O ljudima, bubama i mišljenjima

Mina ĆirićFOMO, Tekst, Vesti

F O M O | Mina Ćirić

Kad sam bila mala, tata mi je na nekoj izložbi, neću da kažem kojoj a i davno je bilo šapnuo: „vidiš, mi se sada divimo ovim crtežima zato što je ispod potpisan ******** ****. A ja sve zamišljam ********* ****** kako sedi sa strane i smeje se jer je on to nažvrljao za tri sekunde na klozet-papiru i poslao nama da se mislimo i grčimo i plaćamo da buljimo da bismo posle imali mišljenje, kao o svemu, tako i o žvrljotinama ********* ******!“

Jeste, sve mi je to šapnuo, ja sam se smejala, a fine, naparfemisane gospođe sa mišljenjima su se krstile i vikale „ju, ju, ju“.

Prija mi što je Jan Fabr u Beogradu. Sećate se kad je bio prošli put pa su se neki ljudi sa mišljenjima bunili zato što je doveo gole žene i muškarce na scenu? E pa sad je doveo bube u Narodni muzej!

Prijaju mi njegovi crteži (iako ne mogu a da ne čujem tatu koji mi šapuće „žvrljotine“ i „klozet-papir“, ono gore što sam napisala nikako nije bilo na Fabrov račun, prebrojite zvezdice) i njegovo poređenje ljudi s mravima. I prijaju mi njegove skulpture od pravih (jesu prave) buba kojima je dodao sve i svašta: ima jedna s lutkinim nogicama, ima jedna s tamponom među krilima, pa jedna s baterijama sata umesto očiju, pa s otvaračem za flaše umesto zadnjice, pa nekoliko njih sa priborom za slikanje i pisanje umesto glavica i udova, a ima i nekih sa ptičijim perjem umesto krilca što izgledaju kao anđeli.

I pauk u diskaću!

Prija mi da gledam Fabrove intervencije na tim sitnim bićima. Prija mi što je neke tim intervencijama poboljšao i ulepšao (kao one anđelčiće), a što je neke uništio i osakatio.

Prija mi njegova umetnost zasnovana na egu i demonstraciji moći.

Eto, to je moje mišljenje. Nikakav kritički stav ni analiza, samo mišljenje.

Kao i mišljenje o hrvatskoj himni u izvođenju Josipe Lisac, na inaguraciji predsednika Zorana Milanovića. Pritom, ovo se ne odnosi samo na na pravnika Boška Županovića koji je podneo prijavu protiv umetnice, tvrdeći da je ona izvodeći himnu „koristila izrugljive artikulacije i tonalitete“. Odnosi se i na video koji sam pronašla na Večernjem listu, u kome Zagrepčani komentarišu izvođenje himne na inaguraciji. Skoro svaki komentar može da se svede na „zna se kako zvuči himna“. Čak ni ne iznose stavove o muzičkom ukusu, samo ponavljaju „ono nije himna“, ili „ovo nije po propisima“.

Brine me jedna stvar: da li je umetnost nemoćna pred ukorenjenim, zadrtim stavovima?

Da pojednostavim pitanje: da li ste čuli Josipu Lisac kako peva hrvatsku himnu?

I?

Ništa?

Jedan – nula za ukorenjene, zadrte stavove.

Izjava Boška Županovića da „nema neka osobita glazbena znanja da bi sa stručnog aspekta procjenjivao izvedbu Josipe Lisac“, ali i njegov stav da je: „to bilo podrugljivo. Izvedba je bila degutantna. To je bilo izrugivanje jer intonirati himnu bilo kako drugačije nego kako se ona inače intonira je ružno. Čisto omalovažavanje. Naša himna je lijepa i domoljubna“ bili su mi presmešni. Setila sam se da, za razliku od njega, čak i imam muzičko obrazovanje i ovaj tekst je zapravo trebalo da bude poredbena analiza himne „kako bi trebalo da zvuči“ i ove Josipine verzije, ali onda sam ipak odlučila da podelim ono što mi je zapravo šapnuo tata kad sam bila mala, a to je – ljudi će imati mišljenje. Moja analiza Josipinih „izrugljivih artikulacija i tonaliteta“ bila bi promašena tema i gubljenje vremena.

