju, pridonijela je i predsjednica Republike izjavom da je “Za dom spremni” zapravo “stari hrvatski pozdrav, no nažalost kompromitiran za vrijeme ustaških dana”. Nedavno je izjavila da je pogriješila kada je rekla da je ZDS povijesni pozdrav, a zato što joj je to više puta rekao netko od njezinih savjetnika. Ako ta studentica doktorskog studija političkih znanosti već nije konzultirala knjige, i iz medijskih izjava stručnjaka, uključujući i izrazite nacionaliste, mogla se uvjeriti kako ZDS nema veze, eto, s operom “Nikola Šubić Zrinski”.
Njezin je nedavni odmak protumačen kao pomak prema centru, jer s podrškom HDZ-a lakše može računati na pobjedu na predsjedničkim izborima. Odrekli su je se ekstremisti, u novije vrijeme predstavljani kao suverenisti, a koji i teritorij Bosne i Hercegovine također smatraju “dijelom suvereniteta” hrvatskog naroda. U reakciji, pak, na uzvik talijanskog političara Antonija Tajanija “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”, ekstremisti su se morali verbalno boriti za vanjske takozvane avnojske granice.
Vidite li opasnost od novog srpsko-hrvatskog sukoba, možda čak i oružanog?
Pripadnici hrvatskoga, srpskog i bošnjačkog naroda pod svojim su oznakama ratovali samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ekstremisti mogu proizvoditi još više mržnje i huškanja, ali, i pored političkih elita koje ne potiču društveni razvitak i ne nude bolje međudržavne odnose, ne vidim mogućnost rata između Srbije i Hrvatske.
Okolnosti su bitno drugačije nego početkom devedesetih godina XX stoljeća. Među ostalim, Hrvatska je u NATO-u i Europskoj uniji, zajednici čijom bi članicom željela postati i Srbija, koja već graniči uglavnom s članicama Unije i NATO-a. Unija je nastala nastojanjima elita Njemačke, Francuske, Italije i drugih država zapadnog krila kontinentalne Europe, dakle bez Ujedinjenog Kraljevstva, da se rat kao način rješavanja međudržavnih odnosa zamijeni kooperacijom na temelju ekonomskih interesa, te liberalne demokracije i drugih zajedničkih vrijednosti. U jugoistočnoj Evropi naziru se ili se baš vide barem američki, ruski, turski, njemački, britanski i kineski interesi različitih tipova i intenziteta, no čini se malo vjerojatnim neki ‘proxy war’, oružani sukob u kojemu bi, eto, Hrvatska posredno ratovala za SAD, a Srbija bila ruska produžena ruka.
Dalje, premda nije samo jedan rat izazvan kao rješenje unutrašnjih problema neke zemlje, rat je ozbiljan posao, a za njega u doglednoj budućnosti nema bioloških, vojnih i drugih kapaciteta. Hrvatska i Srbija ostaju bez radne, a time i bez ratne snage. Neće ratovati akademici i biskupi odnosno episkopi, neće juriše i odstupnice strategijskih povlačenja predvoditi djeca ili unuci ministara, direktora javih poduzeća, sveučilišnih profesora... To ne znači da će nestati huškanja unutar pojedinih država, pri čemu će se ekstremisti iz većinskih naroda, osobito kad imaju prešutnu podršku naklonjenih dijelova većine, uključujući onu iz duboke ili paralelne države, junački obračunavati s manjinama i uopće slabijima.
Tinjaju i sukobi u Bosni i Hercegovini?
Čini se da ne treba odbacivati mogućnost da napetosti u dijelovima BiH iz faze latentnog pređu u neki oblik otvorenog rata. Ali, za ostvarenje toga zla potrebna je vrlo specifična konstelacija snaga, prije svega interkontinentalnih, a ne samo raspoloženje na terenu koje bi po potrebi kondicionirali lokalni izvođači krvavih radova.
