Hronika površnosti ili o konzervativnosti post/moderne izvedbe

Nenad ObradovićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Uz dve predstave nastale na osnovu Andrićevih tekstova izvedene na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, rediteljke Mia Knežević i Ana Đorđević, Kraljevačko pozorište i SNP Novi Sad

Neko neupućen u delo Ive Andriće, nakon što bi odgledao predstave Play Andrić i Anika i njena vremena, ostao bi razočaran površnošću pisca. Obe predstave, izvedene na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu u povodu 125. godina od rođenja nobelovca Ive Andrić, ne tretiraju samo klasični tekst kao predložak na površan način, već i rediteljsko čitanje podvrgavaju uopštenim mestima, banalnoj rekontekstualizaciji i time neminovno - scenskoj destrukciji. U želji da tekst slavnog pisca scenski izvedu post/modernim pozorišnim izrazom obe predstave ostaju na polju ispraznog deklamativnog teatra prikrivenog efektivnim formama pozorišne ekspresije.

Rad na klasičnom i slojevitom tekstu, poput dela Ive Andrića, predstavlja težak izazov za svakog reditelja. Izazov je veći u sadašnjem trenutku kada se pozorište olako oslobađa rediteljske po-etike u korist konformizma umetničke posredovanosti, najčešće imenovanog novim pozorišnim tendecijama. U tom smislu vidljiva je rediteljska potreba u slučaju savremenog tumačenja klasičnog dela, rečima Patrisa Pavisa, da se ,,pomeša i kontrastira konvencija različitih žanrova; naturalizma i simbolizma, realizma i teatralnosti’’. Međutim, kada se u savremenom rediteljskom izrazu iskoristi klasična pozicija tekstualnosti i poveže sa vizuelnim efektima bez dublje izvedbene opravdanosti nastaje prosečna predstava bez ideje i po-etike, preplavljena mrežom citata i klasičnog prepričavanja.

Predstave Play Andrić i Anika i njena vremena upadaju u zamku neopravdane izvedbene upotrebe post/modernog izraza i jasno ocrtavaju prirodu osrednjosti našeg teatra koji se, uprkos mogućnostima, nalazi na periferiji svetskih zbivanja. Opštim mestima i predstavljačkom formom čiste reprodukcije narativa potencijalni podtekst Andrićevog teksta u ovim predstavama ispražnjuje ideju društvenog delovanja teksta do krajnjih granica, svodeći ga na nivo banalne karakterizacije i zamorne statičnosti. Takav splet okolnosti i izvedbene estetike spada u podvodačke strategije, koje su prema Kastelučiju, uvek stereotipne i podilazeće.

Foto: SNP

Neiskazivost ili nemogućnost reprezentacije

U podnoslavu predstave Play Andrić stoji da je posredi priča o ljudima o kojima se ne može mnogo kazati. Sasvim ispravan i precizan podnaslov kada su posredi Andrićevi likovi prepuni unutrašnjih nedorečenosti, najčešće neiskazivi i neshvatljivi karakteri. U tome se krije izazov scenske postavke Andrićevog teksta, naime proniknuti u dubinu likova i od čvorišta prosečnog životarenja načiniti zanosne i scenski neponovljive likove. Rediteljka Mia Knežević pokušala je da nagovesti tišinu Andrićevih likova koristeći se pritom klasičnim izrazom u narativu i efektnim postupkom reprezentacije, ali je pritom zanemarila sloj šireg tematskog značenja Andrićevih likova čija priroda ekstatičnom simbolikom neizostavno zauzima polje društvenog konteksta. Drugim rečima, zaglavljeni u sferu čiste naracije i vizuelnosti bez društvene uslovljenosti likovi (p)ostaju karikature nespremne da pronađu dublje relacijske odnose sa slojevima zajedništva u zajednici.

Živeći utopiju boljeg, neostvarenog mesta Andrićevi likovi u adaptaciji Mie Knežević ni u jednom trenutku ne ulaze u potrebu za kritikom lošeg mesta. Naprotiv, oni ostaju naricatelji nad sudbinom golog životarenja, zaglavljeni između ljubavi i zavisti, pakosti i milosti. Dekontekstualizacija višestruke performativnosti tekstualnog predloška dobila je na sceni realistično obličje normativizovane vizije. Celokupna scenografija, sa nataloženim peskom, stolicama, mikrofonom ne nalazi adekvatno opravdanje u odnosu na scensku radnju, već služi isključivo za efektivnu dopadljivost publici. To je najbolje vidljivo sa upotrebom mikrofona koji se svako malo na sceni pojavljuje kao rekvizit usputne prirode, okrenut ka transformaciji statičnog scenskog prizora, nepotreban i iritantan dodatak sa zadatkom destabilizacije neinventivnog rediteljskog postupka.