Jer ne radi se ni o umetnosti ni o politici, nego o žvakanju iza koga čak ni nema misli pa da ga nazovemo mišljenjem.

Još je strašnije kada se žvaće o umetniku, a ne o delu. Kao, na primer – da li glumica Sonja Savić treba da dobije ulicu u rodnom Čačku. Neki tamo vojskovođa dobije ulicu i ne postavlja se pitanje kakav je bio čovek i kakav mu je bio privatni život. Ali davanje naziva ulici po ovoj glumici bi, navodno, poslalo pogrešnu poruku mladima. Zamišljam kako tamo neki pegavi, loknasti sedamnaestogodišnjak ide ulicom bezbrižno pevušeći kad ono odjednom – nabasa na tablu na kojoj piše „Sonja Savić“. I on, jadan, šta će, odmah ode da kupi i pivo i drogu i sve.

Pravi se fama oko toga šta treba uraditi posle umetnikove smrti. Pa ne znam, evo po mom mišljenju – ništa. Umetnik/umetnica je ostavio/la umetnički rad. To nije dovoljno? Je li to nije važnije i od ulice i od spomenika? Odakle nam ta navika da, od želje da posthumno odamo počast nečijem delu (o čemu takođe imam mišljenje, ali suzdržaću se), umešamo mišljenja o nečijem životu, i napravimo jednu džinovsku NEkulturu sećanja? Jedno je mešati umetnost sa politikom i društvom – to je super, a drugo je mešati umetnikov život (i to posle umetnikove smrti!) sa politikom i društvom. Gradonačelnica Čačka, Milica Dačić, izjavila je da „proslavljena glumica Sonja Savić nije dobila ulicu u rodnom Čačku zato što će po njenom imenu biti nazvan park kod Železničke stanice“.

A onaj sedamnaestogodišnjak je u fazonu „super, ne moram da se cimam do dilera“.

Za kraj ovog teksta koji je trebalo da bude muzička analiza himne u izvođenju Josipe Lisac, pa se pretvorio u klozet-papir žvrljotinu na temu „mišljenje je kao dupe – svako ga ima“, prilažem isečak iz „Noćnog dnevnika“ Jana Fabra, koji je, po mom mišljenju, Slobodan Beštić maestralno izveo pre neko veče u Narodnom pozorištu:

„Ja sam greška
Jer ne pripadam nijednoj rasi
Ja sam greška
Jer sam jedini član svog pokreta
Ja sam greška
Jer sam još uvek radoznao
Ja sam greška
Jer sam iskonski neprijatelj sebe
Ja sam greška
Jer nisam bolestan
Ja sam greška
Jer se ne plašim smrti
Ja sam greška
Jer nemam emotivnu vezu s današnjim društvom
(…)
Ja sam greška
Jer ne verujem vestima
Ja sam greška
Jer ne umem da glumim
Ja sam greška
Jer hoću ono što ne umem
Ja sam greška
Jer sam u svemu neuspešan
Ja sam greška
Jer sam ponosit
Ja sam greška
Jer sam groteskno patetičan
Ja sam greška
Jer gajim plemenit strah
(…)
Jer erudiciju ne smatram verodostojnom
Ja sam greška
Jer sam opasna zver
Ja sam greška
Jer predstavljam mogućnost
Ja sam greška
Jer sam prognanik
Ja sam greška
Jer ne znam za stid
Ja sam greška
Jer ne verujem sunčevom sjaju
Ja sam greška
Jer uništavam svoje delo
Ja sam greška
Jer imam previše živaca
Ja sam greška
Jer sam neosetljiv
Ja sam greška
Jer sam baraba
Ja sam greška
Jer ne znam za nežnost
Ja sam greška
Jer hoću da budem greška
Ja sam greška
Jer nisam čovek
Ja sam greška
Jer sam bog
Ja sam greška
Jer sam besmrtan
Ponekad je to šteta
Umreti na vreme
može biti dobro
za umetnika (…)“

Podeli sa prijateljima

* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.