Čemerna tri prsta
Evropa se suočava sa širenjem nacističkog/fašističkog uticaja na društvo; ekstremne stranke dobijaju prevlast čudovišnim idejama, za koje se verovalo da su neponovljiva prošlost. Da li se, kao što konstatuje kolega Marinko Čulić, “može reći da su ex-jugoslavenske zemlje bile neka vrsta desne ‘avangarde’ koja je funkcionirala kao putokaz gdje će završiti ostatak kontinenta“?
Sam Čulić u sljedećoj rečenici piše kako “tu ne postoji izravna uzročno-posljedična veza” te da i naslov njegovog teksta, “Ustašo-četnikizacija Evrope”, treba uzeti kao slikovito pretjerivanje. Zapravo, Čulićeva je teza da se Hrvatsku i države u njezinu okruženju smatra manje-više normalnim zemljama, ali ne zato što su se te zemlje približile Europi otprije tri desetljeća, nego više zato što se “Evropa približila njima”. S tim bih se većim dijelom mogao složiti, ali ipak bi misao o ekstremističkoj, negativnoj avangardnosti iz bivšejugoslavenskih država trebalo dodatno potkrijepiti. Uzgred, zasigurno je posljednji pokušaj svojevrsne avangarde, to jest “putokaza” šireg zamaha i međunarodnog odjeka, bio još prije stvaranja suverenih država. Riječ je o Pokretu nesvrstanih, koji se može promatrati i kao alternativa tada blokovski podijeljenoj Europi, te nema negativni smisao. Zapadna je Europa imala dovoljno svojih autohtonih padova da joj ne trebaju “putokazi” iz regije u kojoj su zemljama i narodima puteve u pravilu određivali drugi.
Ako se gleda šire od Evrope?
Tragom naslova Čulićevog teksta, može se, također s pretjerivanjem, govoriti o četnikizaciji svijeta. Ili, da iskoristim poklič oca i strica marksizma: Ekstremisti ili krajnici svih kontinenata, ujedinite se! Primjerice, u manifestu bijelog supremacista, koji je u džamijama novozelandskoga grada Christchurcha ubio 50 vjernika, izraženi su i protuturski sadržaji, pa je, među ostalim, na njegovom oružju pisalo i Miloš Obilić, te je slušao pjesmu u slavu Radovana Karadžića koji vodi Srbe protiv “Turaka”, dakle Bošnjaka, a koja se, inače usmjerena i protiv “ustaša” odnosno Hrvata. Nisam pratio odgovarajuće mreže, ali ne bi me čudilo da je neki hrvatski ili mađarski patološki ekstremist protestirao zato što na pušci Australca Brentona Tarranta, koji je boravio i u Hrvatskoj, nije stajalo i ime Nikole Šubića Zrinskog, poginulog u obrani Sigeta. Tarrant ideološkim profilom spada u najdesniji američki i uopće zapadnjački ekstremizam, ali se predstavio i kao “kebab removalist”. U potrazi za uzorima u baš oružanoj obrani bijelaca odnosno kršćana od muslimana Tarrant je slavu nasljednika četnika pronio do interkontinentalnih razmjera. Prava je ocjena te slave žalbena presuda Karadžiću.
Da li su danas Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva, uz personalne iznimke, učvrstile svoj položaj kreatora i ideoloških kontrolora hrvatskog i srpskog nacionalizma?
Mislim da crkve teško mogu biti kreatori i ideološki kontrolori nacionalizma. Religijsko više nije avangarda nacionalnog i nacionalističkog. Realna je uloga biskupa i episkopa te uopće klera manja od uloge akademika i svjetovne intelektualne elite, premda ni potonji nisu u potpunosti ideološki kontrolori. U suvremenom nacionalizmu − koji je u pravilu sekularni − iz religijskih zajednica dolaze podupiratelji. Politička sfera i njezin ideološki aparat kao svojevrsni prilog ili dodatak svojim jelima koristi više ili manje religijskih tradicija i simbolika, osobito onih iz razdoblja kad su religijske ili konfesionalne granice omeđivale i nacionalno.
