Carstvo nebesko, reditelj Jernej Lorenci, Narodno pozorište Beograd, Bitef teatar
Mitovi su kroz istoriju bili zahvaćeni simboličkim sistemom znakova da bi u savremenoj perspektivi opstali najčešće u religijskom i identitskom smislu. Klod Levi Stros naglašava uticaj mitova na samozasnivanje čovekovog duha kada mit postavlja u temelje strukturalne antropologije. Utemeljen u identitetu i jeziku, danas zasnovan na pogrešnoj hermeneutičkoj osnovi, mit se vremenom preobrazio u negativnu tradiciju zasnovanu na romantičarskoj ideji stradanja. U tom smislu mit je prošao radikalnu rekontekstualizaciju i postao neka vrsta emotivnog obračuna sa prećutanom tradicijom i porazima u istorijskoj perspektivi. Mitološko više nije individualno, postalo je važan deo kolektivne paranoje, pa se i njegovo značenje ne može obuhvatiti jednim pogledom niti istovetnim tumačenjem.
Ako se zadržimo na srpskoj stvarnosti možemo, posebno na osnovu iskustva iz bliže prošlosti, reći da je mitologija naroda opstajala u nekritičkom odnosu prema prošlosti, naglašenoj mitomaniji i neosnovanoj posebnosti. Važan deo mitološkog diskursa zauzima epska narodna poezija u čijoj poetici nalazimo, kako piše antropolog Rigers Halili, dve tendencije. ,,S jedne strane, na osnovu različitih istorijskih svedočanstava, a danas i zahvaljujući terenskim istraživanjima, znamo da za izvestan deo društva one predstavljaju najvažniji element kulture na individualnoj i lokalnoj ravni: pevale su se, a pevaju se i dalje, u kućama pevača i njihovih suseda, prilikom svadbenih i pogrebnih svečanosti, u večernjoj tišini sobe, uz ognjište, ili na javnom mestu. Sa druge strane, navikli smo uveliko da ove pesme posmatramo kroz prizmu njihovog prisustva u školskim udžbenicima i sličnim publikacijama, uopšte uzev – u formi pisanog teksta.’’ Navedene tendencije epske mitologije pokazuju koliko je duboka ukorenjost epike u društvenu svest. Pored praktične primene i tradicijske određenosti, epska poezija prolazi i kroz pluralizam paratekstualnih tumačenja i time zadobija novi, savremeni smisao.

Arhiva Bitefa, Foto: Jelena Janković
Mitologija ili mitomanija?
Reditelj Jernej Lorenci u predstavi Carstvo nebesko sledi mitološku osnovu epskih pesama iz srpske narodne tradicije i time pokušava da ukaže na prečesto neznatnu razliku između mitološkog i mitomanskog pogleda na epsku građu. On nastoji da dekonstruiše mit zasnovan na kolektivnom patosu i da ga u novom načinu reprezentacije približi ličnim traganjima i čoveku u svim njegovim dimenzijama. Mit je kroz epsku poeziju opstajao usmeren na zadobijanje nevidljivog nebeskog carstva, dok je zemaljsko carstvo u takvim prilikama po pravilu bilo natopljeno ljudskom krvlju.
Na ispražnjenoj sceni, uz poneki muzički rekvizit i stolice na kojima sede glumci, prvi čin predstave zasniva se na običnim pričama glumaca o ličnim susretima sa epskim pesmama i pričama. Uz to dolazi do određene simboličke kontekstualizacije u momentima kada glumci govore ili pevaju delove narodnih pesama i tako dokumentarne priče upotpunjuju epskom tematikom. Tek poneka upadica, uzdah ili plač ruše monotoniju naracije fantastičnih priča što se u prvom činu predstave pokušava ostvariti izvedbenim minimalizmom uz naglašenu gestikulaciju. Prvi čin predstave na taj način ostaje značenjski neodređen i dinamički neuravnotežen budući da se često gubi u prenaglašenoj narativnosti što se može prigovoriti dramaturškoj površnosti.
Narativna hermetičnost
Lične i epske priče većina glumaca izgovara autentično, na trenutke konkretno, gotovo bez emocija. U pokušaju prevazilaženja narativne ukalupljenosti često se neopravdano upada u karikiranje što je vidljivo iz tematske nedorečenosti predstave pre svega u nedostatku ironijske osnove. Drugim rečima, narativna usmerenost na priče iz epske prošlosti ne dobija izvedbeni potencijal bez ironijske distance koja bi predstavu oslobodila reprezentacijske hermetičnosti i opštih mesta kolektivnog naricanja.
Naglašena emotivnost pojedinih glumaca u prvom činu predstave tek na trenutke ruši hermetičnost naracije. Sugestivna izvedba Olge Odanović, u ulozi majke Jugović, posebno u trenutku kada pred publikom nabraja imena svojih sinova uz sećanja na njih, odlično pokazuje da mitomansko viđenje epske tradicije isključuje svaku emociju i ličnu priču. Epska priča kolektivizuje patnju i time je gotovo ukida, prepušta je tendenciji istorijskog narativa. Sve ostale priče prvog čina predstave, uprkos dobroj osnovi, ne uspevaju da izađu iz nametnute hermetičnosti i ostaju u posredovanoj ukalupljenosti i statičnosti.
