
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.
To što vi ovo čitate u utorak, ne znači da meni danas nije nedelja. A nedelja nije dan za opuštanje nego dan kad ti se sve skupi. Ovo je takođe i poslednji dan u mesecu. Tako da, što se tiče skupljanja – double trouble.
Ovog meseca sam htela da idem da gledam „Dizni Fantaziju – uživo“ u produkciji Beogradske filharmonije, ali odložena je zbog kiše. Dva puta. Odloženi su i programi u DKSG-u. Poplavljena je i biblioteka DKSG-a. Studentima koji tamo svaki dan uče biće vraćen novac mesečnih članarina – tako piše na vratima. Otkazani su i programi u Kulturnom centru Magacin - na relativno novoj Maloj sceni u podrumu, formirala se bara. Zbog nevremena je prekinuta predstava „Na Drini ćuprija“ Kokana Mladenovića na Viminacium festu. Program Belef-a je rearanžiran zbog istog razloga. U knjižari „Geca Kon“ potopljene su dve velike prostorije u suterenu u kojima se nalaze antikvarnica, priručni magacin za knjige i biblioteka "Prosvetinih" izdanja. Da ne bude da nabrajam samo kulturne događaje i ustanove: procureo je i video kako voda uništava krov tržnog centra „Uradi sam“ i uništava „sve za kuću, sve za stan“.
Šalu na stranu, šteta od poplava u junu u Srbiji iznosi 25 miliona evra. Oštećeni su mostovi, pokrenuta klizišta, saobraćaj je stajao na auto-putevima, putevi su oštećeni, izlivana je kanalizacija, ljudi su iseljavani, divlje svinje su trčale okolo, nestajala je struja, odlagani su događaji. Sve je stalo zbog letnje kiše. Za to vreme, političari su uložili veliku energiju u preganjanje oko toga ko je nadležan za ovo vanredno stanje i ko treba da dela, a nisu propustili priliku ni da optuže opoziciju da zloupotrebljava nepogode i krivi vlast da bi prikupljala političke poene.
Ne znam šta je s ovom kišom – spira pogrešne stvari.
Još jedna stvar koju, izgleda, niko ne može da kontroliše ovog leta su komarci. Skoro svaki dan bila je neka vest o zaprašivanju - zašto se ne zaprašuje s ulica nego se čekaju uslovi za zaprašivanje iz vazduha, zašto je ovo prvo štetno a ovo drugo nije, pa onda obrnuto, zašto pre kiše, zašto posle kiše, itd. Novine objavljuju tekstove o vrstama komaraca (ovi bodu a ovi ne bodu, a ovi samo sredom i petkom), kao da ću pre nego što zamahnem rukom ka nečemu što mi zuji oko uveta da uzmem lupu i da konstatujem „Aha, ti si Anopheles maculipennis! Mina, drago mi je!“ Uostalom, deluje mi kao da je svake godine – godina s najviše komaraca. Samo da bi se zujalo o nečemu što nisu bitne teme. Ali možda je ova godina baš ta, zbog kiše i klime, videćemo sledeće godine. Ako jeste, ako grešim, izvinjavam se i nudim rešenje: ona narukvica protiv komaraca (izgleda kao izuvijane gumice za kosu i ima je u raznim bojama, obično u samoposlugama kod kase) – stvarno deluje. Mnogo jako miriše i možda je malo radioaktivna, ali nemojte da je otvorite celu i ostavite kod kreveta pored glave kao ja, nego je otvarajte malo po malo, kao jelkicu u kolima.
Lepše teme: jun je prajd mesec. Vreme da se setimo zašto baš jun – zbog Stounvol in-a, njujorškog gej kafića u kome je 1969, u junu, počela serija protesta protiv policijske racije. Ovi protesti smatraju se početkom savremenog LGBTIQ+ pokreta. Prajd mesec je vreme da se setimo da živimo u svetu u kome još uvek moraju da postoje specijalni meseci i specijalne parade i napori za normalizacijom nečega što bi trebalo da se podrazumeva da je okej. Šta možemo da uradimo dok čekamo da svi meseci postanu prajd meseci? Za početak, da guglamo i proučimo sve reči koje stoje iza LGBTIQ+ skraćenice. A kad dođemo do toga koliko ima varijanti, nijansi i preklapanja, shvatićemo da postoji toliko ljudi koji mogu na neki način da se svrstaju u skraćenicu, da je priča o „mi“ i „oni“ - baš glupa. I dosadna. Pre nego što istrčimo na bilo kakvu paradu da se borimo protiv diskriminacije, mogli bismo da se setimo šta diskriminacija znači: to je ono kad ne gledaš čoveka kao ono što jeste, ili kako se oseća, nego onako kako ti smatraš da bi trebalo, kroz neki šablon koji je by the way i tebi nametnut.
Ovog juna najavljen je jedan važan događaj: retrospektivna izložba Marine Abramović, „Čistač”, u septembru, u Muzeju savremene umetnosti. „Čistač“ je obišao Švedsku, Dansku, Norvešku, Nemačku, Italiju i Poljsku. Srbija je poslednja stanica ove izložbe i predstavlja povratak umetnice u zemlju u kojoj je rođena. Želja Marine Abramović je da “Čistača” vide mlađe generacije. I verujem da hoće. Mnogo mladih ljudi koje poznajem je na vest o izložbi reagovalo s ličnom pričom o radu Marine Abramović – “u tom i tom periodu života video sam ono njeno”, ili “u toj i toj situaciji setim se ono što je radila…” Neki vršnjaci s kojima sam pričala čak nisu iz sveta umetnosti. Šta našim generacijama znači Marina Abramović? Po reakcijama sam osetila da nije najvažnije to što je Marina nešto naše u belom svetu, kao Novak Đoković, samo za performans. Nije nam blisko ni vreme ni kontekst u kome je stvarala – i to je u redu. Izgleda da način na koji je pristupala temama ne stari. Izgleda da nam je važna, možda više nego ikad, njena posvećenost pomeranju fizičkih i mentalnih granica. To je nešto stvarno, nešto što nije ni gluma ni rijaliti.
Iako je vama utorak, meni je danas nedelja 30. jun i umrla je Borka Pavićević. I ceo dan idem i vičem “ali ona je tako mlada”.
Ali. Ona. Je. Tako. Mlada.
Neću je sresti ni na jednoj premijeri sledeće sezone. Mislila sam da će mi biti manje čudno ako napišem. Nije.
Jednom sam igrala nešto u CZKD-u i srela sam Borku za vreme tehničke probe. Ne na tuđoj premijeri, nego za vreme moje tehničke probe.
Važno mi je što sam igrala u CZKD-u za vreme Borke.