Zanimljivo je da je 1903. godine u časopisu Hrišćanski vesnik jedan mladi intelektualac proklinjao “vulgarnu parolu: ‘Nema krsta bez tri prsta’, koja je mnogo čemera i jada zadala narodu srpskome”. Oduševljen Srbima-katolicima, bogoslov želi da kroz sve srpske krajeve odjekne parola “prirodnija i pametnija: ‘Brat je mio koje vere bio’, samo ako se on Srbinom naziva”. Taj je mladić, kojemu je “Primorje srpsko” od Rijeke do Kotora, Nikola Velimirović, koji je 1909. dobio monaško ime Nikolaj.
Ipak, nacije ovoga prostora dominantno su religijski, odnosno konfesionalno utemeljene. Već ta činjenica otvara prostor za religiozni nacionalizam, zalaganje za svetu nacionalnu državu, koju sakraliziraju i sekularisti, u kojemu bi religijsko vodilo glavnu riječ. I sada je nerijetko teško razlikovati što govore crkveni prvaci, a što državni. U vremenu smo preplitanja predmodernih, modernih i postmodernih utjecaja. Staro se pojavljuje i kao najnovije, ali modernizacija ipak nije podbacila u smislu da prevladava stopljenosti crkve i države.
Međutim, utisak je da su države i njihove crkve spojene. Visoki stupanj njihove povezanosti pokazuju i znanstvena istraživanja, ali igra je složenija. Iz crkvi ili iz s njima povezanih organizacija i inicijativa mogu dolaziti i najkonzervativniji prijedlozi, ali o realizaciji odlučuje država. Uostalom, vlast demokršćanskog HDZ-ova bila je za biskupima nemilu takozvanu Istanbulsku konvenciju. Država prema svim religijskim zajednicama treba biti neutralna u tome smislu da se ona prava koja ima najveći, ponude i najmanjem, čak uz pozitivnu diskriminaciju. Dobra je vijest da sami imami hrvatsko rješenje odnosa s Islamskom zajednicom predstavljaju kao uzorno.
Druga je stvar što će teško isti status imati povijesno i brojnošću dominantna crkva i neka sljedba ili sekta. Primjerice, u Hrvatskoj mnoge kršćanske crkve nemaju posebne vojne svećenike, a katolici imaju Vojni ordinarijat, biskupiju specijaliziranu za pastoral vojnika i policajaca te njihovih obitelji. No, vojnoga biskupa i svećenike ima i Francuska, zemlja stroge odvojenosti crkve od države.
Kako žaliti tuđe žrtve
Od blagosiljanja koljača (zabeleženi su obredi sa “Škorpionima” i pripadnicima Arkanove Srpske dobrovoljačke garde), do promocije knjige višegradskog monstruma Milana Lukića u crkvenim prostorijama, ali i u brojnim drugim slučajevima, SPC je sebe jasno promovisala u instituciju-saučesnika u ratnim zločinima. Kako bi iole zdravo društvo trebalo da se odnosi prema njoj, gde joj je danas mesto u društvu, a gde je mesto učesnicima u realizaciji velikosrpskih ideja tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu?
Velikosrpski projekt, plaćen tisućama mrtvih, u Hrvatskoj nije uspio, djelomice je uspio u BiH. Ni pritisak takozvane međunarodne zajednice nije doveo do kažnjavanja pripadnika klera koji su poticali na zločine. Zasad ne vidim da SPC pronalazi snagu za pročišćavanja, do kojih može doći nakon iskrenog suočavanja s prošlošću. U XXI stoljeću poslije Krista, društvo, prije svega vjernici, trebali bi razlikovati religiozne, vjerske poruke od nacionalističkih. Nacionalno je realnost, jedno od egzistencijala o kojima imaju pravo govoriti i svećenici. Ali, bitno je što govore i kako na tome polju djeluju.
Spominjete ratne zločine, koji su bili najgori u doba Drugog svjetskog rata, pa mi pada na pamet dio Pisma Hrvatske biskupske konferencije o 50. obljetnici njegova završetka. Među ostalim, u njemu stoji da su Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? Zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti Božje i ljudsko oproštenje, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Citirane rečenice iz Pisma objavljenog 1995. godine potpisalo je 17 biskupa. Od njih su aktivna još trojica, ali po rezultatima djelovanja može se zaključiti da ih je i manje.
