
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.
U toku je polaganje male mature, završnog ispita za učenike osnovne škole. Test iz srpskog jezika polagali su juče, danas iz matematike, a sutra će polagati kombinovani test – hemiju, fiziku, istoriju, geografiju i biologiju.
Svake godine u ovo vreme, neki novi osmaci imaju tremu. Svake godine u ovo vreme i mene je strah kao da treba da polažem, pa moram da ponovim sebi nekoliko puta da je sve u redu, da je moja mala matura prošla pre deset godina, da sam uspela da upišem gimnaziju.
Svake godine u ovo vreme razmišljam o posledicama straha koji se gaji generacijama od malena.
U periodu pred ovogodišnji završni ispit, mediji su bili puni saveta za decu i zabrinute roditelje (ovo „zabrinute“ je ustaljeni epitet uz „roditelje“, dakle svačija briga oko male mature se podrazumeva). Preporučivalo se da čak nedelju dana pred testove ne bi trebalo ništa da se uči, a svuda je naglašavano da „ko je naučio do tad – naučio je“. I u moje vreme se provlačio taj savet, koji više zvuči kao grdnja, i sećam se da je prosto sugerisao da nam u tih nedelju dana ništa više neće ući u glavu. Moć sugestije je velika, a odrasli sigurno znaju najbolje.
Tekstovi u novinama vezani za rezultate probnih testova male mature, takođe liče na grdnju: „Evo šta deca nisu znala“, „Najviše muke zadavali su im Nušić i reke u Srbiji“, „Nisu prepoznali Dositeja“, „Osmaci najgore uradili kombinovani test“, „Muke đaka na probnoj maturi“, „Ne znaju matematiku“, „Opšti zaključak – ne čitaju dovoljno“, „Nisu znali šta znači reč diskretno“, „Nisu znali reč kompromitovati“, „Ne čitaju pitanja“, „Kriv je nedostatak pažnje“, „Najteže im je bilo poslednje pitanje“, „Bruka i sramota“.
Čija bruka?
Po kojoj logici se krivica svaljuje na đake? Pa ako su toliko nesposobni, ko ih je pustio da stignu do male mature?
Namerno sam navodila i grdnje iz prošlih godina, zato što izgleda da se ništa nije promenilo. Uvek su deca lenja, nezainteresovana i nepažljiva. Nedostatak pažnje učenika je izgovor. Ne umete da im privučete pažnju. Ne kažem da nastavnici treba da žongliraju dok predaju, ali mora da postoji neki način da se nauči ono što treba da se nauči. A ono da ne čitaju dovoljno je toliko puta već izgovoreno, da se evo i meni smučilo čitanje.
Kad smo već kod toga, imam ideju za zadatak iz matematike, mogao bi da se uvrsti u zbirke: Izračunaj koliko hiljada stranica dobrih knjiga je potrebno pročitati da bi se sprao uticaj iskvarenog jezika kojim su deca neprestano bombardovana putem medija?
Pored izjava odraslih da deca nemaju koncentraciju za čitanje, pa zbog toga nepažljivo čitaju i pitanja sa testova, naletela sam i na izjavu jedne devojčice posle probnog testa iz srpskog. Uporedila je pitanje iz zbirke za pripremu sa pitanjem na testu. Trebalo je odgovoriti zašto je kapetan Jerotije Pantić iz Nušićevog „Sumnjivog lica“ odlučio da venča svoju ćerku Maricu za Viću. U zbirci stoji „opširno prepričati“, a na testu - „napiši u celosti“. Devojčica je prokomentarisala da ih je to zbunilo, da nisu bili sigurni šta to znači. Dakle, pažljivo su pročitali pitanje i pažljivo su prešli zbirku. To nije problem. Ali zaista, šta znači „u celosti“ i kako se to boduje? Koliko grama treba da napišem da bih dobila sve bodove? Ovo očigledno nije stvar nepažnje, nego loše sročenog pitanja. Imam utisak da se stalno traži neki razlog za onu dosadnu priču o tome kako nove generacije ne valjaju zato što ih je iskvarila tehnologija. Dokle ćemo samo da ponavljamo „mi nekada“ i „ova deca sada“, da samo konstatujemo razliku i da gajimo jaz između generacija? Čega se bojimo? Svi zajedno živimo u vremenu brzog dotoka informacija, a ponašamo se kao da su samo mladi zahvaćeni promenom, a stariji dužni da čuvaju nešto što očigledno prolazi s razlogom. Za koje vreme se školuju sadašnji osnovci, za pluskvamperfekat?
Probala sam da uradim zadatke iz matematike iz ovogodišnje zbirke za malu maturu.
Znala sam skoro sve. Prvo sam pomislila da sad nemam prava da pljujem školski sistem, izgleda da su me ipak nešto naučili. Lažem – prvo sam se pohvalila mami i tati. Onda sam počela da se pitam zašto pre deset godina nisam imala dovoljan broj poena iz matematike i nisam mogla da upišem Treću beogradsku gimnaziju? Sećam se da sam tada bila ubeđena da je to kraj sveta, da sunce jednostavno više neće izaći. U to vreme se podrazumevalo da, ako si vukovac i ako si, molim lepo, s Vračara, upisuješ Treću. Dakle to ti je to – pola boda odlučuje da li će svi odrasli oko tebe vikati „bravo“, ili te proglasiti klošarem. S četrnaest godina ti je rešena sudbina – propao si, nema dalje, a to što si osam godina bio vukovac ništa ne vredi i više se ne važi. Pola boda > osam godina.
Razlog zbog kog sam sad umela da uradim zadatke nije to što sam starija, nego zato što nisam imala strah. Onaj duboko okoreli strah koji sam pomenula na početku, koji se generacijama gaji, od malena. Kao da nekome više odgovara da se plašimo nego da koristimo znanje. Da li se manje plašimo sad kad smo veliki, ili smo samo navikli? Sve me podseća na onu pretnju koju je svako čuo od bar jednog nastavnika: „sledeći čas imaćete nenajavljeni kontrolni!“ Pretnja bez smisla. Šuplji strah. Deluje – dok ne razmisliš šta je izgovoreno. Ali kad shvatiš, da li smeš da digneš dva prsta i da se suprotstaviš?

