Srbija i Sarajevo: Obračun sa neželjenom istorijom

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Još jedna godišnjica agresije na Bosnu i Hercegovinu

Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice (Čarls Simić)


Ako pitaš gdje sam sada/ne idem iz ovog grada
/sve je moje ovdje stalo/Ako pitaš kako mi je/
da ti roknu samo dvije/sve bi ti se samo kazalo/nikome se ne ponovilo

(Kemal Monteno)

Još jedan april podseća nas na faktografiju smrti i živote žrtvovane za velikosrpsku ideju nove, etnički čiste države, na suštinski, beskompromisni i okrutni obračun jednog naroda sa realnošću. Na ono što gledamo i slušamo, nečovečno podsmevanje bolu žrtava i pripremu za nove obračune sa okruženjem. Zločin sa umišljajem za koji će se već naći opravdanje u neuništivoj perverznoj nevinosti koja se širi iz medija i centara moći. Reč je, uprkos nijansama koje bude varljivu nadu, o fatalnoj dijagnozi za koju još nije smišljen pouzdani karantin, agresivnom etničkom nacionalizmu, kolektivnoj motivaciji da se uništi drugi i drugačiji.
Kolektivni snovi nacionalista, ujedinjenih u objektu obožavanja, ne mogu biti bezazleni, pogotovo u Srbiji gde su postali spoljna politika. Na javi je ostala sudska nekažnjivost – njima dovoljno za trijumfalizam, normalnom svetu za zgražanje.

Srbija je htela etnički čiste teritorije

Iz gomile falsifikata i neželjene, zatomljene faktografije kao da se stidljivo promalja nekakav nepotrebni papir, presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu, prijateljske, roditeljske, čak, dikcije, po kojoj je Srbija kriva zbog toga što „uprkos policijskom, vojnom i finansijskom uticaju na bosanske Srbe, kao i informacijama koje je posedovala, da do genocida može doći, nije učinila sve da ga spreči“.
Netačno i bolno, utoliko što je Srbija osmislila, podsticala i finansirala stvaranje etnički čistih teritorija – ali dovoljno da se u glavama pravovernih izdanaka srpstva planski protumači kao pobeda. Koja će označiti potpuni moralni fijasko ravnodušnih u deklaraciji Skupštine Srbije o Srebrenici, sa namerom loše sročenoj, donetoj sa jednim poražavajućim glasom razlike. Netačno i utoliko što je Srbija, između ostalog, izvršila agresiju; po definiciji to je i ostavljanje u Bosni i Hercegovini velike količine teškog naoružanja i municije, kad već Sarajevo i Sarajlije nisu hteli da se predaju. Nego su, onako, “u tenama” dograbili tandžare i ko je šta imao, te odbranili zgradu Predsedništva BiH, ostvarivši psihološku prednost nad brojnijom JNA i regrutima gurnutim u pakao. Po definiciji Generalne skupštine UN, agresija je „invazija, napad ili okupacija, bez obzira na trajanje, bombardovanje, blokada, napad na oružane snage druge države, nedozvoljena upotreba vojnih snaga stacioniranih u stranoj zemlji, dopuštanje da druga država koristi teritoriju za agresiju i upućivanje naoružanih bandi i sličnih grupa, u cilju izazivanja agresije, ili učešća u njoj“ (Leksikon ratnih zločina, priredili Roj Gutman i Dejvid Rif, Samizdat B92, Beograd, 2003). Srbija je činila sve u skladu sa definicijom, da ne ulazimo u detalje poput monstruoznih zločina, poput onih koje su počinili Milan Lukić i njegovi Osvetnici.

Državna banda i njena nedela

Evo bande i bandita iz definicije, sarajevski april, pripremljen u Beogradu kao namera da se, u sadejstvu srpskih pobunjenika i JNA, Bosna pokori za manje od dve nedelje, počeo je, zapravo u Bijeljini, poslednjeg dana marta. Toga je dana srbijanska državna banda Srpska dobrovoljačka garda, koju je predvodio državni kriminalac Željko Ražnatović, počela invaziju na Bosnu, masakrom. Divljanje te formacije životom je platilo 48 Muslimana/Bošnjaka; ubistva su bila praćena silovanjima, pljačkom, otvaranjem logora za građane ne-Srbe, rušenjem džamija.
Usledili su obračuni u Sarajevu, ono što je u godini rata u Hrvatskoj bilo uobičajena “mudrost” (“ko će u Bosni da ratuje, soliter protiv solitera”), već prvih dana rata pretvorilo se u linije razdvajanja. Što nas ponovo dovodi do nepouzdanog knjigovodstva smrti; u opsadi koja je trajala 1.479 dana ubijeno je 10.615 ljudi, od toga 1.601 dete, a ranjeno je 61.136 ljudi, od toga 14.946 dece. Na Sarajevo je dnevno padalo 329 granata, a najviše u jednom danu 3.777. Snajperom je ubijeno 225 osoba, od toga 60 dece, a ranjeno je 1.030. Brojke ne govore o svim pojavnim oblicima mentalne i fizičke patnje, o hladnoći i gladi, o strahu, o bolu zbog smrti najbližih. To je bilo Sarajevo od aprila 1992. do Dejtonskog sporazuma, ali i koji mesec kasnije. To je bila i Bosna i Hercegovina.
Prve žrtve bile su Suada Dilberović i Olga Sućić, a već u maju 1992. u redu za hleb ubijeno je 17, a ranjeno 156 ljudi. Suada i Olga ubijene su na antiratnim demonstracijama 5. aprila 1992. s nekog od balkona hotela Holidej in. Presudili su im bezumnici Radovana Karadžića. Možda i on sam, po vlastitim stihovima: “Spusti se u gradove/Da bijemo gadove”.

Saučesnici u masovnom zločinu

Tukao je gradove, najviše Sarajevo u kojem je živeo. Nije uspeo, iako je još krajem oktobra 1991. kazao da iznad Sarajeva ima dvadeset hiljada ljudi pod oružjem: “Pa, nestaće sa lica zemlje, čovječe, taj narod će nestati. Njima je jedina šansa bila to što smo im nudili. I to je bilo previše što smo nudili. Ponuđeno i je više nego što su im Srbi smjeli ponuditi”. Uz spasonosnu opasku “Kao da je nekom bilo loše sa Srbima”. I pouku: “Oni ne shvataju kako se Srbi sporo pale, a dugo gore.”

Čarls Simić u eseju Otpadnik ispisuje sliku novog tumačenja istine i poželjnu istoriju: „Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice (…) Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikad ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete, nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili“.

Srbija nema potrebu da zna, ne želi da zna, prema istraživanjima od pre dve godine više od 70 odsto ispitanika ne zna da je Sarajevo četiri godine bilo pod opsadom.

Deca nisu čula, stariji su bili saučesnici.

Danas svakako nije drugačije.

Podeli sa prijateljima

FB  TW