
Juče je završen Međunarodni sajam knjiga u Pekingu, na kome i Srbija ima svoj štand. Ove godine smo već učestvovali na sajmu u Lajpcigu, a u planu su Moskva i Frankfurt. Izdavačka kuća Princip pres, koju je biralo Ministarstvo kulture i informisanja, organizator je ovogodišnjih gostovanja Srbije na međunarodnim sajmovima knjiga.
Princip pres je, između ostalog, izdavač magazina „Srbija – nacionalna revija“, koji izlazi pod sloganom “Pronađite sebe na lepoj slici Srbije, najlepše zemlje na svetu! Magazin se bavi turističkom ponudom Srbije, putovanjima, kulturom, baštinom, fenomenima, ljudima, gradovima, idejama…“ Ovaj magazin, na čijim naslovnim stranama se mogu pročitati zanimljivi naslovi poput: „Krajnje granice su u nama“, „Baština ratnika – neizbrisiva cena slobode“, „Bez truda nema čuda“, „Srbi – rasejani preko granice pa niču“, Enigme presudnih trenutaka“ i „Svaka nam čast što smo živi“, u najnovijem broju priređenom za sajam, bavi se temom srpsko-kineskih kulturnih vezа i percepciji Kine u srpskoj književnosti 20. vekа. Glavne teme na sajmu su godišnjice: obeležavanje 810. godišnjice nastanka Studeničkog tipika Svetog Save, kao i 800. godišnjice od sticanja autokefalnosti Srpske Pravoslavne Crkve, 90 godina od rođenja i 10 godina od smrti Milorada Pavića, 90 godina od rođenja Aleksandra Popovića, 120 godina od rođenja Radeta Drainca, 70 godina od smrti Rastka Petrovića i 30 godina od smrti Danila Kiša. Polazište za srpski program na Pekinškom sajmu je projekat „Dijalozi“ Biblioteke grada Beograda, posvećen jubilejima – 250 godina od rođenja Filipa Višnjića i 125 godina od rođenja Ive Andrića, a pripremljeni su i elektronski adresar srpskih izdavačkih kuća, promotivni video-snimak i programska brošura “Dijalozi”.
I to bi bilo to o dijalozima na temu “hej, koga ćemo za sajmove ove godine?” Kakva glupo propuštena šansa za pružanje prilike nekim, na primer, savremenim i internacionalno poznatijim piscima da se nađu na tom štandu. Ili možda da se pruži prilika nekim novim autorima da se afirmišu. Kladim se da bi i oni umeli da ponude nešto o srpskom nasleđu, iako nisu mrtvi. Ali pre nego što me neko optuži da imam nešto protiv kulturnog nasleđa, tradicije, ili Andrića, samo hoću da kažem da je na Otvorenom pozivu Ministarstva kulture i informisanja za sufinansiranje organizacije i realizacije godišnjeg programa predstavljanja srpske književnosti i izdavaštva na međunarodnim sajmovima knjiga 2019. godine, u igri bio i srpski PEN centar, deo Međunarodnog PEN-a, svetske organizacije pisaca čije je sedište u Londonu, a taj srpski deo su 1926. osnovali i neki što su na onom gore spisku, između ostalih i Ivo Andrić. Tako da mi deluje da se, pored silne priče o srpskom nasleđu, uopšte ni ne radi o tome.
Mi smo oni što propuštaju šanse da bismo se šlihtali – a onda ni to ne umemo kako treba. Ja da hoću da se šlihtam internacionalno, prvo bih prestala da ređam imena i godišnjice smrti, onda bih uzela sva ta imena (a imamo ih, nije da ih nemamo!), pa bih našla način da iskoristim njihova dela i ideje i da dokažem da su žive. Neće mlade, to nikako nije u redu, ali ne iskoristiti ni ove stare, to je već novi nivo.