Glumci nastupaju rezervisano, bez lucidnog zanosa i produbljenog doživljaja, budući da u rediteljskom postupku ne nalaze svoje mesto. Na štetu ide i slojevita dramaturška osnova koja prelazi sa scene na scenu bez tematske povezanosti i kvari celinu reprezentacijskog utiska. Izdvajaju se Gorica Dinulović, pre svega intonativnom tačnošću i dikcijskom preciznošću, kao i mladi Dušan Vukašinović, posebno u završnoj sceni predstave gde se u emotivnom monologu otpadnika naznačuje pozorišna ideja prelaska granice i ulaska u zajednicu.

Foto: Kraljevačko pozorište

Pomerena dramska osnova

Predstava Anika i njena vremena ostavlja slične utiske, budući da ne pronalazi dramaturšku nit koja bi scenski uobličila narativni tok. Naslovni lik Anike, uz nešto izmenjenu dramsku situaciju u odnosu na izvorni tekst pripovetke, ostaje karikaturalne naravi jer na sceni ne nalazi dublje opravdanje. Potpuno je nejasan potez rediteljke da pažnju usmeri na sporedne likove, poput Anđe i Savete, i time naznači ženski princip predstave, a da naslovni lik Anike ostavi u naznakama bez dublje feminističke crte. Nasuprot tome, Anđa je predstavljena kao žena racionalna i nepredvidljiva, zapravo suštinski manipulativna u nameri da odbeglog sina vrati kući. Saveta je nesvesna svoje pozicije, ne razmišlja na duže staze, i tako krhka upada u mrežu manipulacije. Njihov odnos u predstavi, kao i sami karakteri, dovedeni su do tančina, ali je Anika ostala nedorečena u svojoj samosvojnosti i ostvarenoj nezavisnosti.

Ključni problem rediteljske zamisli predstavlja, dakle, perspektiva pomerene dramske osnove u kojoj potencijalno glavna karakterna uloga ne pronalazi načina da se izazi u slojevima sopstvene dramatike. Tome doprinosi rezervisana i usiljena igra Milice Trifunović, čija je Anika gestikulativno prodorna, ali izvedbeno neinventivna, bez dramatičnog nerva posredovanosti ka gledalištu. Milica Trifunović ne kontroliše intonativnu dinamiku pa često ostaje nedorečena, čak na trenutke nedovoljno razumljiva u izvedbi. Slična vrsta neiskazivosti, uz to i preterane afektacije i preglumljivanja, vidljiva je u nastupu Milice Grujičić. Sa nešto dublje emotivnosti i naznačujuće karakterizacije nesrećne žene zarobljene u trenutku nastupa Jovana Mišković kao Saveta, ali takođe sa nedovoljno scenske autentičnosti i jasnosti.

Nasuprot tome, Biljana Keskenović pronalazi tačnu dinamiku lika i pristupa mu slojevito. Njena Anđa u isto vreme je patrijarhalna žena zarobljena strereotipima sredine u kojoj živi, ali i promišljeno svesna površnosti golog života bez smisla i osnove. Ona je manipulativna, ali svesna da u svetu u kome se nalazi svaki drugačiji izbor vodi u propast. Nenad Pećinar kao sveštenik Melentije igra samouvereno, dikcijski savršeno tačno, izvedbeno dopadljivo. Fina doza ironije sa kojom nastupa donosi njegovom liku napetu protivrečnost u želji da naznači rascep između prikrivene amoralnosti i egzistencijalne slabosti u isto vreme. Dopadljivi su, pre svega u scenskom izrazu, Dušan Matejić kao Jakša i Milovan Filipović kao Lale. Scenografija sa pokretnim paravanima u kojima se glumci ogledaju ostvaruje efekat i dobro je rešenje u naznačenju njihove pobunjeničke prirode, ali i straha čije oči vrebaju svakog bez izuzetka. Ogledalo savesti najteže je podneti.

Dijalektika i prizorište

Predstave izvedene u čast Andrića, premda koriste jezik post/modernog teatra, duboko su konzervativne i rediteljski nedorečene. Ostaju ukalupljene u konzervativno čitanje klasika u pozorištu kao prizorištu banalne samodopadnosti. Nagoveštaji čovekove teskobe pred svetom i okruženjem su prisutni, ali zbog karakaturalne uslovljenosti likova koji gotovo ni u jednom trenutku ne prelaze prag dozvoljenog obe predstave ne donose ništa novo i ostaju zarobljene u čitalačkoj statičnosti.

Surovost života nedosanjane utopije ulazi u pozorišnu realnost preko tragičnog prizora potencijalne katarze. Takva vrsta pozorišta ostvariva je kroz zagovor zajedništva i upiranja prsta u anomalije ljudske ograničenosti. U suprotnom, kako piše Dragan Klaić, nastupa dijalektičko ukidanje pozorišta. Ove dve rediteljske postavke Andrićevog teksta nisu ukinule pozorište kao takvo, ali su hirurškim rezom otklonile dijalektičku stranu izvedbe i time umrtvile sprovedne rediteljske estetike.

Podeli sa prijateljima

FB  TW