Kršćanstvo postavlja teške zadatke: ljubiti čak neprijatelja, opraštati. Za nas slabe, bili vjernici, ateistički pripadnici kultura označenih ovdje udomaćenim abrahamskim religijama, židovstvom, kršćanstvom, islamom, ili se smatrali nečim sedmim, težak je zadatak i ono što je lakše: žaljenje i tuđih ljudi-žrtvi te priznavanje krivnji svojih ljudi-zločinaca iz svojih zajednica. Crkvene su hijerarhije daleko do toga da predvode u ostvarivanju toga zadatka.
To je povezano sa ekumenizmom?
Reklo bi se da su odnosi dviju najvećih crkvi bili bolji u doba socijalizma, kad su, primjerice, postojali i susreti teoloških fakulteta. Ekumenizam se njegovao i zato što je postojao okvir zajedničke države, nimalo naklonjene religijskim zajednicama. Kako to da sada, u slobodi religijskih djelovanja, nema iskoraka crkvi u međusobnom upoznavanju i suradnji? One potpuno slobodno djeluju odnosno odlučuju, što načelno znači da bi njihovi odnosi mogli biti bolji i kad su međudržavni odnosi loši. No, očito i na polju ekumenizma crkve radije plešu sa svojim državama nego sa sestrinskim crkvama. Znak je napretka nedavna Izjava katoličkih biskupa i episkopa SPC-a. Ovdje je, dakle, napredak i kad crkveni prvaci izjave da duboko žale “svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti”. Zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije Perić, zadarski nadbiskup Želimir Puljić kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i ostali potpisnici pokazuju volju da “svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla” te da “promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka”. Dobre riječi traže odgovarajuća djela.
Sudski overen poziv na nasilje
U Srbiji se režimska propaganda oslanja na državne resurse i potplaćene tabloide, retke su enklave slobodnog novinarstva, izveštavanja i analitičnosti. U Hrvatskoj je, pak, na delu i pravosudni progon, budući da ima 1160 tužbi protiv novinara, a dosadašnja iskustva ukazuju na to da novinari i redakcije uglavnom gube sporove. Kakve su sličnosti i razlike?
Moćnici će stalno pronalaziti nove načine sputavanja slobodnog ili istraživačkog novinarstva. Onaj koji se s rogatim želi bosti mora računati na rane. Ali, vjerojatno je i mračnih devedesetih godina prošlog stoljeća novinarima u obje države bilo lakše nego sada. Mislim na one koji bi istraživali realne odnose, problematizirali postojeće slike i sličice svijeta, a ne na one koji realitiziraju, rialitiziraju život. Razlika je u tome što krajem XX stoljeća ograničavanja novinarskih sloboda još nisu bila tako svestrana i sofisticirana kao danas. Konstanta je da se ne preza ni od fizičkog nasilja, kojeg je u posljednje vrijeme u Hrvatskoj možda i više. Prije nekoliko dana, u Zadru je sutkinja jednoga poduzetnika proglasila krivim za premlaćivanje novinara. Prema svjedočenju premlaćenog Hrvoja Bajle, Jakovu Suraću zasmetalo je što u “četničkom” portalu Index i u tjedniku Nacional piše o istaknutim članovima HDZ-a uronjenima u afere, a novinaru je zaprijećeno i da će završiti kao Ivo Pukanić, ubijeni urednik Nacionala. Nasilnik je dobio deset mjeseci zatvora uvjetno i neće iza rešetaka ako u tri godine ne počiniti slično kazneno djelo! Postane li presuda pravomoćna značit će još jedan, sudski ovjeren, poziv na nasilje nad novinarima.
Na protestnom skupu početkom marta u Zagrebu novinari su upozorili vlast, ali stekao se utisak da su zapretili praznom puškom. Koliko je ostvariv moto “Oteli ste medije, novinarstvo ne damo”?