Kad smo kod propuštenih šansi, genetičar Miodrag Stojković, najbolji u svojoj oblasti u Srbiji, a među vodećim stručnjacima u svetu, koji je u Leskovcu, sa suprugom Petrom osnovao Specijalnu bolnicu za lečenje steriliteta, objavio blizu 140 radova u prestižnim časopisima u oblasti biologije matičnih ćelija i embriologije – otišao je iz Srbije. Zapitao se: „sa opremom koja na Zapadu ima muzejsku vrednost, ako potrošni materijal za eksperimente košta tri puta više nego na Zapadu – kako i čime onda objavljivati konkurentne radove?“ Naravno, nema ko nije pisao o njegovom odlasku, uvek se pravi problem oko odlaska bilo koga iz zemlje i uvek osuđuje. Dok je bio ovde, smenjivan je sa mesta šefa Katedre za matične ćelije na doktorskim akademskim studijama Medicinskog fakulteta u Kragujevcu i trebalo je da bude izabran za člana SANU, ali nije. Njegovo objašnjenje za to je da se ovde kritika ne doživljava kao smernica da nešto treba popraviti, već kao napad. Bitnije je što je on, takav kakav je – najbolji u svojoj oblasti i neviđeno koristan za čovečanstvo, opasan zato što ne ćuti.
Kako ide ona pesma što se jedno vreme stalno vrtela svuda?
„Well you only need the light when it’s burning low
Only miss the sun when it starts to snow
Only know you love her when you let her go“…
Kad je otišao, Miodrag Stojković je primio mejl od ministra prosvete Mladena Šarčevića. Navodim Stojkovićev tvit:
„Dobio mail: Poštovani, Ministar Mladen Šarčević želeo bi da Vas kontaktira lično, pa bih Vas zamolio za neki broj telefona koji koristite u Americi.
Ministarstvo dobilo moj mail: „Poštovani, zahvaljujem na e-mail poruci i želim svako dobro, imao sam telefon i dok sam bio u Srbiji.“
Ali moram još malo da citiram Miodraga Stojkovića: „Bez obzira na to kako neko na kritiku reagovao (vlast, SANU, univerzitet), ćutanje nije način da menjamo nabolje, a svi oni ćute na plagijate i lažne diplome. Možda se ti ’uvređeni’ raduju mom odlasku, ali ja sam spokojan – sve što je bilo u mojoj moći uradio sam, dokazao da možemo biti uspešni i u Leskovcu.“
Ova rečenica me je podsetila na osećanje „nas mladih što hoćemo da odemo“. Kad ti neko prebaci što odlaziš, u toj osudi se uglavnom krije optužba da si kukavica. Kao da se podrazumeva da treba da ti bude teško i da moraš da se napatiš. Zato me je dotaklo ovo Stojkovićevo „sve što je u mojoj moći“ i „dokazao sam da možemo biti uspešni i u Leskovcu“. Kao da moraš da pređeš igricu da bi otišao. Ali neku tuđu, dosadnu, zabagovanu igricu, na tastaturi što nema pola dugmića.
Kad sam se srela sa koleginicom koja par godina živi u Berlinu, morala sam da je napijem da bi se opustila i prestala da ponavlja „znaš, ja ovde dišem. Znaš, ja ovde dođem na posao i na poslu radim. Znaš, ja sam ovde ono što umem da uradim. I trebalo mi je vremena da se naviknem na to, znaš, nije ni lako navići se.“
Kao da mi se pravdala zato što joj je dobro.
Odakle potiče to ubeđenje da sve mora da bude besmisleno i teško?
Sećam se geografičarke iz osnovne škole – bože što je ona volela da nas tera da znamo sve rude i u kojoj zemlji se koja kopa. Pitali smo zašto, da li planiraju da nas šalju u rudnike, ali dobili smo ono dobro staro „to mora da se zna“ i „sledećeg utorka imate nenajavljeno ispitivanje – spremite rude!“ Svi smo odeljenski seli i bubali rude – šta da se radi. Nismo odustali dok onaj učenik s najgorim poremećajem pažnje nije znao tečno da otpeva svaki kamičak. I onaj što muca. I onaj što mu se tresu noge kad izađe pred tablu, iako sve zna. I onda smo pobegli s časa. Eto zato što smo carevi i zato što u parku imaš drvo za penjanje i sladoled.
Podeli sa prijateljima
* FOMO – skraćenica od „Fear of Missing Out“. Strah od propuštanja. Preplavljujući nemir usled naleta misli o tome da se negde drugde dešava nešto zanimljivije, bitnije, veće nego meni, ovde, sada.