Potraga za katarzom
Drugi čin predstave koji se događa u novom ambijentu, na sceni Bitef teatra, iako kraći dosta je efektniji sa rediteljski studioznijim pristupom. Scenografija Branka Hojnika na novoj sceni sadržajnija je i utemeljenija budući da se glumci nalaze u centru okruženi gledaocima. Ispred njih su mikrofoni, velika platforma prekrivena belim platnom, na kojoj se ,,ispovedaju’’ pojedini likovi. Premda se ova šetnja iz Narodnog pozorišta na scenu Bitef teatra može učiniti nepotrebnim potezom, ona ostvaruje značajan efekat na interpretativni momenat same predstave. Dok je prvi čin mračan svet epske tragike usmerio na nebesko, drugi čin je kontekstualizovao individualnu patnju, sledio je neku vrstu potrage za zemaljskom katarzom što je vidljivo i po emotivnoj predanosti izvođača u ovom delu predstave.
Priče glumaca propraćene su eksplozivnijim i emotivnijim pristupom što je jako dobro upotpunilo završnicu predstave. Milutin Milošević efektno je povezao mitološku podlogu i savremeni trenutak u naglašenoj sceni doslovne fizičke iscpljenosti što je proizvelo upečatljivu značenjsku sadržajnost. I scena u kojoj carica Milica, u izvedbi Nataše Ninković, provalom besa i prekora potencira bol pred smrću svih bližnjih donosi dobru meru preispitivanja herojstva i žrtvavanja u ime viših ciljeva vere i nacije.

Arhiva Bitefa, Foto: Jelena Janković
Problemi (emotivne) dislociranosti
Usmerena na narativnu osnovu predstava je u velikoj meri obeležena glumačkim izražajem. Velika posvećenost glumaca na individualnom planu doprinela je stilskoj eklektičnosti što na trenutke vodi ka neujedačenoj izvedbi, bez načelnih objedinjujućih karakteristika glumačkog ansambla. Gluma je, ne treba zaboraviti, kolektivni posao u kome se efekat postiže pronalaskom linije dodirivanja u reprezentacijskom postupku. Kako beleži Odet Aslan: ,,Izvođenje drame zahteva, više nego bilo koja druga aktivnost, solidarnost učesnika. Jer ne igra se sam, nego sa drugima. Glumac sluša, pažljiv je, pomaže drugom da igra sa njim, pruža mu ruku da ovaj ne bi napravio pogrešan korak...’’
Olga Odanović nastupila je tako sa uznemirujućim emotivnim nabojem jer je u svakoj sceni isticala bol i tegobu zbog gubitka sinova. Gotovo je neverovatna njena mogućnost emotivne transformacije na sceni. U glumački upečatljivim izvedbama, sa dobrom merom i dikcijskom tačnošću, igrali su korektno Milutin Milošević, Nikola Vujović i Branko Jerković.
Pravu meru u nastupu, pre svega u drugom činu predstave, pogodio je Slaven Došlo koga smo gledali u donekle distanciranoj, ali prilično efektnoj ulozi. Hana Selimović igra na početku predstave sa netipičnom prirodnošću da bi se kasnije na sceni izrazila koliko kroz emotivnu uzrujanost, toliko i kroz blagost u postupanju. Njena interpretacija ne zastupa karakterističan intenzitet igre nego se razvija tragom transformativne ironijske distance.
Nada Šargin i Nataša Ninković igraju rezervisano, previše stilizovano, na trenutke nedovoljno razumljivo u izražaju, i vidljiva je teškoća sa kojom prelaze na različite emotivne situacije tokom predstave. Emotivna dislociranost ne zahteva samo scensku sugestivnost, već pre svega glumačku pribranost i mogućnost u trenutku promišljene transformacije što je u predstavi najmanje uočljivo kod ove dve glumice. Bojan Žirović nastupa sa dozom empatičnosti i promišljenosti, sa izvrsno nijansiranim tragikomičnim elementom u poslednjoj sceni predstave.
Bez etičke poruke
Predstava Carstvo nebesko zanimljiva je u eksperimentalnom smislu rada sa naracijom herojstva i pre svega glumačkim izražajima. Uprkos svemu, ona ne uspeva da pronađe delotvoran način da deluje na etičkom planu prevrednovanja mita kao kolektivne paranoje. Predstava ostaje skica neodgovorenih pitanja naspram univerzalnosti teme. Svaki pokušaj odgovora završava u tragovima, kao da se nije otišlo dovoljno daleko u pozicioniranju jedinstvene poruke u odnosu između mitologije i motomanije.
Ako se prisetimo nekih ranijih režija Jerneja Lorencija jasno je da ovom reditelju ne nedostaje hrabrosti, koliko mu je u ovom slučaju nedostajalo kreativnosti. Pokušani eksperiment ostao je nažalost na nivou hipoteze.
Arhiva Bitefa, Foto: Jelena Janković