Što je alternativa? Predati se i prije boja, čak bez svijesti da postoji mogućnost kakve-takve borbe? Nužno je reagirati kad Hrvatska radio-televizija tuži svoje novinare i Hrvatsko novinarsko društvo, ili kad bi novine trebale platiti što su prenijele autorizirane izjave. Nadam se da će se “prazna puška” puniti na sljedećim prosvjedima i da će se otvoriti novi kanali otpora. Iz poraza u poraz do konačne pobjede, da citiram riječi koje se pripisuju glavnom kineskom marksističkom ekstremistu. Na prosvjedu, u kojemu sam i sam sudjelovao, nije baš bilo sveučilišnih profesora i drugih javnih osoba koje bi, bez da ih to nešto košta, barem tako pokazale otpor klizanju Hrvatske u teški medijski mrak. Ovo je i samokritika: moj je grijeh što nisam bio na mnogima od prosvjeda za druge ugrožene grupe. Svatko se treba sam izboriti i za četvorni milimetar svoje slobode, ali je indikativno kako nema solidarnosti, čak ni boljestojećih novinara prema kolegama koji su možda, jednostavno, imali manje sreće.
Od Dveri do Levice Srbije
Kakva je budućnost tjednika Novosti, koji se drži visokih profesionalnih standarda?
Novosti su izuzetak u sistemu. Novac za taj vrlo kritički srpski medij daje hrvatska država, a i još neke europske zemlje prakticiraju javno sufinanciranje manjinskih ili alternativnih glasila. Pretpostavljam da će Novosti preživjeti kao rubne novine i portal, svojevrsni smokvin list. Od standarda Novosti važnija je profesionalnost u mnogo utjecajnijim medijima. Dovoljno je pogledati tko uopće postavlja pitanja, a nakon njih i potpitanja, a tko blaženo stavi mikrofon odnosno “krušku pod njušku” političara ili drugog moćnika i nakon prenošenja izjava uopće ne reagira ili komentira frizure.
Vidite li mogućnost da i u Srbiji dođe do promena u odnosu režima prema medijima, budući da građani, kao i pre gotovo 30 godina, na ulicama demonstriraju i za slobodu informisanja?
U protestu “Jedan od pet miliona” toliko je različitih, čak suprotstavljenih, misli, primisli i glasova, da me podsjeća na doba prije pada Slobodana Miloševića. Jedni su bili protiv njega kao personalizacije rata, drugi su bili nezadovoljni time što je izgubio ratove u kojima, eto, Srbija nije sudjelovala, kao ni Crna Gora. Čini mi se da su upadom u zgradu Radio-televizije Srbije na duži rok poništeni kakvi-takvi rezultati i mogućnosti prosvjeda u dimenziji volje za slobodom informiranja. Valjda iz želje za dodavanjem adrenalina, da se pet milijuna ne svede na pet ʼiljada, nekoliko je stotina pripadnika “naroda” uletjelo u medijsku kuću. Time se sigurno ne postiže promjena odnosa sadašnje vlasti prema medijima! Na čelu okupacijskog “oslobađanja” RTS-a bio je Boško Obradović, predvodnik ekstremno desnoga Srpskog pokreta Dveri. Uzgred, kakav je to Savez za Srbiju u kome su partneri u rasponu od Dveri preko Demokratske stranke do Levice Srbije? Oni doista smatraju da bi i s cjelodnevnim programom ne samo na javnom televizijskom servisu nego i na Pinku povećali svoje šanse, pridobili njima nesklone građane? Uz sve kondicioniranje i propagandno djelovanje, mediji nisu krivi što je 2017. godine već u prvom krugu predsjedničkih izbora − koji, istina, nisu bili najpošteniji − Aleksandar Vučić odnio 55 posto, a Obradović nije dobio niti svaki četrdeseti glas građana izašlih na izbore. Čak da je RTS totalni sluga vladajuće stranke, na medijsko nasilje Vučićevog poretka ne odgovara se nasiljem nad ijednim medijem ili u ijednom mediju.
Autor fotografije: Siniša Sunara

